Pokušavamo ovaj društveni fenomen rasvijetliti kroz pedesetogodišnji vremeplov Marka Martinčića, bivšeg predsjednika Izvršnog vijeća Općine Buje (1982.-1986.) i prvog istarskog saborskog zastupnika u samostalnoj državi Hrvatskoj koji se vrlo otvoreno, kritički i aktivno u svoje doba protivio silovitoj i nezakonitoj ekspanziji Slovenaca po šumarcima i poljoprivrednom zemljištu Bujštine.

- Ljudi i prostor na obali mora su najveće hrvatsko bogatstvo. Kroz povijest je poznato da su pretenzije za ovim krajem uvijek postojale. Mislim prvenstveno na Bujštinu, ali to vrijedi i za druge dijelove istarskog tla, pa i ostatak Jadrana. No, ovaj naš trokut je specifičan. Prvi slovenski val stiže nakon egzodusa 50-ih godina 20. stoljeća. Poluotok se ispraznio, a naši susjedi Slovenci su oduvijek običavali koristiti godišnje odmore u prirodi i na moru, za razliku od naših zemljoradnika, contadina, koji bi po čitav dan radili u polju.

Slovenci su to shvatili i već od 1955., nakon Londonskog memoranduma, počeli se spuštati na ispražnjenu morsku obalu. "Glej, glej, tukaj žito raste do morja", govorili su oduševljeno. Agrarna reforma se nije odnosila na ovaj kraj Zone B - Slobodni teritorij Trsta. Zemlje je ostalo napretek i pojavila se prilika u toj gužvi da se oni pametniji domognu te zemlje. U ono je doba drug Tito zahtijevao da radni čovjek mora preko sindikata ići na odmor, misleći prvenstveno na Dalmaciju. No, Slovenci su otkrili na 150, 250 kilometara od Ljubljane, Kranja, Maribora… priliku da se brzo spuste na more. Prvi val naseljavanja Slovenaca, dakle, bilježimo s otvaranjem radničkih i dječjih odmarališta, kazuje Martinčić.

S druge strane, nastavlja, u nas su se na vlasti zatekli neškolovani ljudi. Kaže da je Bujština 1946. godine brojala 30 tisuća stanovnika (kao i danas!) s dva čovjeka sa završenom srednjom školom. Onaj mali broj visokoobrazovanih nestaje s egzodusom, a nadomještat će ih postupno kadar iz cijele Jugoslavije.

- Ta se slovenska odmarališta grade ili otvaraju na najljepšim obalnim područjima pa su na kraju ere radničkih odmarališta raspolagali sa 6.000 postelja na Bujštini. Shvativši da su došli u kraj gdje nitko ne mari za zemlju, mnogi su prepoznali priliku za kupovinu parcela. Već početkom 60-ih grade se vikendice, kuće za odmor, pa čak i čitava naselja poput Sv. Pelegrina i Špine, Ravne doline, gdje počinju uvoditi čak i slovenske nazive naselja. Pa, u "mojoj" Špini i Križinama domaći su mislili da su Slovenci luđaci koji će graditi u nekom grmlju i šikari. Ne zove se naselje bezrazložno Špina, što potječe od riječi špin ili trn.

Kupovina im je bila omogućena jer smo živjeli u istoj državi i imali ista prava. S vremenom Slovenija kao "ožja" (uža) domovina u kojoj postoje propisi dobiva svoju "širu" domovinu na Bujštini u kojoj mogu raditi bez propisa. Domicilno stanovništvo želi svoj mir, ali iskoristili su priliku zaraditi prodajom poljoprivredne zemlje i uz slovenska obećanja dobiti komunalnu infrastrukturu. Drugovi komunisti i predsjednici općine bili su zadojeni bratstvom i jedinstvom pa su im prodavali najatraktivnije terene ili ih ustupali u dugoročan najam za odmarališta. Oni, inače vrlo organizirani, osnivaju Slovenske počitniške skupnosti (udruge odmarališta) i Udrugu privatnih vlasnika slovenskih nekretnina u općini Buje, želeći zaštititi svoja prava. U te družbe upisuje se na tisuće članova, prisjeća se Martinčić.

Kako najčešće kupuju poljoprivredno i šumsko zemljište, početkom 60-ih počinju na njih postavljati kamp-prikolice. Time počinje drugi val naseljavanja Slovenaca, ubrzo i treći val koji je aktualan i danas, ističe naš sugovornik. Kako je izgledala ta bespravna gradnja na poljoprivrednom zemljištu i po šumarcima?

- Oni hrabriji, po uzoru na kažune u južnoj Istri ili kamena spremišta građena na našim poljima za zaštitu od nevremena i spremišta za ratarsko oruđe, dosjetili su se podići drvene barake ili zidati male stambene objekte, kućice na poljoprivrednim terenima ili u šumicama. No, tu nastaje problem oko struje i vode, obavljanja kulturno-higijenskih navika i problemi eskaliraju već tih godina u Kanalu, Špini, Crvenom vrhu… Međutim, za uklanjanje ih nitko ništa ne pita niti uvjetuje. Ne postoji sustavno rješenje oko bespravne izgradnje!, svjedoči Martinčić.

Kada 80-ih godina dolazi na funkciju predsjednika Izvršnog vijeća Općine, kaže, pokušavaju zaustaviti tu bespravnu gradnju, u skladu s propisima. Nude premještanje kamp-kućica u turističke auto-kampove, ako misle u njima duže boraviti. Donose se i drakonske odluke.

- Počeli smo objekte rušiti bagerima, uz pomoć građevinske inspekcije, što nije bilo ekspeditivno zbog birokratske inertnosti. Vlasnici ulože žalbu, a novčana kazna za boravak u kamp-kućici im ne znači ništa i onda bez straha čitavo ljeto ostanu na godišnjem odmoru, a k tomu izbjegnu i plaćanje boravišne pristojbe. Očito sam tim intervencijama u prostoru i početnim rušenjima izazvao političke probleme između susjednih republika. Na raznim su partijskim hrvatsko-slovenskim skupovima upirali prstom u Općinu Buje. Prozivali su me janjičarem jer sam studirao u Ljubljani, gorim od Turčina. Tumačio sam da nisam ekstreman Hrvat i ne protivim se Slovencima kao narodu, nego nezakonitim urbanističkim i ekološkim problemima koji nastaju poradi njihova "kampiranja" i divlje gradnje. No, istina je da je pripadnost Slovenaca Sloveniji izraženija nego Istrana, tj. Hrvata Hrvatskoj, ističe.

Zagreb, kaže, nije nikada bio zainteresiran ni u čemu za ovaj kraj.

- Čitava povijest Bujštine je geostrateški, trgovački, pa čak i kulturološki bila okrenuta zapadu, a glede zdravstva i obrazovanja gravitirali smo Sloveniji. Nikad ovaj kraj nije živio previše povezan s Istrom, a kamoli s Hrvatskom ili Jugoslavijom, jer smo živjeli okrenuti Slobodnom teritoriju Trsta. Možda su nam na toj jugoslavenskoj periferiji tolerirali neke postupke pa se nije osuđivala ni sva ta nezakonita teritorijalna ekspanzija Slovenaca?!, tumači Martinčić.

Osim kritika radi zauzimanja za primjenu propisa na terenu, dobivao je i prijetnje. Kaže da je u pismu koje mu je u ljeto 1985. stiglo na kućnu adresu pisalo: "Crveni pijetao će te ubiti. Smrt istarskom Šamiru (izraelski premijer, op.n.) Marku…"

- Potpisana je bila tajna organizacija privatnih vlasnika nekretnina IZTOK (Istarskoj zmiji treba oderati kožu). U ono sam doba predsjedniku Sabora, drugu Zmajiću, agronomu po struci, nakon prozivke da na Bujštini maltretiram Slovence, rekao kratko i bez zadrške: Slovenska partija, državni vrh, sindikati, sve druge društveno-političke strukture i velika poduzeća, sve je usmjereno k tomu da na ovaj način Slovenija bude do rijeke Mirne, što nije uspjelo riješiti Edvardu Kardelju nakon Drugog svjetskog rata. Malo se bunio zbog tog odgovora pa sam ga pozvao na teren da se uvjeri ne krije li se iza svega ipak novo rješenje za neuspjelu partijsku poslijeratnu teritorijalnu podjelu.

- Bilo je tu i dobro kamufliranih podmetanja. Jednom prilikom su neki "počitničari", odmaralištarci, kanili postaviti spomen-ploču nekom slovenskom heroju na pročelje zgrade slovenskog odmarališta, predviđene za rušenje. Znači, krenemo li rušiti zgradu, ubili bismo im heroja po drugi put! Kakav bi politički skandal izbio! U ljetnim smo mjesecima područne škole osposobljavali za ljetovanja slovenske djece, a njihovi bi se vrijedni zaposlenici odmah uhvatili košnje trave u okolici. Nisam smatrao normalnim da u našoj kući oni prave red. Tu vrijede naša pravila. I nemojte nam šišati travu jer mi volimo visoku travu. Sutra biste nam tako mogli šišati i kosu. Želite li doći k nama, bit ćete u našoj visokoj travi, ako ne, ostanite doma, zaprijetio sam.

Na rubu incidenta protekao je i njegov susret sa stotinama Slovenaca, vlasnika kamp-prikolica na Crvenom vrhu.

- Bio sam direktan i oštar kao i uvijek, što mnogima ne paše. Čovjek koji govori istinu ima malo pobornika, to je moje geslo. Ponavljao sam im da nemaju gdje srati i kuhati i da sam odgovoran ukoliko izbije požar ili dođe do zagađenja okoliša. Zahtijevao sam da se pridržavaju naših pravila i priznali bi da sam u pravu, ali su ipak sazvali skupštinu tisuću slovenskih vlasnika privatnih parcela u općini Buje, u velikoj dvorani na Rastavišču usred Ljubljane, koji je direktno prenosila RTV Slovenija. Tamo su sat i pol diskutirali o svojim pravima na nekretnine u općini Buje.

Bilo je još tih sastanaka pa sam pristao doći na jedan održan u Šiški, predgrađu Ljubljane. Bio je postavljen kordon milicajaca dug 300-tinjak metara, sve do ulaznih vrata zgrade. Pet sati smo polemizirali, ali uvijek ista priča. Vidjevši kuda to vodi, na kraju sam im odao priznanje da to što oni nama ne dozvoljavaju graditi na Bledu, to je njihova sposobnost. Isti ti propisi vrijedili su i u nas, ali mi jednostavno nismo sposobni primjenjivati ih, ili je to već onda govorilo o našoj sklonosti nemaru i korupciji. Jer odakle im struja, voda, kućni brojevi? Netko im je to priuštio. A kako?, pita se Martinčić.

U njegovom mandatu do 1986., kaže, to je bilo nedopustivo. Onda je došlo neko drugo vrijeme i neki drugi ljudi pa Domovinski rat i nikoga u tim poslijeratnim vremenima nije osobito zanimala bespravna gradnja. Vjeruje da od 1992. do danas još nije utvrđeno stvarno stanje divlje gradnje, broj tih nelegalnih objekata u Istri.

- Nažalost, na Bujštini (Umaštini) ih je najviše jer smo pogranični grad, ali da se odnedavna južna Istra nije počela gromoglasno time baviti, ne znam dokle bismo mi šutjeli. Recimo, ne znam je li ikada objavljen neki javni podatak koliko su prijava zbog divlje gradnje podnijeli gradski komunalni redari i potom gradska vlast proslijedila državnom inspektoratu. Ovo prepucavanje između lokalne samouprave, županije i države, vezano uz ingerencije oko uklanjanja "divljih" objekata, rada raznih inspekcija na terenu, ne vodi nikamo. To bi svakako moralo ostati u ingerenciji države, jer tko će kontrolirati lokalnu vlast i "šerife", zdvojno će Martinčić.

Nastavljamo razgovor o srodnoj temi koja nas čeka u 2023., o mogućnosti prodaje poljoprivrednog zemljišta svim stanovnicima EU-a, s time da se zemlja mora prvo ponuditi državi po tržišnoj cijeni. Naš sugovornik smatra da se kao država nismo pripremili za to.

- U drugim državama članicama EU-a ne dijeli se poljoprivredno zemljište po nasljeđivanju. Nakon smrti oca nasljeđuje ga samo jedan slijednik, a ostala četiri nasljednika moraju biti isplaćena. Mala se zemljišta okrupnjavaju komasacijom. To je visokovrijedno tlo, zemlja je hraniteljica, a u nas je to vrlo jeftina nekretnina, obezvrijeđena je njezina vrijednost. U Sloveniji za hektar zemlje treba platiti 17.136 eura, a najveće su cijene u Nizozemskoj, čak 62.972 eura, u Italiji 40.153 eura (u regiji Ligurija čak 108.000 eura), u Luksemburgu 26.030 eura. Osim toga, što ćemo s poljoprivrednim parcelama manjih površina?

Još 80-ih sam u Švedskoj uz autoput gledao male objekte na tim manjim parcelama, ali to je sve bilo infrastrukturno sređeno. Ljudi su tu boravili vikendom i duže, odmarali se i bavili poljoprivredom za svoje domaćinstvo. Nešto poput urbanih vrtova s kojima se sada svi na veliko trse, a izmišljeni su još u srednjem vijeku. Slično je i u Finskoj, Italiji, samo što na tim parcelama nije dozvoljeno izgraditi vilu i bazen! Da se postupi po tom modelu, ne bi se na udaljenosti od 100 metara od naselja ili mora bila dogodila bespravna gradnja. O smanjivanju ili povećanju građevinskog obuhvata odlučuju ljudi koji tu žive, u protivnom je sve politička volja, a ne volja domicilnog stanovništva, kazuje Martinčić.

Ističe paradoks: dok se lokalni vlastodršci protive divljoj gradnji manjih objekata na poljoprivrednom tlu i u šumarcima, istim tim pojedincima je prepušteno "vladanje" ili manipuliranje prostorom, urbanizacija velikih gradskih ili državnih nekretnina, šumskih obuhvata ili vrijednog poljoprivrednog tla koji urbaniziranjem namjenjuju za nova stambena naselja, za povremene stanovnike, znači opet strance.

- Da, potiču novu apartmanizaciju. I koji je krimen veći? Ovaj sa sporadičnom bespravnom gradnjom na manjim parcelama, ili ovaj kad vladajući svjesno omogućuju kroz planove jednokratno trošenje hektara i hektara atraktivnih površina, čak i uz samu obalu, da bi kasnije, najčešće prodajom strancima, omogućili izgradnju apartmana u kojoj ih vlasnici apartmana rentaju pa konkuriraju lokalnim iznajmljivačima. A turističke inspekcije nema na vidiku. Dakle, još i zarađuju u našoj Hrvatskoj! Kome to gradska vlast pogoduje?, proziva Martinčić lokalne promotore tobožnje demografske politike i čuvare prostora od divlje gradnje i još veće trgovce javnim nekretninama.

Za kraj dao je konkretne prijedloge kako riješiti taj naš kronični problem.

- Bespravna gradnja je šteta i kažnjivo djelo, a ne sposobnost i pamet pojedinca da posegne za njom. Prvo, potrebna je jedinstvena istarska politička volja u općinama, gradovima i Županiji da ne dozvolimo obezvređivanje prostora Istre, bez fige u džepu. Drugo, odmah i neodgodivo treba donijeti preventivne mjere da se zaustavi daljnja nekontrolirana devastacija i uzurpacija prostora, posebno obalnog područja, na štetu nas koji živimo, tj. stanujemo i mislimo ostati u Istri, te stvarati društvenu klimu u javnosti da graditi i koristiti prostor protivno zakonskim propisima nije sposobnost pojedinaca, nego kazneno djelo koje će biti sankcionirano! Treće, paralelno odmah ustrojiti kontrolne mehanizme sa zadatkom preventivnog sprječavanja namjere bespravne gradnje. Uključiti inspekcije i kontrolne mehanizme u nadležnosti države, županije, gradova i općina, Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda i sve institucije zadužene za očuvanje našeg istarskog prostora, uvijek s posebnim naglaskom na obalno područje. Zaposliti, ali dobro platiti i osposobiti potreban broj zaposlenika s preciznim zadacima u detektiranju namjere bespravne gradnje.

Četvrto, odmah napraviti realan snimak stanja u prostoru Istre vezano uz bespravnu gradnju i mjere kako postojeće stanje riješiti. S današnjom tehnologijom možemo sve to odraditi bez velikog troška i ljudi. Peto, ustrojiti program kako uklopiti u prostorne planove već protupravno izgrađeno i nelegalizirano ili u krajnjem slučaju pokrenuti postupak rušenja bespravno izgrađenih objekata koji se ne mogu uklopiti u prostor. Sada se pripremaju izmjene i dopune Prostornog plana Istarske županije, a poznato mi je, i Grada Umaga. Zagreb nam neće to riješiti, imaju druga posla. Istra je bila uvijek specifična i vjerujem da ćemo pronaći zajednički jezik oko poduzimanja konkretnih poteza protiv uništavanja istarskog prostora, posebno obalnog područja koje se otima budućim generacijama, kaže Marko Martinčić, izvrstan poznavatelj ovog polustoljetnog problema.

Povezane vijesti

• Promptna reakcija nadležnih službi urodila plodom VLASNIK SAM SRUŠIO BESPRAVNU GRAĐEVINU U UVALI VALFALBORSO
• U ISTRI 57 TISUĆA ZAHTJEVA ZA LEGALIZACIJU: Većina je riješena, ali posla još ima
• NA POLJOPRIVREDNOM PODRUČJU ROVINJA IZGRAĐENO PREKO 70 KUĆA I VILA; PALIAGA: Bespravni graditelji traže zabranu prolaza traktora preko polja!