ČITA(J)MO ISTRU
Labinština - Život u dodiru s majkom zemljom, morem i nebom
(Arhiva Glasa Istre)
Labinština je zemljopisno-povijesni naziv istočnog dijela Istre. Površine je približno 220 četvornih kilometara. Zemljopisne granice na zapadu su rijeka Raša, i istoimeni zaljev, na jugu i istoku more, a na sjeveru Plominski zaljev, južni dio masiva Učke i Kvarnerskoga zaljeva, i, do početka 20. stoljeća, Čepićkim jezerom (Čepićko polje). Središte je Labin. Upravno je to većinom područje Grada Labina, te općina Kršan, Pićan, Raša i Sv. Nedelja, ukupno 95 naselja s 20.682 stanovnika, prema popisu 2021. godine.
Stalna samo mijena jest
Područje kotara Labin i njemu pripadajućih općina nakon Drugog svjetskog rata često se mijenjalo. Od 1. svibnja 1945. do 30. studenog 1947. godine postojao je Kotar Labin sa sedam općina: Labin, Raša, Sv. Martin, Sv. Nedelja, Kršan, Plomin i Čepić.
Od 1947. do 1952. godine postoje Narodni odbor Kotara Labin i 16 Mjesnih narodnih odbora: Brgod, Crni, Čepić, Dubrova, Kranjci, Kršan, Labin, Plomin, Podlabin, Rabac, Raša, Šumber, Sv. Lovreč, Sv. Martin, Sv. Nedelja, Vinež.
U travnju 1952. godine donesen je Zakon o podjeli NR Hrvatske na kotare, gradove i općine. Po tom zakonu, umjesto MNO-a dobivamo općine, kao lokalne organe vlasti. Od 1952. do 1955. godine imamo NO Kotara Labin s četiri općine: NO Gradske općine Labin, NOO Kršan, NOO Raša i NOO Sveta Nedelja.
Godine 1955. osnovane su općina Potpićan i općina Labin, koje su postojale do 1960. godine. Te 1955. godine općini Potpićan pripaja se područje nekadašnje općine Pićan i naselja Krbune i Grobnik iz bivše općine Cerovlje. U 1961. godini od općina Labin i Potpićan stvara se općina Labin. Tada je područje Barbana pripalo općini Labin.
Dana 30. prosinca 1992. godine donesen je Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj. Na području dotadašnje općine Labin nastaju: Grad Labin, te Općine Kršan, Pićan, Raša i Sv. Nedelja.
Labin: na tradiciji rudarenja
Labin, središte Labinštine, ima dugu i zanimljivu povijest. Spomenimo ponajprije da 1921. godine izbija pobuna labinskih rudara protiv fašističkog režima. Tada je osnovana Labinska republika s radničkom samoupravom, no nakon četrdesetak dana ugušena je vojnom intervencijom. U Labinu je rođen Matija Vlačić Ilirik (1520.-1575.), protestantski teolog. Labinjanka je Giuseppina Martinuzzi (1844.-1925.), spisateljica, socijalistkinja, borkinja za ženska i radnička prava.
Nakon Drugog svjetskog rata gospodarski razvoj zasnivao se na eksploataciji ugljena. Kada rudarstvo upada u krizu, 1971. godine osniva se poduzeće Labinprogres, kao nadomjestak za smanjenu djelatnost ugljenokopa i razvoj privrede. Sredinom 1970-ih Labinština je najveće gradilište u Hrvatskoj: podignuto je šest tvornica, no gotovo sve su ugašene stečajnim postupcima na početku 1990-ih.
Labin današnji izgled poprima od 16. do 18. stoljeća. Grad obiluje kulturnom spomeničkom baštinom. Najstarije su građevine ostaci crkve Sv. Justa iz 9. stoljeća te ostaci župne crkve iz 11. stoljeća. Urbano tkivo obiluje renesansnim i baroknim patricijskim palačama.
Župna crkva Sv. Marije današnji oblik poprima u 14. stoljeću, a tijekom 16. i 17. stoljeća pregrađuje se i proširuje. Unutar gradskih zidina nalazi se i kapela Sv. Marije od Karmela iz 1615. godine. Gradska vrata sv. Flora izgrađena su 1646. godine. Glavnim trgom dominira lođa iz 17. stoljeća, te gradska palača izgrađena 1900. godine. Izvan zidina su tri manje crkve: Sv. Marije Magdalene iz 14. stoljeća, Sv. Antuna i Sv. Marije od Zdravlja iz 15. stoljeća, s vrijednim slikama Antonia Moreschia.
Labin je poznat kao grad umjetnikâ.
Grad u podnožju Labina (Podlabin, Piedalbona, Pozzo Littorio), počeo se graditi u studenome 1939. godine, dovršen je i inauguriran 28. listopada 1942. godine. Arhitekt stambenih i javnih zgrada bio je inženjer Eugenio Montuori (1907.–1982.), koji je prije istarskog projekta radio na dva prethodna talijanska novosagrađena grada – Carboniju na Sardiniji i Sabaudiju u Laciju. Naselje je planirano oko rudarsko-industrijskog sklopa s izvoznim tornjem visokim 32 metra. Podlabin je trebao udomiti oko 3.000 stanovnika.
Labinska naselja (17): Labin, Bartići, Breg, Duga Luka, Godulići, Gora Glušići, Kapelica, Kranjci, Marciljani, Presika, Rabac, Ripenda Kosi, Ripenda Kras, Ripenda Verbanci, Rogočana, Salakovci, Vinež.
Stanovnika 2021. godine 10.424.
Kršan: stoljetni dom Istrorumunja
Kršan se opravdano može pohvaliti bogatom kulturnom i povijesnom baštinom koja u pojedinim mjestima datira još od 11. stoljeća. Na području općine dva su kaštela: kožljački, što se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1102. godine, i kršanski, što se prvi put spominje 1274. godine i u kojem je nađen jedan od prijepisa Istarskog razvoda.
Plominska crkvica Sv. Jurja Starog krije najstariji poznati glagoljski natpis – Plominski natpis.
Obalna linija općine ide od Brestove, trajektne luke Brestova – Porozine (Cres) do Plominskog zaljeva u kojem su termoelektrane. U zaljevu je 1932. godine otekla voda s Čepićkog jezera posebno iskopanim tunelom dužine 4.560 metara.
Brana Letaj, visoka 35 metara, izgrađena je 1970. godine kako Boljunčica ne bi plavila Čepićko polje.
Spomenimo još neke zanimljivosti: Potpićan, jedan od tri najmlađa grada u Istri, uz Rašu i Podlabin, intenzivno se počeo graditi sredinom 20. stoljeća za smještaj rudara. Zgrade se zidaju na neurbaniziranom šumskom području Dumbrova. Taj toponim trebao je biti naziv naselja, a dijelom mjesta neko vrijeme zvalo se Novi Kršan. Prvo okno ugljenokopa (kasnije zvano jama Pićan) otvoreno je 1942. godine. S manjim prekidima ugljen se tu kopao do 1983. godine kad je rudnik zatvoren i potopljen, a iste godine u obližnjem je Tupljaku otvoreno novo okno. Jama Tupljak, posljednji rudnik kamenom uglja u Hrvatskoj, zatvorena je 1999. godine). U blizini se nalazi Tvornica kamene vune Rockwool Adriatic; pokusni rad počeo je 2008. godine, a tvornica je službeno otvorena 2012. godine.
Tijekom 15. i 16. stoljeća u Šušnjevicu i okolna naselja doseljavaju se veće skupine vlaškoga stanovništva (Istrorumunji), te Šušnjevica postaje njihovim najvećim naseljem u Istri.
Naselja (24): Kršan, Blaškovići, Boljevići, Čambarelići, Jesenovik, Kostrčani, Kožljak, Lanišće, Lazarići, Letaj, Nova Vas, Plomin, Plomin Luka, Polje Čepić, Potpićan, Purgarija Čepić, Stepčići. Šušnjevica, Veljaki, Vozilići, Zagorje, Zankovci i Zlatka Čepić.
Stanovnika 2021. godine 2.829.
Pićan: biskupski grad
Gradić se krije i pod imenom Petina, Petinum, Pedena, Biben… Porijeklo imena Petina neki pripisuju pretpostavci da je Pićanska biskupija bila peta po redu u svijetu. Pićan je zasigurno naseljen u dalekoj prapovijesti. Ova utvrda u unutrašnjosti Istre na rimskom dvoru bila je poznata po posebno dobrom vinu. Žena cara Augusta, Livia, vjerovala je da svoju dugovječnost duguje baš činjenici da pije isključivo to vino. Pićansko vino kušao je i nadvojvoda prijestolonasljednik Ferdinand sa župnikom, koji je malo kasnije, 1914. godine, ubijen u Sarajevu.
Uz nastanak Pićanske biskupije i uz njena zaštitnika sv. Nicefora vezane su brojne predaje. S Pićnom su zapravo povezana dva Nicefora: sv. Nicefor mučenik i sv. Nicefor biskup.
Predaja o sv. Niceforu biskupu i trnoeplesarima kazuje: Pićanci su tužili biskupa akvilejskom patrijarhu zbog navodno nećudorednog života jer je živio sa svojom nećakom. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje božje poslanje Nicefor im ponudi da udarcem štapa o neplodno i dračom obraslo tlo otvori izvor pitke vode. Pićanci to odbiju, pravdajući se da im je potrebnija drača koju koriste u svojim vinogradima. Biskup na to uzvrati riječima: da Bog da bosi po trnju plesali, zbog čega se za Pićance do danas uvriježio naziv trnoplesari.
Dok su se obalni istarski gradovi postepeno priklanjali Veneciji, Pićan je s Pazinom i okolicom pripao Pazinskoj knežiji.
Biskup Antonio Zara (1601.-1621.) počeo je gradnju nove katedrale. Međutim, već su 1653. i katedrala i biskupski dvor opustošeni u najvećoj buni kmetova u Istri. Pritisnuti novim davanjima koja su uvedena zbog podmirivanja dugova Knežije prema Kranjskoj, a naročito zbog surovosti predstavnika kranjske pokrajinske uprave Hanibala Bottonija, oko tri tisuće ljudi iz čitave Knežije okupilo se 6. srpnja u Gračišću i krenulo na Pićan pod vodstvom Mate Bolka. Razvalili su gradska vrata, provalili u katedralu, u biskupski dvor i kuće kanonika te na licu mjesta presudili Bottoniju i njegovom kancelaru.
U Pićnu je rođen Matko Brajša Rašan (1859.-1934.), zborovođa, zapisivač istarskih narodnih napjeva i skladatelj, koji je 1912. na tekst Ivana Cukona skladao danas istarsku himnu Krasna zemljo. Manje je poznato da je još jedna glazbena osoba vezana uz Pićan. Riječ je Slovencu Jurju Slatkonji, osnivaču i voditelju bečkog dvorskog orkestra i kasnijem prvom bečkom biskupu, koji se u Pićnu spominje od 1506. kao administrator biskupije, a 1513. kao biskup. Iz Beča je upravljao i biskupijom u Istri.
Naselja (10): Pićan, Grobnik, Jakomići, Krbune, Kukurini, Montovani, Orič, Sv. Katarina, Tupljak i Zajci.
Stanovnika 2021. godine 1.722.
Raša: najmlađi grad u Istri
Fascinantni je ljetopis Raše (Arsia), rudarskog gradića. Naselje je sagrađeno kao izniman arhitektonski projekt arhitekta Gustava Pulitzer Finalija (1887. – 1967.) i njegova studija »Stuard« (slovenski arhitekti Zorko Lah, Franjo Kosovel i Henrik Ukmar) iz Trsta, te je svečano otvoreno 4. studenog 1937. godine. Nastalo je na temelju narudžbe rudarskog društva ARSA i njihova predsjednika Guida Segrea zbog velike potrebe za stambenim prostorom; rudnici su tada zapošljavali više od 7.000 rudara. Podizanje grada u ranije močvarnom području bilo je moguće zahvaljujući isušivanju područja uz rijeku Rašu; projekt melioracije je počeo 1928. godine.
Gradić za oko tri tisuće stanovnika sagrađen je u rekordnom roku. Početak gradnje bio je 10. ožujka 1936., a godinu dana kasnije veći dio grada bio je izgrađen. I poslije inauguracije nastavilo se s gradnjom pojedinih objekata, a posljednji - Direkcija s kupatilima - izgrađena je 1940. Grad je bio opremljen svom potrebnom infastrukturom: školom, vrtićem, bolnicom, poštom, kinom, sportskim sadržajima, općinskom zgradom, policijskom stanicom i hotelom. U mjestu je sagrađena oveća crkva posvećena sv. Barbari, zaštitnici rudara.
Radnički dio je središnjim gradskim trgom odvojen (ili spojen) od službeničkog dijela u kojem su stanovi komforniji. Taj projekt fašističkog režima odmah je 1937. godine dobio administrativni status općine.
Recimo još nekoliko riječi o nekim naseljima.
Krapan (Carpano), u tom razrušenom rudarskom naselju, prije izgradnje Raše, počelo je rudarenje na Labinštini: tu su okna Leone, Salamon, Pozzo Franz. Koromačno (Valmazzinghi) ima prvu, najstariju tvornicu na Labinštini, tvornicu cementa, što je počela s proizvodnjom 1922. godine. Oko tvornice je niklo naselje. Trget (Traghetto), ribarsko mjesto što je dobilo ime po trgetarenju, prijevozu ljudi i robe s jednoga na drugu stranu kanala. Naselje je oživjelo krajem 19. stoljeća, kad je u blizini izgrađena Bršica, luka za utovar ugljena. Tu je i luka Štalije. Pruga Lupoglav – Štalije izgrađena je za potrebe prijevoza ugljena (dovršena 1951. godine). Skitača, naselje kojem tepamo »krov Labinštine« (425 metara nad morem), poznato po predaji o Gospinim suzama, školnici, udubini u kamenu u kojoj uvijek ima vode.
Naselja (23): Raša, Barbići, Brgod, Brovinje, Crni, Drenje, Koromačno, Krapan, Kunj, Letajac, Most Raša, Polje, Ravni, Skitača, Skvaranska, Stanišovi, Sv. Marina, Sv. Bartul, Sv. Lovreč Labinski, Topid, Trget, Trgetari, Viškovići.
Stanovnika 2021. godine 2.809.
Sv. Nedelja: most između zelene i plave Istre
Sv. Nedjelja prostire se na zaravni 250 do 300 metara nad morem, od rijeke Raše do mora u zaleđu Labina. Raša teče zapadnom granicom općine i razdvaja središnji i istočni dio Istre. More u Rapcu udaljeno je desetak kilometara, pa je ovo područje na neki način most između zelene i plave Istre.
Razvoj ovog područja dolazi s počecima rudarstva u 19. stoljeća pod francuskom i zatim austrijskom upravom. Na području Sv. Nedelje otvara se rudarsko okno u Štrmcu uz koje nastaje malo rudarsko naselje. U 19. stoljeću jača i raste lokalno središte i mjesto održavanja sajmova, što su se održavali 13. lipnja na dan sv. Antuna i 16. listopada, kada se održavao poznati stočni sajam. Potonji se još uvijek obilježava kao pučka fešta »Šesnajst otobra«.
Srednjovjekovni kaštel Šumber izgrađen je na mjestu prapovijesne gradine. Austrijska obitelj Shönberg bila je vlasnik kaštela od 1260. godine, i po njima je Šumber dobio ime. Od 1367. godine, kaštel ulazi u sastav Pazinske knežije, a krajem 14. stoljeća prelazi u posjed vlasnika Kožljaka. Od 1420. godine, kada Labin prolazi pod mletačku vlast, kaštel postaje granična utvrda između austrijskoga i mletačkog dijela Istre. Tada, dogradnjom, postaje renesansni kaštel i izgrađuju se okrugle kule na uglovima. Nakon Uskočkog rata (1615.-1617. godine), kaštel gubi obrambenu funkciju.
Od 1632. godine Nedešćina je središte župe. Današnja crkva Presvetoga Trojstva podignuta je 1897. na mjestu starije. U to vrijeme formira se središte mjesta s prostranim trgom.
Smanjenje rudarstva značile su i promjene u načinu života i gospodarenja.
Stanovnika 2021. godine 2.898.
Naselja (21): Nedešćina, Cere, Eržišće, Frančići, Jurazini, Kraj Drage, Mali Golji, Mali Turini, Marići, Markoci, Paradiž, Ružići, Santalezi, Snašići, Sv. Martin, Štrmac, Šumber, Veli Golji, Veli Turini, Vrećari i Županici.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
