Crkva Sv. Barnabe u Vižinadi, skromna građevina iz 12. ili 13. st., nekoliko stoljeća kasnije oslikana je zanimljivim gotičkim zidnim freskama koje su pokrivale sve unutrašnje zidove. Dr. Ivan Matejčić u prigodnom izdanju, Freske crkve Sv. Barnabe u Vižinadi (Errata corrige, Poreč 2002.), napisao je da su freske nepovratno propale u apsidama i na trijumfalnom luku, kad je taj dio crkve demontiran. Preostali su samo mali fragmenti slikarije. Na istočnom, sjevernom i južnom zidu sačuvane su velike površine fresaka, a zimi 1999. godine dovršeno je njihovo restauriranje.

Ikonografski program fresaka tradicionalnih je okvira i svjetonazora. Čine ga prizori iz Kristova života od Božića do Uskrsa. Nas zanima, u prigodi blagdana Uskrsa, ciklus Isusove muke i uskrsnuće.

- Ciklus muke kojom će se završiti zemaljska prisutnost Krista, počinje prikazom Posljednje večera, sačuvan samo djelomice: vidi se desna strana stola s četiri apostola, pred kojima su tanjuri s ribama i kruhom, a u peharima je vino, piše dr. Matejčić.

Krist je osuđen na smrtnu kaznu i mučenje razapinjanjem na križ. Ruke su mu za križ pribijene velikim čavlima, a rane mu obilato krvare. Naoružani vojnici čuvaju stražu, a ispod križa jadikuje skupina žena, među njima prepoznajemo Bogorodicu, klonulu od boli, koju pridržavaju dvije pratilje, kao i sv. Mariju Magdalenu, pokajalu grešnicu, koja suzama pere Kristove noge. U tom je društvu i sv. Ivan evanđelista kojem simetrični pandan u kompoziciji čini najnegativnija osoba u cijelom događaju: bosonogi vojnik koji u rukama drži vjedricu. To je bešćutni Stefaton, koji je Kristu, kada je zavapio da je žedan, ponudio spužvu natopljenu octom i žući umjesto vodom.

Niz ilustracija završava prizorom uskrsnuća, scenom koja simbolizira spasenje i nadu u život nakon smrti. Kristovo tijelo je poslije mučenja pokopano po antičkom običaju u kameni sarkofag, a uz grob je postavljena naoružana straža. Nakon tri dana Krist je uskrsnuo, izlazi uspravan iz sarkofaga, a u ruci drži zastavu trijumfa nad smrću. Stražarima je budnost sasvim zakazala, utonuli su u duboki san. Na drugoj strani freske prikazane su pobožne žene koje su došle urediti grob, ali sarkofag je prazan, a na njemu sjedi veliki anđeo u svečanoj bijeloj odjeći.

Žene su zacijelo bile u čudu kad su vidjele da je Isusov grob prazan! Marija Magdalena otrčala je javiti to Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus naročito ljubio - apostolu Ivanu. Ženama što su ostale kraj groba ukazao se anđeo. A unutar groba nalazio se još jedan anđeo, obučen u dugu bijelu haljinu. Jedan od anđela rekao im je: “Ne bojte se, jer znam da tražite Isusa koji je bio pribijen na stup! Nije ovdje, jer je uskrsnuo, kao što je rekao. Dođite, pogledajte mjesto gdje je ležao! Idite brzo i recite učenicima njegovim da je ustao iz mrtvih! I evo, ide pred vama u Galileju”. I one su, “dršćući od straha i zaprepaštene”, otrčale javiti to učenicima.

Jednima kazna, drugima blaženstvo

Katolička crkva uči da se zlo kažnjava paklenim mukama, a dobro nagrađuje vječnim rajskim blaženstvom. To nisu propustili prikazati freskisti u vižinadskoj crkvi sv. Barnabe. Na zapadnom zidu, onom kojeg posljednjeg moramo pogledati na izlazu iz crkve, prikazan je Posljednji sud. Velika tema konačne diobe dobrih i loših na blažene i osuđene prikazana je kroz dvije teme. Ljepotu i blaženstvo raja simbolizira prizor Krunjenja Bogorodice. Pakao i vječne muke prikazani su bez alegorijskog i simboličnog okolišanja, opširno i doslovno. Dlakavi monstrum baca grešnike u veliki kotao iz kojeg vire noge osuđenih na kuhanje u vrelom ulju. Mali vragovi uokolo pokazuju veliku maštovitost u mučenju: grešnicima će potpaliti noge, sjeći, bockati, staviti im noge u klade i opet kuhati. Jadnike koji dignu glavu iz kotla primirit će šiljatim vilama. Pakao je jezovito mjesto, puno gadljivih crnih zmija i velikih žaba. Nekim grešnicima prepoznajemo grijeh: lik koji sprema vrećice novca zacijelo je škrtac, onaj koji drži vagu vjerojatno je nepošteni trgovac.  

Cvjetnica, ulazak u Jeruzalem

Danas je Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje, posljednja nedjelja korizme kojom počinje Veliki tjedan. Obilježava trijumfalni ulazak Isusa u Jeruzalem nekoliko dana prije nego što će biti raspet. Prema Evanđelju, Isus je u Jeruzalem ušao jašući magarca, dok su ga ljudi dočekali slaveći, bacajući pred njega odjeću ili, moguće, palmine grane i grančice. To je bio uobičajeni znak odavanja počasti vrlo cijenjenim ljudima.

Isusov dolazak na magarcu umjesto na konju predstavlja ponizan dolazak osobe u miru, za razliku od ratobornog dolaska na konju. Rekao je to već prorok Zaharija: „Isus je drugačiji kralj, on ne dolazi s oružjem ili oznakama moći, ne nameće porez; naprotiv, on odlučuje da ga nosi najskromnija i najkorisnija životinja, koja je uvijek uz radišne ljude; njegove su oznake mir i oprost“.

Tog dana, dok su putovali prema Jeruzalemu, Isus je poslao dvojicu učenika da pronađu magarca. Vratili su se s magarcem i stavili na njega haljine, a zatim je Isus na magarcu odjahao u Jeruzalem. Te prve Cvjetnice ljudi su veličali Isusa: “Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama!”

Mnoštvo je tražilo Mesiju koji će ih politički spasiti i osloboditi na nacionalnoj razini. Ljudi su htjeli da im Isus bude izbavitelj od ugnjetavanja Rimljana. Ali Isus je došao spasiti ih duhovno. Ljudi nisu razumjeli pravi razlog Isusove prisutnosti. Nisu mogli vidjeti ni razumjeti križ. Isus je bio jako potresen zbog toga. Evanđelist Luka piše: „Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja“.

To se Jeruzalemu dogodilo 70. godine u prvom židovsko-rimskom ratu.

Značaj Velikog trodnevlja

Umjesto redovitoga čitanja evanđelja, na Cvjetnicu se čita (ili pjeva) Muka, ove godine po Luki. Liturgijska boja na Cvjetnicu nije ljubičasta, kao u ostale korizmene dane, nego crvena, koja simbolički upućuje na Kristovo mučeništvo.

Nekada su svi dani Velikoga tjedna bili naglašeniji u svjetlu pokore, pa je tako bio običaj da se cijeli tjedan posti, da se bdije, da se ostave po strani svi težački poslovi koji nisu nužni. Danas su u tom svjetlu svoje značenje izgubili Veliki ponedjeljak, Veliki utorak i Velika srijeda.

Veliki četvrtak, pak, označava posljednji dan korizme, a na taj dan navečer počinje Vazmeno trodnevlje, odnosno u istom danu prestaje korizma i počinje Veliko trodnevlje. Prijepodne slavi se samo jedna misa u cijeloj biskupiji, a predvodi je biskup u koncelebraciji sa svojim svećenicima. Ta se misa naziva Misa posvete ulja, jer tada biskup blagoslivlja ulja koja će se koristiti za krštenje, potvrdu, bolesničko pomazanje, sveti red i za katekumene. Usto, tada svi svećenici obnavljaju svoje svećeničke zavjete. Navečer se u svakoj župi slavi Misa Gospodnje večere, spomen na Kristovu Posljednju večeru, kada je ustanovio euharistiju. Zvona će se, kako se kaže u narodu, zavezati.

Veliki petak označava spomen na Kristovu smrt, pa toga dana nema mise; kao i na Cvjetnicu, čita se ili pjeva Muka, s tim da je ona uvijek Muka po Ivanu. Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu i toga dana nema liturgije.

Liturgijsko slavlje Vazmenoga bdjenja ima četiri dijela: službe svjetla i riječi, krsne službe i euharistijske službe. Služba svjetla počinje paljenjem i blagoslovom vatre i pripravom uskrsne svijeće, koja predstavlja uskrsloga Krista, novo Svjetlo koje rasvjetljuje narode i donosi Život. Ponovno počinju svirati orgulje, pale se svijeće na oltaru i zvone sva zvona. Nastupa radost, jer je Krist uskrsnuo i pobijedio smrt. Krsna služba znači blagoslov vode kojom će novokrštenici biti krštavani sve do Duhova.

Razlike Uskrsa i Vazma

Iako se često koriste kao istoznačnice, dobro je razlikovati Uskrs od Vazma. Riječ vazam dolazi od vuzem (uzeti), označava da se nakon dugoga vremena posta opet može uzeti meso, a u teološkom smislu Vazam se odnosi na Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu, dok se Uskrs odnosi na sam dan slavlja Kristova uskrsnuća.

Magarac, biblijska životinja

Vjerni Isusov pratitelj od rođenja do smrti magarac je tzv. biblijska životinja: u Bibliji se spominje stotinu dvadeset i sedam puta. Spomenut je i uklesan u kamenu ploču s Deset zapovjedi: "Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!" U Knjizi Postanka nalazimo ga kada Bog kuša Abrahama tražeći od njega da na brdu Moriji žrtvuje jedinca svoga Izaka: "Ujutro Abraham podrani, osamari magarca". I opet u Postanku: „Svog magarca za lozu privezuje, mlado magarice svoje za čokot". Braća Josipova, sinovi Jakovljevi, donosili su žito iz Egipta na magarcima, a nakon što su se braća upoznala s Josipom i prepoznala ga, on šalje svom ocu "deset magaraca natovarenih najboljim plodovima egipatskim, i deset magarica natovarenih žitom, kruhom i namirnicama ocu za put". U Knjizi Izlaska piše: "Kad nabasaš na zalutalo goveče ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti". Ili: "Šest dana obavljaj svoj posao, ali sedmoga dana od posala odustani, da ti otpočine vo i magarac i da odahne sin tvoje sluškinje i pridošlica". Jednom magarcu u Bibliji zabilježeno je i ime: "Jisakar je koščat magarac polegao među ogradama".

Ova strpljiva životinja pomogla je Svetoj obitelji da pobjegne u Egipat od Herodova pokolja djece. Magarac je svojim dahom u štali grijao novorođenog Isusa.

Povezane vijesti

• Talijanima i Nijemcima Istra omiljeno odredište za kratak blagdanski odmor
• Cvjetnica - prvi je dan Velikoga tjedna
• CVJETNICA I VELIKI TJEDAN u istarskim katedralama