ČITA(J)MO ISTRU
Istarski fontici: Riznice žita i zaštita od gladi kroz stoljeća
(Grožnjan)
Fontik, skladište u istarskim gradovima, ponajprije za skladištenje brašna i žitarica, koje je služilo žiteljima u slučaju gladi. U Mletačkoj Republici seljaci su fontiku morali prodati 30 posto uroda po cijeni nižoj od tržišne. Poznati su fontici u Veneciji, a jedan od najvažnijih istarskih fontika bio je u Kopru.
Imao je predsjedništvo, izabrano od Velikoga vijeća, koje je određivalo količinu i kakvoću žita te njegovu cijenu; blagajnika, koji je vodio financijsku knjigu; fontikara, koji je prodavao žito i brašno; revizora, koji je davao savjete vezane za količinu žita i brašna.
Odredbe o radu službenika u fontiku
U statutima se navode odredbe o radu službenika u fontiku kao i njegovim suradnicima. Spominju se nadstojnici žitnica – žitničari koji imaju glavnu dužnost, a potom slijede i njegovi kolege: tržišni nadzornici i mjerači, pa bilježnici koji su dužni zabilježiti svako novo primanje ili izdatak iz žitnice.
Za područje Novigrada, Brtonigle i Tara postoji popis kupaca žitarica i stočne hrane iz fontika s kraja 16. st. Najviše se kupovala pšenica, raž, ječam, pir, proso, ali i stočna hrana.
U Pulskom statutu navodi se da se na čelu fontika bira jedan žitničar, stariji od 25 godina i to u trajanju od jedne godine. Dužnost se ne smije odbiti, osim u slučaju ako je voljan bez ikakve odgode platiti globu u iznosu od 40 solada.
Vaganje samo u žitnici
Žitnica se morala strogo čuvati te je obvezno morala biti zaključana i to dvostrukom bravom. Žito se nije smjelo vagati nigdje drugdje osim u toj žitnici. Žitničar je bio dužan kontrolirati sveukupan rad žitnice, a isto tako, morao je odabrati jednog pomoćnika, odnosno kolegu mjerača s kojim nije u rodbinskom odnosu, a koji će odgovorno obavljati mjerenje isključivo ravnom lopatom.
Mjerač je mjerio sveukupno žito koje je spadalo na žitničarsku službu unutar žitnice, ali i izvan nje, primjerice na brodu. Također, nalaže se da nitko iz Pule i njena distrikta ne smije uzeti novac od stranca da mu njime kupi žito od domaćina, pod prijetnjom kazne od 50 libara malog novca. Osobe nastanjene na otoku Brijunu koje bi uzgajale žitarice su obvezne prevesti određeni dio uroda u Pulu ukoliko pulska Vlada to poželi. Žitarice zasijane na otoku morale su biti kvalitetno zagrađene kako ne bi došlo do štete jer, u protivnom, nitko neće odgovarati osim samih vlasnika.
Jedna je odredba u vezi umaške žitnice poučna: ne smije se prevariti neprijatelja, a niti podilaziti prijatelju.
Žitarice temelj prehrane
U svom diplomskom radu "Elementi istarske svakodnevice krajem srednjeg i u ranom novom vijeku: povijest prehrane", Gabriela Braić, je, među ostalim, napisala:
Žitarice su bile temelj prehrane istarskog stanovništva. Mogućnosti uzgoja te količina dostatna za prehranu često je varirala, stoga se u sušnim razdobljima te razdobljima općih nestašica nastojalo poduzeti niz mjera. Razdoblja dobre ljetine donosila su prinose žitarica koji su bili više nego dovoljni za potrebe stanovništva, no, prema javljanju mletačkih rektora, u povremenim bi razdobljima loših ljetina stanovništvo ili skladišta imali zaliha dovoljno za jedva nekoliko mjeseci.
Najčešće se nabavljala pšenica, ali i bob, ječam, raž i nešto prosa i to s područja labinske komune od domaćih plemića i podestata. Iako nešto rjeđe, žitarice su se nabavljale i iz drugih mjesta. Labin je to činio u Barbansko-rakaljskom feudu, pa u Bakru i Veneciji. Vijeće je odlučivalo o cijeni pšenice, a ponekad i raži te o podjelama pšenice s obzirom na količinu u fontiku. Najčešće se davala na dug koji je trebalo vratiti u novcu ili u pšenici.
Važnost nadgledanja te načina rada službenika fontika posebno je naglašena u općinskim statutima. Naročito se to odnosi na rad općinskoga nadstojnika, fontikara, a s njime i na tržišne nadzornike, procjenitelje i bilježnike.
Fontikari na godinu dana
Zadaća žitničara bila je čuvanje uskladištenih žitarica, brašna, mahunarki i ostalih artikala u fontiku, briga o njihovoj kvaliteti te dojava kvara općinskim vlastima, odnosno načelniku. Fontikari se biraju na godinu dana, a datum njihova izbora i plaća te rok podnošenja računa općini nakon završetka službe varira od mjesta do mjesta. Prema Novigradskom i Vodnjanskom statutu, oni su se birali u lipnju na blagdan Sv. Petra i Pavla, a u Puli mjesec dana prije. U Labinu su se birala po dva fontikara, a između 1573. i 1575. još dva fontikara nadležna za pitanja opskrbe uljem.
Plaća fontikara također je varirala s obzirom na pojedino mjesto. U Novigradu, Vodnjanu i Balama, uz plaću, fontikaru se odbija oko 2 posto od sveg žita pri isteku službe, s time da fontikar u Balama uz to dobiva i 4 mala soldina po mezeni za svaku mjeru žita koja se unese u skladište.
Najdetaljniji po pitanju poslovanja općinskoga fontika je Pulski statut u kojemu se vidi namjera vlasti za kontrolom poslova sa žitom i ostalim uskladištenim artiklima kako bi se izbjegle malverzacije i varanje pri prodaji i mjerenju.
Unatoč tomu, vijesti o nepravilnostima pri radu fontika česte su u izvještajima mletačkih rektora s početka 17. stoljeća. U ožujku 1607. godine rašporski kapetan Costantin Renier javlja kako upravitelji općinskih fontika čine mnoge prijevare te je obišao i podijelio pomoć mnogim kaštelima i gradićima, izuzev Buzeta, gdje je sam bio podestat. Nešto ranije, izvanredni istarski providur Zuane Pasqualigo izvještava o sređivanju poslovanja vodnjanskog fontika za koje mu je trebalo oko 35 dana te je naposljetku, nakon kažnjavanja brojnih trgovaca i dužnika fontiku koji su uzimali žitarice iz fontika bez plaćanja, u vodnjanski fontik vratio 1400 stara pšenice i 412 stara raži. Prije odlaska iz Vodnjana, Pasqualigo je odredio upute za rukovođenje vodnjanskoga fontika prepustivši poslove fontika Kolegiju za žitarice uz naredbe kojima se kontrolira cijena, procjena količine kruha i žitarica u fontiku te davanja žitarica, strogo zabranivši miješanje općinskoga vijeća u rad fontika.
Pasqualigovo izvješće donosi i informaciju kako problemi u radu fontika postoje i na drugim mjestima i to u Milju, Piranu, Rovinju, Poreču, Novigradu i Balama.
Vijesti pulskoga načelnika Lorenza Ghisija svjedoče o jadnom stanju na Puljštini i brojnim opustjelim, inače plodnim, zemljištima. Seljaci su napuštali selo zbog zelenaške politike imućnijih koji im daju na vjeru žitarice loše kvalitete nabavljene za nisku cijenu po duploj cijeni od uobičajene, a koju ne mogu vratiti. Po općinskim propisima slijedilo im je progonstvo. Prema nekim izvorima, od 73 (ili 72) sela ostalo je samo njih 14 veoma slabo naseljenih.
Buje bez fontika
Informacije o fonticima, donosi i dugogodišnji novigradski biskup Giacomo Filippo Tommasini. Opisuje nastanak pojedinih, primjerice, piranskog i novigradskog, te naglašava kako dobra uprava fontika dovodi do bogatstva i obilja pojedinog područja. Novigradski fontik poslovao je dobro i čak donirao sredstva duždu u ratu te za održavanje luke. Potom je kapital prešao u rukama određenih ljudi koji ne čine ništa za potrebe siromašnih. Kao najbogatije fontike u Provinciji navodi vodnjanski, motovunski i rovinjski, a jedino mjesto koje nema fontik je Buje gdje obično ne fali brašna i kruha po povoljnoj cijeni.
Problem opskrbe žitaricama u Istri postajao je tim veći kada bi čitav posjed Republike sv. Marka bio zahvaćen nestašicama. Mletačka Republika čije stanovništvo nije "ni sijalo, ni želo" opskrbljivala se žitaricama iz svoje neposredne okolice, iz Italije, svojih prekomorskih posjeda u Albaniji i Grčkoj, ali i iz još udaljenijih egipatskih i crnomorskih luka.
Mletačka vlada gledala je kako prvo opskrbiti prijestolnicu, stoga su se i žitarice iz Istre ponekad slale u Veneciju te su se tamo uz posebno dopuštenje mogle otkupiti i vratiti u Istru. Tako je u godini 1527. naređeno pulskome knezu i još nekim istarskim rektorima da pšenicu koja uspijeva na tim prostorima ne koriste za prehranu tamošnjega pučanstva, već da se ona preveze u Veneciju.
Nadzor utovara u lukama
Godine 1528. u Istru je stigao predstavnik ureda za žitarice koji je trebao nadgledati utovar na brodovima u zapadnoistarskim lukama kako bi neokrnjen stigao u Veneciju: kako žitarice i mahunarke natovarene na brodove za Veneciju ne bi bile prodavane u Istri, jer su i istarski fontici bili prazni. Brodovi su bili usidreni u Poreču, Umagu i Piranu. Krijumčarenje i preprodaja žitarica nije bila rijetka pojava, stoga je bilo potrebno nadzirati utovar u lukama.
Zapadnoistarski gradovi, poput Poreča, u kojima su brodovi pristajali na putu prema Veneciji, opskrbljivali su hranom i žitaricama iz gradskog fontika mornare, zapovjednike brodova i putnike. Godine 1560. porečki podestat žali se Vijeću desetorice kako ne može pronaći sredstva još i za stanovnike Venecije koji "dolaze ovdje jesti kruh", ako ne smije dirati žitarice na usidrenim brodovima.
Rovinj
Stari fontik u Rovinju bio je osnovan u 15. stoljeću, a novi 1680. godine. Posuđivao je i sjeme za sjetvu i imao je vlastiti statut. Ukinut je 1810., kada su njegova sredstva pripala općini.
Buzet
Fontik u Buzetu izgrađen je 1534. godine, skroman i bez ukrasa, a obnovljen 1796. godine s grbovima i natpisnim pločama rašporskih kapetana. Danas se koristi za društvena zbivanja, a za tu je svrhu obnovljen 1900. godine.
Grožnjan
Iznad gradske lože u Grožnjanu nekad se nalazio fontik. Danas je ovdje gradska galerija Fonticus.
Pula
Augustov hram u Puli, posvećen božici Romi i rimskom caru Augustu, u srednjem vijeku koristio se kao skladište za žito i sir. Naime, u prosincu 1766. godine prihvaćen je prijedlog pulskog kneza i providura da Augustov hram posluži za potrebe skladišta, umjesto gradskog fontika koji je izgorio 1725. godine.
Podsjetimo, sa 17 metara visine hram predstavlja jedan od ljepših primjera rimskog sakralnog graditeljstva. Crkva je preuzela Augustov hram tijekom 4. i 5. stoljeću, dokidanjem poganskog kulta. Na to podsjeća ranokršćanski monogram na vanjskom začelju hrama. Preimenovan je i pretvoren u crkvu posvećenu Gospi.
U izvornom obliku Augustov hram održao se do 1944. god., kada tijekom bombardiranja Pule biva oštećen. Uz kasniju rekonstrukciju, danas se koristi kao lapidarij.
Labin
Zgrada Malog kazališta (Teatrino) u Labinu nekada se koristila kao fontik. Zgrada je sagrađen 1539., a 1844. godine preuređena je u kazalište.
Na početku su i muške i ženske uloge glumili muškarci jer se tada ženska gluma smatrala nedoličnom.
S vremenom se i to promijenilo.
Nakon otvaranja kina, stanovnici Labina kazališnu dvoranu prozivaju Malo kazalište (Teatrino). Obnavlja se 1958. godine i od tada djeluje u sklopu Talijanske unije.
Uz spomenute gradove svoja spremišta žitarica, brašna i ostalih trajnijih proizvoda imao je Draguć, Oprtalj, Vižinada, Gračišće, Kršan i drugi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
