(Arhiva Glasa Istre)
O investicijskom okruženju, iskoracima u hrvatskom turizmu za vrijeme i nakon pandemije, izazovima za sezonu 2025. godinu, učestalom povećanju smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj, novoj zakonskoj regulativi po pitanju turizma, održivim projektima te manjku radne snage, uoči konferencije Glasa Istre Green Istria 2030 koja će se održati u srijedu 6. studenog u Puli, razgovarali smo s Veljkom Ostojićem, direktorom Hrvatske udruge turizma, krovne organizacije turističkih kuća i strukovnih udruga.
Misija HUT-a je stvaranje što boljeg institucionalnog okvira za funkcioniranje turističkog sektora kroz promicanje suradnje između sektora i donositelja odluka od posebnog značaja za turizam. HUT zagovara kvalitetnije investicijsko okruženje koje bi potaknulo investicijski potencijal koji postoji u hrvatskom turizmu, što je važno iz konteksta konkurentnosti i održivosti hrvatskog turizma na srednji i duži rok. Smatramo da smo ostvarili kvalitetan odnos s ključnim institucijama i to prije svega jer inzistiramo na argumentiranim i stručnim podlogama pri formiranju i komuniciranju svojih stavova. Mi smo od početka konstruktivan dionik u turizmu koji želi da jedan od najvažnijih gospodarskih sektora bude još snažniji, uz rast financijskih pokazatelja i doprinosa lokalnim zajednicama i državnom proračunu, a bez žrtvovanja održivosti. Sudjelovali smo u nizu uspješnih iskoraka u turizmu, od suradnje s Vladom i svim uključenim institucijama u upravljanju turizmom tijekom pandemije Covida-19 kada je Hrvatska na nama ključnim emitivnim destinacijama prepoznata kao najsigurnija mediteranska destinacija, pa do niza inicijativa i odluka koje su pozitivno djelovale na poduzetnike u turizmu.
U ovom trenutku kao ključne izazove vidimo nužnost promjene strukture smještajnih kapaciteta, pitanje radne snage te poticanje investicija u kapacitete koji daju veću dodanu vrijednost, prije svega hotele i visoko kvalitetne kampove, ali i ostale vrste smještajnih kapaciteta visoke kvalitete. Tu su i izazovi klimatskih promjena. To je globalno pitanje, ali na koje mi možemo djelomično utjecati, prvenstveno pitajući se uvijek, kako u privatnom, tako i u poslovnom životu.
Za turizam će 2025. biti još jedna kompleksna godina, najviše zbog nastavka loših gospodarskih pokazatelja u za nas bitnim emitivnim zemljama, posebice Njemačkoj i Italiji. Efektu plesanja velikih EU gospodarstava po rubu recesije svjedočili smo i ove godine koja je također bila zahtjevna što se tiče upravljanja na razini turističkih kompanija. Nakon pandemijskih godina u kojima smo se uspjeli uspješno pozicionirali kao najbliži i najsigurniji Mediteran za velike emitivne zemlje, sada smo ušli u razdoblje u kojem kompletna mediteranska konkurencija agresivnim ponudama pokušava nadoknaditi pandemijske gubitke i to u situaciji pojačanih geopolitičkih izazova u ovom dijelu svijeta i usporavanja velikih europskih gospodarstava na kojima se nadmećemo svi iz mediteranskog bazena. No, ne treba strahovati jer su naši turistički profesionalci već nekoliko puta pokazali da imaju znanja i odgovornosti napraviti odličan rezultat u najizazovniji uvjetima. Sljedeće godine će biti ključno ponuditi adekvatnu vrijednost za novac i ako će svi ili barem velika većina na taj način razmišljati, sezona može biti uspješna.
Hrvatska sa svega 9,5 posto hotelskog smještaja u ukupnim smještajnim kapacitetima ima najnepovoljniju smještajnu strukturu na Mediteranu. Činjenica je da oko dvije trećine smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj - približno 1,3 milijuna kreveta - čine objekti za kratkoročni turistički najam, bilo komercijalni ili nekomercijalni (vikendice). Sve te objekte je trebalo infrastrukturno opremiti, a s obzirom da su godišnje popunjeni 40-50 dana, silno opterećuju infrastrukturu (voda, struja, otpad, promet…) i samu destinaciju i čine je manje poželjnom. Da budem potpuno jasan - pravi obiteljski smještaj kada gost boravi u objektu u kojemu živi obitelj je nešto izuzetno pozitivno i specifično za naš turizam. Takav vid smještaja treba i dalje razvijati podižući mu kvalitetu, uz ponovno razmatranje broja kreveta koji mogu registrirati građani (a time i plaćati »socijalni« porez).
No, nastavak trenutnog poslovnog modela u turizmu koji potiče izgradnju nekretnina za kraktkoročni turistički najam treba hitno zaustaviti jer nas vodi prema tržišnom samoubojstvu nekih destinacija na kratki rok. U posljednje dvije godine tržište je primilo oko 110.000 novih kreveta za kratkoročni najam, što je ekvivalent izgradnji 220 hotela poput hotela Ambasador u Opatiji. Možete zamisliti kakav bi efekt na domaći turizam bio da smo zaista izgradili 220 takvih hotela? Direktna posljedica najlošije smještajne strukture na Mediteranu je činjenica da ostvarujemo malu prosječnu dnevnu potrošnju po gostu, svega okvirno 140 eura. U Italiji i Španjolskoj je to oko 250 eura, a u Francuskoj oko 450 eura. To ne možemo promijeniti bez da potaknemo ulaganja u visokokvalitetan hotelski smještaj. Dakle, sada smo u situaciji da dajemo svoje prirodno bogatstvo za relativno mali novac, što je protivno svim planovima i strategijama, ali i našim željama.
Na nova zakonska rješenja gledam kao na prvi korak u rješenju tog ključnog izazova našeg turizma. Pratit ćemo što će se događati u praksi jer je nužno što prije zaustaviti agresivnu gradnju i dosadašnji model korištenja objekata za kratkoročni turistički najam. Što se tiče Zakona o turizmu s pripadajućim aktima, on sada postavlja okvir za djelovanje na lokalnoj razini. S obzirom na magnitudu bujanja nekretnina za kratkoročni turistički najam, mislim da određene odluke u smjeru zaustavljanja tog trenda treba donijeti i na nacionalnoj razini, jer je izvjesno da će proces na lokalnoj razini trajati dugo s neizvjesnim ishodom. Držim da je Vlada krenula u pravom smjeru, ali je dug put do cilja. Hrvatska udruga turizma daje punu podršku osnovnoj intenciji najavljivanih promjena.
Ono što je jasno pokazala ova godine je da smo se, nakon prolaska efekta pandemije, vratili trendu koji je bio svake sezone sve izraženiji u razdoblju prije pandemije - objekti u koje se kontinuirano investira postižu značajno bolje rezultate od onih u koje se ne ulaže. Gosti traže vrijednost za novac. I zato je nužno potaknuti investicije, posebno u objekte visoke kvalitete koji stvaraju visoku dodanu vrijednost. Što se tiče poticaja izgradnji takvih objekata, osim Zakona o poticanju ulaganja, nema značajnije podrške. Trebali bi razmisliti o korekciji zakonodavnog okvira kako bi se potakla isplativost investicija u hotele i turistička naselja. Razloga za rijetke greenfield projekte u Hrvatskoj ima niz: nerealna cijena zemljišta u T zonama koju performanse hrvatskog hotelijerstva ne mogu podnijeti, složeni i često nedovoljno jasni urbanistički, odnosno prostorno-planski dokumenti, dugotrajan i često neizvjestan postupak ishođenja građevinskih dozvola, izuzetno visoka cijena gradnje s nepostojanjem konkurentskog tržišta građevinara i često nepoznatom konačnom cijenom gradnje, izazovi tržišta radne snage… Bez isplativosti, točnije povrata uloženog novca koji će biti na razini mediteranske, odnosno međunarodne razine neće biti značajnijih investicija.
Trajno i kvalitetno rješavanje pitanja tzv. turističkog zemljišta, ali i pomorskog dobra važni su preduvjeti za osnaživanje investicija koje bi omogućile tržišno nužno potrebni razvojni iskorak hrvatskog turizma. Iako su donesena zakonska rješenja u osnovi dobra i pomakla su stvari u dobrom smjeru, i dalje ima niz operativnih detalja koji mogu ograničiti potencijal zakona. Znamo da se na tome radi i mi se nudimo kao aktivni partner u iznalaženju što boljih rješenja.
Mi držimo da još uvijek nismo iskoristili sav domaći radni potencijal i da se moramo što prije na to fokusirati prije svega daljnjom fleksibilizacijom radnog zakonodavstva. Pojednostavljeno, treba omogućiti svakome tko želi raditi pa makar i jedan sat da to može učiniti uz jednostavne i brze procedure ne radeći na crno, nego legalno. Govorim o studentima, radu kroz drugi dohodak ljudima koji su već zaposleni, umirovljenicima…svima koji nisu u redovnom radnom odnosu, a takvih je 2023. godine prema podacima HNB-a u Hrvatskoj bilo 252.000. Naši prijedlozi su i konkretne mjere za poticanje edukacije stalno zaposlenih, sezonaca, ali i svih onih koji žele raditi u turizmu, kao i uspostavljanje sustava cjeloživotnog obrazovanja u turizmu.
Što se pak tiče stranih radnika koji će nam sigurno trebati, moramo dalje nastaviti s ubrzanjem i digitalizacijom postupka izdavanja dozvola i organizacijom sustava koji može što brže obraditi zahtjeve za izdavanjem radnih dozvola i viza. Novi Zakon o strancima koji je sada u prvom čitanju u Saboru trebao bi značajno poboljšati stvari, prije svega produženjem trajanja radnih dozvola za stalno zaposlene s jedne na tri godine te za sezonce sa šest na devet mjeseci.
Turizam treba prije svega koristiti lokalnom stanovništvu na dugi rok čineći ih ne samo bogatijim, nego i zadovoljnijim. On treba ostvarivati poslovne rezultate bolje od konkurencije, a da pri tome što manje »troši« prirodne resurse te dugoročno planira i upravlja svojim razvojem na principima održivosti. No, kako bi to postigli nužno je mijenjati model koji imamo trenutno, a koji potiče izgradnju nekretnina za potrebe kratkoročnog turističkog najma. Organizirani turizam koji se realizira u hotelima generira puno duži turistički promet i veću prosječnu potrošnju, uz značajno manje opterećenje prirodnih resursa i infrastrukture. Upravo u povećanju udjela hotelskog smještaja možemo napraviti značajniji pomak i prema održivosti turizma i prema željenom povećanju njegove kvalitete, a onda i prema povećanoj ukupnoj vrijednosti turizma za naše gospodarstvo i društvo. To je nešto što svi u turizmu želimo i čemu stremimo.
Dokumenti koje spominjete se u najvećem broju slučajeva još nisu počeli izrađivati, a industrija će definitivno biti uključena kroz svoje predstavnike u tijelima lokalnih turističkih zajednica.
Znamo da održivost ima tri komponente: socijalnu, ekološku i gospodarsku pa je za mene održivi onaj turizam koji ostvaruje maksimalne ekonomske i društvene koristi uz minimalnu »potrošnju« prirodnih resursa, odnosno izrazitu pažnju prema njima te minimalne negativne posljedice po lokalnu zajednicu.