Prof. Veljko Đorđević predstavio je svoju knjigu "Svitanja" u pulskom hotelu Histria (Snimio Dejan Štifanić)
Promocija romana "Svitanja" prof. dr. sc. Veljka Đorđevića održana je večeras u velikoj dvorani Hotela Park Plaza Histria u Puli. O knjizi i autoru govorili su Ante Ivančić, dr. med., Saša Leković, novinar, prof. dr. sc. Marijana Braš, psihijatrica i sam autor.
Veljko Đorđević je izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ima specijalizaciju iz psihijatrije i užu specijalizaciju iz socijalne psihijatrije, a predstavljanje je održano u okviru simpozija o palijativi.
Ante Ivančić, Marijana Braš, Veljko Đorđević (Snimio Dejan Štifanić)
- Ova knjiga nije došla do knjižara, ali je došla do čitatelja, sreća je što knjiga susreće dobre ljude, to je u biti roman o životu, s puno svitanja. Knjiga je napisana prije pandemije koronavirusa i svega ovoga što se dešava u svijetu, kazala je Braš.
Vrijeme radnje je 2041. godina, a glavni protagonist, devedesetogodišnji psihijatar završava u domu za dementne osobe. Tada njemu, koji je tijekom cijelog života postavljao dijagnoze drugima, dijagnozu postavljaju njegovi bivši studenti. Suočen sa svime time kreće promišljati kako napisati knjigu o svemu proživljenom, odnosno novu ekologiju uma, a što je zapravo knjiga o liječenju alkoholičara, bolesnih od tuberkuloze i brojnih smrtnih ishoda onih koji nisu imali nikoga i koji su sahranjivani na bolničkim grobljima. Knjiga je već u biti bila napisana. Tada psihijatar u domu završava posljednje poglavlje, te umire, a njegovo djelo postiže veliki uspjeh i dobiva brojne nagrade.
Ante Ivančić kazao je da ne poznaje dovoljno dobro autora, te da nije pročitao cijelu knjigu, no, već nakon nekoliko stranica uviđa se da nije to 2041. godine, nego prije će to biti 2021. godina.
- Premda je knjiga o skrbi, bolest i sličnom, ipak tu izlazi neki optimizam, našao sam tu optimističnu crtu i tako doživljavam autora, kazao je Ivančić.
Saša Leković kazao je da to djelo doživljava kao vrstu biografije, da mu se to štivo čini realističnim.
Sam autor naveo je da kada na sve to pogleda iz perspektive 2041. godine, sve mu se učini prošlost.
- Nisam htio upisati medicinu, ali htio sam otići od kuće, no onda sam upisao medicinu. Majka je rekla da je to najbolji fakultet, ali sam ga na prvoj godini htio napustiti, mislio sam preći na nešto drugo. Tada mi je kolega rekao da nitko ne bi vjerovao da sam se ispisao i promijenio fakultet, da će svi misliti da je to neuspjeh. Stoga sam završio fakultet, i kada sam majci rekao da sam krenuo specijalizirati psihijatriju, kazala je da je mislila da ću nešto bolje odabrati. No, praktički oduvijek sam pisao, i dosta toga što sam kroz život prošao nalazi se u tome liku koji na kraju ipak uspijeva dovršiti taj roman. Svijet je propao etički, moralno, politički, esencija gubi pred egzistencijom, prolazimo jedni pored drugih, netko umire pored nas i to će se znati tek kada se osjeti smrad i onda to bude medijska senzacija. Udaljili smo se, otuđili, u liftu svatko gleda svoje cipele. Nekada smo imali psihijatrijske klubove, za kockare, alkoholičare i druge, vaninstitucionalno, sada nedostaju centri za mentalno zdravlje, nema psihijatara pri domovima zdravlja, nema prevencije, programa, sve bi to trebalo promijeniti, ispraviti, treba poticati i palijativu, puno toga. Nekada smo imali vrhunsku psihijatriju, svi su dolazili tu, najbolji psihijatri. Istina je da sve to nije uvijek lako i da ponekad previše empatije može biti neodrživo, nismo educirani da bismo se očistili, kazao je Đorđević ističući da mu je 30. rujan zadnji dan rada na fakultetu te da će se sada moći više posvetiti pisanju.
Veljko Đorđević potpisuje knjigu (snimio Dejan Štifanić)