Žive slobodno, kako žele
FOTO / Farma u Galižani je raj za autohtone životinje: Za istarsku kozu "ni straha" - svatko bi je mogao imati
(Snimio Duško Marušić Čiči / Glas Istre)
Postoje mjesta koja opijaju svojim mirom. Mjesta gdje čovjek može osjetiti posebnu energiju opuštenosti pa, mogli bi reći, i meditativnosti. Farma koza zasigurno ulazi u krug takvih mjesta, a nadomak grada pruža i mogućnost elegantnog bijega od urbane užurbanosti.
Ni jedan dan, premda na ovom mjestu vlada poseban mir i uhodani ritam, nije isti, reći će vlasnik farme koza David Trento iz Galižane - čuvar autohtone pasmine istarske koze koji je sa svime započeo davne 2005. godine. Iako je sve krenulo na zemljištu djedovine, sasvim slučajno i s jednom kozom, ljubav koju gaji prema ovoj predivnoj životinji motor je pokretač koji mu daje snage da se svakodnevno posvećuje potrebama brojnih stanovnika svoje farme svih tih godina.
Koza je korisna životinja, a kako nam priča ovaj farmer, budući da ima masline, vrlo često upravo koze pojedu grane, ostatke od sijena, kao i lišće te koru od stabala. Sve počiste i ništa ne treba paliti pa stoga nije neobično da cijela ova farma izgleda pristojno »poštrikana« i uređena, samo vrijednom aktivnošću predivnih koza. Osim toga, bez da prska svoje masline, one su iznimno rodne jer su intervencije oko njih prirodna interakcija biljnog i životinjskog svijeta.
Koza ne smije biti predebela
Budući da je Trento zaposlen i farma koza mu dođe kao hobi, intenzitet kojim je izložen izdržava upravo zbog velike naklonosti ovoj aktivnosti koju nedvojbeno ima. Ova farma ima i poseban značaj u očuvanju autohtone pasmine, istarske koze, koja je još ne tako davno bila u zoni ugroze. Na ovoj je farmi trenutno 30 koza i dva jarca, a pored koza, stanovnici su joj i ovce, njih deset, kao i kokoši te pijetlovi. U neposrednoj blizini Trento drži i magarce, najstariju Biancu, njenu kćerku i impozantnog magarca koji, iako nisu centralne figure u ovoj priči, svojim izgledom i simpatičnosti daju naslutiti da će se i o njima uskoro pisati.
Farma je atraktivna i za posjetitelje koji nerijetko dolaze i znatiželjno pitaju sve što ih zanima, a koze ih, po svemu sudeći, jako zanimaju. Iako su sve koze ovdje Istrijanke, ni one nisu sve iste, ali razlike prepoznaje iskusno oko. I mi smo to uspjeli tek nakon obavezne lekcije o razlikama u pasmini. Predebela koza nije pravi primjerak istarske koze, već upravo ona kojoj se naziru rebra. Kad ima previše sala, koza može i teže zanijeti, tako da je njeno jarenje uputno jednom godišnje, kako bi održala kondiciju i ne udebljala se previše.
Svakoga jutra, prije odlaska na posao, Trento dolazi na farmu kako bi podmirio životinje, vidio fali li im sijena ili vode. Tako to izgleda kad farma ima svoj ustaljeni ritam. Međutim, kad je vrijeme jarenja, kozu koja će se ojariti mora staviti u odvojeni prostor - boks, a tada se i njegov boravak na farmi prilagođava potrebama koze. Sve do jarenja koza bude vani, jer se vani kreće i sam čin jarenja joj je time lakši. Ovo zvuči poznato, uostalom, kao što je to i kod žena prije poroda.
Žive slobodno, kako žele
- Ove koze nisu nikakva komercijalna vrijednost, već su one doista moj hobi. Ona koza koja se ovdje donese na svijet, bilo da je plodna ili nije, ostaje trajno na farmi. Tu su pod vedrim nebom, nitko ih ne ometa i mogu raditi što žele. Netko će komentirati da ih držim u štali, ali to baš nije tako. Imaju štalu, ali su u njoj kada one to žele, a ne kad bi to netko drugi htio. Dakle, imaju izbor. Nekada se sve sklone u štalu, jer je jako sunce ili kiša, ali svakako ovdje nije kao na nekoj tipičnoj farmi u kojoj su koze u boksu; gdje se hrane koncentratom i žive pod takvim posebnim uvjetima.
Koze se ovdje muzu jer se moraju musti kako im se vimena ne bi upalila, a ne zato što je to meni komercijalno potrebno. Hrana im je uvijek tu, voda svježa, a da bi postigli da na ovoj farmi imamo zdrave uvjete za njih, Županija je odobrila da svakih 15 do 20 dana veterinar obiđe stado i pogleda njihovo stanje. Taj veterinar je protiv toga da se njih preventivno cijepi te to i ne činimo. On uzima svako toliko njihovu balegu koju nosi na analizu i ako treba cijepi ih ukoliko stvarno postoji potreba. U njihovoj flori mora biti neka bakterija, kako bi se organizam obranio. Brinemo se da one budu u kondiciji i da ih ne maltretiramo s nekim nepotrebnim stvarima, priča nam ovaj uzgajivač koza.
Nekad on svoje koze obiđe i noću, kako bi se uvjerio da je s kozom koja se treba ojariti sve u redu, ali i da sam »baci pogled«. Tada upali reflektore s kojima osvijetli farmu, jer, kako i sam kaže, koza se sama ne može požaliti da je nešto muči. Zato je treba pratiti i obratiti pozornost na nju. Oduševljenje da im je gazda došao koze i pokazuju meketom, a bliskost koju ima s njima, očita je na prvi pogled. Ove se koze nisu libile približiti i našoj maloj ekipi. Nisu se osjetile zastrašeno, a njihova opuštenost gotovo da je hipnotički djelovala i na nas same. Bez obzira na njihov broj, zvukovi su bili pravo milovanje ušiju, ali i različiti, ovisno o djelu farme iz kojeg su dolazili.
I parenje - po redu
Naime, da bi se stado širilo, potreban je i pokoji mužjak. Na ovoj farmi dva su jarca; jedan od četiri, a jedan od nepunih godinu dana. Kako bi stiglo i potomstvo njihova je prisutnost nezamjenjiva, ali se samo jedan od njih pari s kozama te drugi služi kao »rezerva«. Upravo u vrijeme našeg posjeta, nekoliko je koza bilo nadomak mužjaka, tražeći njihovu pažnju, ali razdvojeno žicom, pa nam je vlasnik objasnio da se ništa ne događa stihijski. Jarci budu u zatvorenom djelu kako ne bi mogli do koza, što se iz njihove perspektive čini poprilično izazovno, ali red se mora znati. Sve se ipak odvija u kontroliranim uvjetima. Jarci su poznati i po specifičnom »mirisu« koji je doista neugodan, ali njima privlače koze. Mirisom obilježavaju teren, a koza zavodnički maše repom, ali samo kad ona hoće. Međutim, kako trenutno nije dobro vrijeme za parenje, jer bi vrijeme okota bilo u doba kad nema trave - u ožujku, ništa se ne prepušta slučaju. Već je travanj mjesec po tome upravo pogodan pa će parenje na ovoj farmi još malo na čekanje.
Naime, nakon parenja, koza nosi plod pet mjeseci, a jarenje se može odviti 18 dana prije, ili poslije tog termina. Samo vrijeme jarenja naš sugovornik opisuje kao teži dio posla u kozarstvu. Najteža je, u stvari, potreba za njegovim čestim fizičkim prisustvom, ali našem kozaru ni ta činjenica ne pada teško, jer je najvažnije da sve protekne kako treba.
- Nekome je teško ojariti kozu, ali meni to uopće nije problem. Naravno, trebaš pomoći kozi da njoj to što lakše protekne. Najveći broj ojarenih mladih je bio četiri, ali po meni je za kozu najbolji i optimalan broj od dva jarića. Kako ima dva vimena, to je za nju baš kako treba biti. Pogrešno je misliti da broj pomlatka za nju nije stresan, jer pouzdano znam da je veći broj jarića njoj jako težak. Mladi non stop »cikaju«, a i vime joj se stoga upali. Kad dođu veći oni svojom snagom dignu mamu u zrak i tada nije isto kao kad su bebe i kad se ulove za vime, već oni prvo udare vime kako bi mlijeko krenulo, opisuje Trento gotovo surovu prirodu koja ima svoje zakonitosti, ali ih koza stoički podnosi.
Otkriva nam i zanimljivost koju potpisnica ovih redaka, recimo, nije znala. Naime, koza može imati mlijeko iako je »nevina«. Upravo se stoga u mnogim knjigama koza spominje kao spasiteljica brojnih života, jer je njena prisutnost u obiteljima bila garancija da će mlijeka uvijek biti. Ukoliko kozu muzete, njoj će se mlijeko stvoriti, premda nema mlade i još je jarica. Da se jarić stavi pod nju, ona tada doslovno može biti zamjenska majka.
Pristup očuvanju pasmine
Ono po čemu se ova farma izdvaja među ostalim farmama koza jest upravo činjenica da na njoj vlasnik uzgaja autohtonu, istarsku kozu. Premda nijedna od ovih koza nije stopostotno čistokrvna, karakteristike one prave su itekako vidljive. Bijele je boje, nešto mršavija i ima rogove.
- Sad već godinama radimo na tome. Ne može se postići ništa u kratkom vremenu. Mijenjamo jarce, imamo DNK analizu i premda jesu u produkciji, mlade od koze bez rogova više ne puštamo. Trenutno imamo mogućnost da možemo više birati, jer je njihovo brojno stanje sad povoljnije. Ne bismo smjeli eliminirati koze koje nemaju te tjelesne karakteristike, ali u pomlatku koze s rogovima imaju primat, opisuje on pristup očuvanju pasmine.
Što se tiče jarca, on u slučaju daljnjeg uzgoja ima vrlo praktičnu ulogu, ali biti mužjak u svijetu koza nije sudbina koju bi im poželjeli. Ove je godine, saznajemo, veliki postotak jarića - mužjaka, ne samo na ovoj farmi već na većini ostalih. Takva je godina, reći će Trento, a to određuje priroda i čovjek na to jednostavno nema utjecaja. Na 30 koza, recimo, nema 30 jarića već samo 15. Više od polovice je muških i njihova sudbina je, nažalost, da završe u padeli. Naš farmer ipak gleda da svake godine pokloni pokojeg mužjaka na druge farme, zlu ne trebalo, otkriva nam.
Na ovoj je farmi glavni frajer jarac koji ima jedan rog, jer je drugi rog izgubio udarcem. Na komentare nekolicine poznanika da jarac s jednim rogom nije dobar za potomstvo, Trento odgovara da za pomladak to, naravno, ništa ne znači jer jarac nije genetski rođen bez roga, već ga je slomio, pa nema straha za nasljednike. Uz puno različitih informacija i aktivnosti, život na farmi odvija se pod budnim okom farmera.
Mužnja mašinom ili ručno?
- Čim ujutro obiđem stado, ako pojedina koza ima neki problem, ona se odvaja od stada. To je priroda i moramo posebno paziti da se eventualna bolest ne prenese na stado. Ona bude u izolaciji i pritom zovemo veterinara. Može biti i da se samo previše najela, ali se iz predostrožnosti odmah odvaja od stada. Inače, briga o njima je jednostavna. Čim ti daš vodu i hranu, životinja je spašena. Kad ih obiđem poslije posla, ponovo sve provjerim te navečer pomuzem i dodam hrane, ukoliko treba. Uvijek mi je važnije da je i više hrane negoli treba. Nije teško pomusti kozu, pogotovo na mašinu.
Čim upalim mašinu one koje su za pomusti same prilaze. Teško vime im smeta pa mi prilaze da im olakšam. Kad smo tek uzeli koze, moja supruga, kćerka i ja, muzli smo svatko po jednu kozu ručno, ali kozi to smeta. Mašina ima cijelo vrijeme isti pritisak, ujednačen, dok ljudska ruka to ne može izvesti na isti način i kozu to boli. Mašinom, maltene, niti ne zna da je pomužena. Osim toga higijena same mužnje mašinom je neusporedivo veća od one rukama. Kad kozi sve odgovara, ona preživa, znači da je opuštena. Inače, muzu se samo koze kod kojih vidim da im je vime veliko. Koza je ovdje na neki način udomaćena, a ne divlja, dobro je hranjena, ali to je i svojevrsni problem. Jarić, nakon što se izlegne, ne uspije cijelo mlijeko pomusti. Taj kolostrum mora pocikati, ali ne stigne ga cijelog potrošiti i tu veću količinu treba maknuti da se mlijeko obnavlja. Ako ostane duže u vimenu, može dobiti bakteriju. Veću količinu mlijeka koza može dobiti i prije okota, pa je nekad moram pomusti i prije nego se okoti, opisuje nam Trento sve tajne zanata kozara i izazova s kojim se susreće.
A kad se maleni okote, cikaju od četiri do pet mjeseci.
- Kod ovaca, koje također obitavaju ovdje, to traje puno kraće, ali su i inače teško usporedive kao životinje. Meni paše da su koze i ovce ovdje zajedno. Kad ih pustim na pašu, koza voli skakati po zidu i brstiti sve pred sobom, dok su ovce na njivi i traže male travke. Rekli bismo da ovce »drže centar« i jako se dobro nadovezuju jedne na druge, opisuje ovu prirodnu idilu Trento.
Putujuća ljekarna
Istarska koza, kao simbol, prema riječima Trenta, svakako opravdava svoju titulu. Osim Istre spominje i ostatak primorja koji ih također drži. Dalmacija i Cres još uvijek se mogu pohvaliti da ih uzgajaju. Prvenstveno zbog mlijeka svaka obitelj bi je mogla imati, ukoliko živi na nekom seoskom imanju. Koza ne traži ekstra uvjete i možda je njen najveći problem da joj velika količina mlijeka stvara upale. Stoga bi koza teško opstala u prirodi bez ljudske intervencije. Možda bi uspjela ostati živa, ali teško da bi imala potomstvo. Međutim, Trento još jednom podcrtava da svaka koza koja je zdrava, pa da i nema potomstvo, daje mlijeko koje važi za jedno od najboljih i najzdravijih namirnica. Ono što koza pojede čini je čistačem, ali za ljudsko zdravlje ona je »putujuća ljekarna«, kako ju je nazvao naš sugovornik.
To mlijeko ne treba ni prokuhati, ako se odmah konzumira te jedino treba paziti da prilikom mužnje jarac nije u blizini kako mlijeko ne bi poprimilo njegov »miris«. Posebno mlijeko je ono od vlastite koze za koju pouzdano znate što je jela, i to naš farmer ističe kao najveći benefit. Da će ova farma opstati, gotovo da nema sumnje, jer nam Trento otkriva kako i njegova kćer jako drži do nje pa se ljubav, koja se osjeća ovdje, koncentričnim krugovima širi dalje i pruža svojevrsnu garanciju da za istarsku kozu »ni straha«.
Usvajanje koza
U projektu očuvanja istarske koze Agencija za ruralni razvoj Istre osmislila je jedinstveni program koji će uzgajivačima osigurati dodatnu financijsku pomoć kako bi osigurali sredstva za kvalitetan, dugotrajan i održiv model uzgoja istarske koze. Fond pod nazivom »Naša istarska koza - La nostra capra istriana« ima za zadatak udružiti zaljubljenike u Istru i štovatelje istarske koze, kao potencijalne »posvojitelje ili usvojitelje« istarske koze koji će svojim donacijama pomoći u očuvanju i osiguranju pasmine od izumiranja. Ideju usvajanja koza Trento pohvaljuje, a i sam ima šest usvojenih koza. Neće, veli, povećati brojno stanje svog stada u nekom elikom broju, jer su ovo trenutno njegovi maksimalni gabariti, međutim, nada se kako će se možda netko od mladih farmera odlučiti za držanje koza. Prvenstvena je ljubav za ovu životinju, ali je dobro da se za njeno držanje dobije i poneki poticaj, smatra Trento.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
