Čovjek stvara krajolik
Badava ti zemlja ako ne znaš urediti polje, odrediti omjer između pašnjaka i šuma, maslina i vinograda.. Ruralni turizam bez poljoprivrede je FARSA, NEŠTO UMJETNO I KULTURNO ŠTETNO
Ljepota pravog istarskog krajolika dolazi do izražaja tek posredstvom ruku istarskog težaka. Priroda sama po sebi je poprilično hladna pojava. Ispunjava se dušom tek kad ju oblikuje nataložena kultura, civilizacijski doseg. U vrijeme koronavirusa poučno je i korisno posjetiti istarsku kampanju, pratiti rad seljaka, unatoč suši koja prijeti prinosima.
Elio Babić iz sela Selina rezignirano konstatira da je ove godine mogao izvući trideset kvintala pšenice, ali da je suša već puno toga upropastila. Poljoprivrednici Selina ponose se s dolinom koja se proteže ispod brda Morozola. Zove se Jakuska i u njoj ima 35 hektara obradive površine u vlasništvu žitelja tog lijepog sela u općini Sveti Lovreč.
Lokve i putevi
- Ako tamo ne reste, ne reste nigdje, govori mi Elio Babić misleći na masnu i duboku zemlju Jakuske. Na zapadnom dijelu doline koja podsjeća po uređenosti na biblijski “vrt naslada” nalazi se lokva koju nazivaju Kalina juralska jer se proteže prema zemlji Jurala. Nešto više, prema Prtenjačkom brdu nalazi se i druga lokva selinska kalina. Njih održava uz pomoć sumještana Dorijano Terlević koji više od dvadeset godina radi u lovrečkom komunalnom poduzeću. Doro se brine za lokve i za puteve koji vode do Jakuske, čisti ih i stalno nasipava šljunkom. Svi su poljski putevi prohodni, svakodnevno se ljudi spuštaju autom ili traktorom na polja. Šume oko Jakuske u smjeru Selina su dobrim dijelom očišćene i uređene, naokolo šire se maslinici i vinogradi. Poljski su putovi ograđeni suhozidima, prava istarska duša, spoj zemlje i kamena.
Austrijanac sadi masline
Doriano mi skreće pažnju na široki očišćeni prostor na Prtenjačkom brdu. Imućni Austrijanac je kupio nekoliko hektara šume, sve dao očistiti i urediti te posadio nekoliko stotina maslina, posjed se i dalje širi. Uz sam rub šume prema Morozoli Đino Babić je izgradio malu poljsku kućicu. Gospodara nema, ali je Doriano slobodno ušao i ponudio me čašom vina.
- Đino nikad ne zapire, kaže da nema smisla jer kad bi zaključao zlonamjernici bi mu učinili štetu pa redovito ostavlja ključ u bravi. Oko kućice širi se vrt sa povrćem. Đino je posadio nekoliko stabala voćaka, pred ulazom dominiraju dva stabla brista, uzdižu se mirno i ponosno. Sjediš pored stola, piješ domaću belicu i promatraš kako se varijacije zelenog skladno razmjenjuju. Nakon kratkog razgovora Elio Babić je sjeo za traktor i otišao frezat brajde. Elio prati razvoj sela, drži do svog mjesta.
- Selina danas ima oko 200 žitelja, ali imamo više od sedamdeset mladih, a kad kažem mladi mislim na raspon godina od dude do ženidbe. To je budućnost, kaže Babić.
Nekada je u Selini bilo oko 280 teladi, što krava i što volova. Ovce nisi mogao izbrojati, a danas su štale prazne kao i pašnjaci. No, potencijala ima kao i nataloženo znanje. Snimio sam Elija Babića i Dorijana Terlevića pored županovog stola i višestoljetne ladonje u središtu sela. Obitelji Terlević, Babić i Soldatić utemeljile su Selinu u šesnaestom stoljeću u vrijeme kolonizacije Istre s kolonima s juga unutrašnje Dalmacije.
Iskustvo Toscane
Jednom sam posjetio talijansku pokrajinu Chianti u regiji Toscana jer je tamo razrađen, među prvima u Europi i svijetu, koncept ruralnog turizma - kuće za odmor s bazenom. Razgovarajući sa tadašnjim načelnikom općine Greve in Chianti pitao sam ga gdje leži ljepota tog kraja. Pomalo čudno pitanje na koje je on sa zadovoljstvom odgovorio smatrajući da je to ključni problem u sagledavanju poslovne sreće te regije.
- Znate, naš je prostor skromnih prirodnih ljepota, u biti poprilično je monoton. No ono što mu pridaje dodanu vrijednost je rad čovjeka, plansko i smišljeno oblikovanje prirode po čovjekovom ukusu, odnosno po ukusu firentinskog sklada i poimanja ljepote kojeg smo naslijedili iz doba renesanse, odgovorio mi je načelnik.
Čovjek stvara krajolik, pejzaž je ljudska kategorija, nije prirodna, priroda ne poznaje pejzaž, poprilično je hladna po tom pitanju. Tamo gdje čovjek prestaje obrađivati, priroda osvaja, napreduje nevjerojatnom brzinom. Badava ti zemlja ako ne znaš urediti polje i prostor oko seoske kuće, odrediti točan omjer između pašnjaka i šuma, između maslina i vinograda. Ruralni turizam bez aktivne poljoprivrede je prava turistička farsa, nešto umjetno i kulturno štetno.
Plodna Draga
Pri povratku iz Selina stao sam na tren u selu Červari. Obitelj Červar održava ljepotu krajolika, pašnjaci su pokošeni, hrastovi - samci dominiraju. Uz cestu prolazi grupa biciklista, mislim da uživaju.
Prije par dana razgovarao sam na kratko s načelnikom Žminja Željkom Plavčićem. Popili smo čašu dobrog vina u hladovini dvorišta kuće djeda Pijere Radovana. Željko mi je povjerio da pregovara s kolegama načelnicima Svetog Petra, Tinjana i Kanfanara oko projekta vraćanja u poljoprivrednu funkcije zemlje u Dragi. Tinjanska, supetarska, žminjska i kanfanarska Draga mogle bi nahraniti pola Istre.
- Trebat će u prvom redu osmisliti kako osigurati sustav navodnjavanja, a tu je ključna uloga Istarskog vodovoda, kaže Željko. Nismo razgovarali o tržištu ali gotovo istovremeno dobio sam emajl gospodina Ivana Kukurina s kojim sam svojevremeno vodio razgovor oko iskustva spoja turizma i poljoprivrede koji se gradio početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je Plavu Lagunu vodio Anton Nini Štifanić a Kukurin mu je bio desna ruka u građenju poljoprivredne politike. Gospodin Kukurin je otac sadašnjeg direktora Valamara Željka Kukurina i povjerio mi je da turistički gigant gradi novi odnos turizma s lokalnom poljoprivredom oslanjajući među ostalim na mrežu istarskih OPG-a. To su dobre vijesti, valja čekat na razvoj događaja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
