Prethodni članak iz serije "Razmišljanja jednog istarskog antifašiste" dosupan je ovdje.

Zlatko Hasanbegović postaje ne samo ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske, već ideološko-povijesni malj, kako ga tituliraju autori napisa, koji uspostavlja tezu kako je "…poraz 1945. najveća nacionalna tragedija hrvatskog naroda…"

Bivša predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović izbacila je Titovu bistu iz svog ureda i podržala je prijedlog potomaka ustaške emigracije prilikom posjeta u Argentini, da se iz Ustava izbaci antifašizam "…jer nije istina da su temelji suvremene hrvatske države odluke ZAVNOH-a i Ustava SR Hrvatske…"

Niti jedna od citiranih izjava (Jurčevića, Esih, Bartolića, Hasanbegovića, Grabar Kitarović) nije naišla na reakcije vladajućeg HDZ-a, te se takvo mišljenje sve više ukorjenjivalo u svijest i atmosferu političkog i obrazovnog sustava, kaže Jakovina.

Autori ove analize konstatiraju da se Hrvatska već godinama suočava s jačanjem neofašizma, koji uglavnom neometano cirkulira javnim prostorom i ima sve veći utjecaj u javnosti, citira se i izvještaj javne pravobraniteljice Lare Vidović u kojem upozorava kako su:

"…eksplicitni ili nacistički simboli ili oni koji asociraju na ustaški pokret prisutni u javnom prostoru u Hrvatskoj. Tako se posljednjih godina tiskaju knjige, pišu i objavljuju članci i intervjui, održavaju tribine, snimaju dokumentarni filmovi i emitiraju televizijske emisije u kojima se negira ili umanjuje zločinački karakter NDH. Osim u huškačkim i nacionalistički obojenim medijima ovakvi stavovi iznose se i u Službenom glasilu katoličke crkve, a prodrli su i u prevladavajuće medije, uključivši i na javne televizije…"

Da se i u obrazovnom sustavu podržavaju teze kako suvremena Hrvatska nije sljednica SR Hrvatske već NDH, zaključuje se i po rezultatima ankete od strane Europske komisije provedene i u Hrvatskoj među mladima. Na pitanje koji je jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, 70% ispitanika navodi "NDH" dok 72% učenika završnih razreda srednjih škola ne smatra da je NDH bila fašistička tvorevina.

Autori citirane analize pitaju se "Zašto su i kako povijesni falsifikati i obezvređivanje partizanske pobjede postali politički mainstream u današnjoj Hrvatskoj? Što se to dogodilo u 30 godina hrvatske samostalnosti da se jedna zemlja pobjednica i dio antifašističke koalicije, danas 75 godina nakon velike pobjede, silom želi prebaciti na stranu poraženih? Zašto današnja vlast ima problema s priznanjem toga da su Hrvati imali najveći i najorganiziraniji partizanski pokret u Europi i da je otpor fašizmu počeo u trenutku kada je Njemačka kontrolirala gotovo cijelu Europu? Na području Hrvatske ustrojen je 71 partizanski odred i 64 brigade, više nego u ostalim dijelovima jugoslavenskog pokreta zajedno. Od 30 divizija NOVJ-a njih 18 ih je bilo hrvatskih, od 11 korpusa njih 6. Od rujna 1942.godine Hrvatska je imala razmjerno najrazvijeniji pokret u Europi s nacionalnim sastavom od 80% Hrvata i 20% Srba…"

Kada sam čitao ovu analizu, nisam bio sretan, naprotiv bio sam vrlo tužan, niti sam likovao, što je Istra jedina regija u Hrvatskoj tj. Istrijani koji se ne srame antifašizma, već se njime ponosi i unijela ga je u svoje "izvorišne osnove – temelje" svog Statuta.

U knjizi "Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike", na više mjesta sam upozoravao na problem ustašovanja Hrvatske i rehabilitiranja NDH, ali i na moguće posljedice na Istru. Na te moguće posljedice, ne spominjući konkretno Istru upozorava i prof. Jakovina kada kaže:

"Ako Hrvatska sebe ne vidi na pobjedničkoj strani 1945., smatra li se Hrvatska koja je izabrala poraženu stranu i ignorirala većinski izbor svojih građana, odgovornom za politiku 1941. i 1945 ?..."

Kada je riječ o Istri, ali i nekim drugim dijelovima Republike Hrvatske (Zadru, Rijeci, nekim otocima) koje je Pavelić predao – ostavio Mussoliniju – Italiji, Rimskim ugovorom 1940. godine, postavlja se pitanje ako je Hrvatska sljednica NDH, kao što tvrdi Hasanbegović, Esih i drugi (neoustaše), da li bi Istru trebalo vratiti Italiji u kojoj se talijanski iredentisti, ali ne samo oni, nikada nisu pomirili s činjenicom što im je Istra "oteta", ili kako kaže Dobrica Ćosić da je "Tito poklonio Istru Hrvatskoj" ?

Uostalom, izravne pretenzije na Istru pred godinu-dvije, postavio je i predsjednik Parlamenta Europske komisije – Taiani, sada ministar vanjskih poslova Republike Italije, Talijan naravno. Na takvu izjavu Taiania nitko iz Vlade Republike Hrvatske nije reagirao, predsjednik Plenković, ni ministar vanjskih poslova Grlić Radman. Sramota. Protestirali su obojica, vrlo glasno, a pridružila im se i ministrica kulture Obuljen Križek, kada su Švicarska i Slovenija zabranile pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu da u tim zemljama održi koncert.

Ni spomenuti ministar, kao ni predsjednik vlade, nisu reagirali, kada je predsjednik Republike Mađarske Orban pred dvije godine primio ministra Grlić Radmana, a na zidu je bila obješena slika (Velike) Mađarske kojom je bio obuhvaćen i dio Hrvatske. Kako je moguće da su šutke prešli preko ove grube provokacije, a osjetljivi su i reagiraju kada je riječ o pjevaču koji otvoreno na svojim koncertima, on i njegova publika pozivaju na ustaštvo.

Ponovno ću citirati samo jednu, upozoravajuću rečenicu iz izjave za javnost Društva Istrana iz Zagreba od 10. studenog 1991.:

"Podsjećamo na te povijesne temelje naše Istre jer danas se opet čuju glasovi koji bi htjeli oduzeti nam Istru…"

Postaviti ću jedno hipotetsko pitanje i odgovoriti na njega.

Što bi bilo s Hrvatskom, Istrom da 1941. godine nije bilo Tita, partizana?

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• SDP-ovci zabrinuti za ljudska prava u Hrvatskoj
• Europa stoji na temeljima antifašizma
• Vrijednosti antifašizma treba čuvati i promicati