(N. LAZAREVIĆ)
Nakon prošlog vikenda održanog trinaestog po redu Internacionalnog sajma pršuta u Tinjanu organizatori su ponosno objavili da je u tri dana 30.000 posjetitelja pojelo ukupno 20 tona pršuta, čime je srušen lanjski rekord od 25.000 posjetitelja i 15 tona pojedenog pršuta. Naravno da su najviše pažnje privlačili nagrađeni pršuti, pogotovo oni okićeni šampionskim naslovom. Organizatori su sa svih strana dobivali pohvale, na blogovima i fejsbuku hvali se odlična atmosfera i vrhunska organizacija, ali, naravno da uvijek ima i poneki "ali". U komentarima na društvenim mrežama (napominjem: ne u autorskim objavama koje su odreda afirmativne, nego u komentarima ispod tih objava) još se uvijek iščitava podozrivost prema zaštićenom istarskom pršutu s europskom oznakom izvornosti i proizvedenom u registriranim pršutanama. Dvoji se i, da budemo realni, truća o tehnologijama proizvodnje, o podrijetlu svinja, o okusima ovih "industrijskih" pršuta i onih koje su radili naši noneti i none… Priča, naravno, nije nova, ali je već dosadna.
Sjeća li se itko kako se u vrijeme početaka istarske vinske revolucije, prije četvrt stoljeća, spočitavalo kako moderno vinarstvo uništava, primjerice, tradicionalnu istarsku malvaziju koja je onako mutna i oksidirana svejedno imala kultni status među domaćim vinopijama? A danas, kada imamo vina s najboljim svjetskim ocjenama, priželjkuje li itko onu tamno žutu, kiselu i mutnu malvaziju kakva je nekoć bila? Zamjera li itko današnjim istarskim vinarima što koriste francuske bačve i južnoafričke kvasce? Naravno da ne, a porečka Vinistra, najveći i najvažniji vinski sajam u Hrvatskoj i šire, već odavno ne broji ni posjetitelje, ni prodane čaše, ni litre ili butelje popijenog vina. Doći će se jednom i s pršutima do te razine, a do tada neka zamjeratelji uživaju u dobroj vijesti da je šampion u kategoriji istarskog pršuta ove godine Moreno Mekiš iz sela Mekiši pokraj Vižinade, jedan od rijetkih (ali ne i jedini!) koji pršute proizvodi od svinja iz vlastitog uzgoja.