Svaki grad i svako selo u Istri imali su vlastitog deus loci kojem su se obraćali u povijesnim nesrećama kao što su kuga, potresi, opasnost rata. U tom smislu svaki grad i gradić na istarskom poluotoku uznosio je svoga sveca o kojem je pričao čudesa, jer je svetac bio "glavno lice njegove kućne povijesti i sastavni dio te povijesti", tako o nebeskim zaštitnicima piše publicist mons. Pietro Zovatto u djelu "Kršćanstvo u Istri između 800. i 900. godine".

Vjernici Motovunskih Novaki u središnjoj Istri svojom sveticom-zaštitnicom odabrali su sv. Marinu djevicu, čiji spomendan slave danas, 21. srpnja.

Sv. Marina (u crvenoj tunici) ulazi u samostan (Wikimedia Commons)

Sv. Marina, Roko i Gospa od ružara

Župa sv. Marine djevice u Motovunskim Novakima, mjestu koji pripada općini Karojba, osnovana je 1550. godine. Staru crkvu posvetio je 1590. godine porečki biskup Cesare Nores s otoka Cipra, srušena je i 1876. godine podignuta nova koju je 1879. godine posvetio porečki i pulski biskup Ivan Nepomuk Glavina (1878. - 1882.). Zvonik, odvojen od crkve, sagrađen je 1886. godine, visok je 30 metara.

To je jedina župa u porečkoj i pulskoj biskupiji koja je posvećena sv. Marini djevici, koja ima zanimljiv životopis ispisan i legendama. Ukratko, kćerka koju je otac prerušenu u mladića doveo u samostan, optužen(a)da je otac djeteta gostioničareve kćeri, izbačen(a) iz samostana, da bi mu djevojka jednoga dana jednostavno dovela "sina". Smatra se da je živjela u 6. stoljeću.

Otud drveni kip sv. Marine u župnoj crkvi u Motovunskim Novakima, za čije se skute drži dječak, nazvan Feliks.

U naselju je crkva sv. Roka prezbitera iz 14. st., suzaštitnika župe, a u blizini mjesta crkva Gospe od Ružara (Krunice) iz 1683. godine. Obje na pročelju imaju preslicu.

Mjesto Motovunski Novaki u povijesnim spisima spominje se od 1258. godine.

Župa sv. Marine djevice pokriva naselja: Motovunski Novaki, Brigi, Fideli, Francovići, Klambeši, Kontići, Lakošeljci, Levaki, Pilati, Rabotani, Škropeti i Žudigi.

U župi se glagoljalo.

Od prvog pomena do danas

Motovunske Novake 1252. godine akvilejski patrijarh prodao je, kao svoj feud, upravitelju imanja u Puli, Monfioritu Castropoli iz obitelji Sergijevaca. Godine 1330. dolaze pod vlast Motovuna: Sergijevci prodaju Novake motovunskoj obitelji Nicoletti. U 15. st. prelaze u ruke motovunske plemićke obitelji Polesini (od nekadašnje palače Polesini u mjrstu sačuvan je samo portal).

Podjelom Istre na mletački i austrijski dio, Novaki, selo na granici, pripali su Serenissimi. Uslijedili su brojni sukobi Benečana i Kraljevaca - Mletačke Istre i Pazinske knežije.

U vrijeme austrijske vlasti (1815. - 1918.) Motovunski Novaki su u sklopu općine Motovun, jednoj od jedanaest mjesnih općina Kotara Poreč, u kojoj je bilo devet katastarskih općina, među koje i Motovunski Novaki.

Tu je Družba sv. Ćirila i Metoda 1911. godine otvorila hrvatsku školu. Školska zgrada počela se graditi uz svesrdnu pomoć mještana 1908. godine. Treba reći da se Pokrajinski odbor u Poreču suprotstavio prijedlogu školskog vijeća 1908. godine da se u Novakima osnuje hrvatska škola.

Školu nisu polazila samo domicilna djeca, već i ona iz Škropeti, Livaki, Lakošeljci, Pilati, Brigi i Kontići.

Prvi učitelj bio je Ivan Kosić, a posljednji hrvatski učitelj Petar Prodan. Prvi učitelj poslije Drugog svjetskog rata bio je Miljenko Sirotić.

Školska zgrada spaljena je 1. svibnja 1944. godine.

Župnici u Motovunskim Novakima

Tri svećenika rodom iz Motovunskih Novaki bili su župnici u rodnoj župi: Marko Pastorčić (1835.-1857.), Marino Mikolić (2003.-2012.) i Rudolf Rudi Koraca, sada župnik u Rakotulama, koji će proslaviti dijamantni jubilej, 60. obljetnicu svećeništva.

Zanimljivo je da je Mikolića u Starom Pazinu 1961. godine za svećenika zaredio beogradski nadbiskup Josip Ujčić (1880.-1964.), Staropazinac u rodu s ređenikom, a da je Koraca za svećenika zaređen istoga dana, 25. srpnja 1964. godine, kada i Ivan Milovan, biskup u miru.

Među osamnaest župnika u Motovunskim Novakima, koji su navedeni u monografiji "Crkva Blaženog Alojzija Stepinca, Škropeti" (Pazin, 2020.), ističu se tri "glasovita župnika": Franjo Grunt, rodom iz Moravske (1836.-1916.), koji je službovao u Novakima od 1895. do 1916. godine; Ivan Pavić (1898.-1992.), rodom iz Premanture, župnik od 1932. do 1940. godine, te Mirko Štoković iz Režanci (1926.-2002.), koji je ovdje službovao od 1951. do 1975. godine.

Općina Karojba osnovana je 1997. godine izdvajanjem iz općine Motovun. Ima četiri veća naselja: Karojba, Motovunski Novaki, Rakotule i Škropeti, oko kojih su se grupirala manja sela i zaseoci.

Ta su naselja, osim Škropeta, ujedno sjedište župa. Iako nikada nije imalo status župe, naselje Škropeti postalo je naselje s najvećim brojem stanovnika na području općine Karojba. Ovdašnje crkva Bl. Alojzija Stepinca novijeg je datuma, sagrađena je 2010. godine. Kamen temeljac blagoslovio je papa Ivan Pavao II. godine 1998. u Mariji Bistrici prigodom proglašenja Stepinca blaženim. Kamen temeljac postavljen je 1999. godine.

Župa sv. Roka u Rakotulama osnovana je 1580. godine. Župna crkva sv. Roka sagrađena je u 16. st., dograđivana 1861. i 1934. godine, a zvonik, visok 22 metra, podignut je 1850. godine. Pročelje je te 1934. godine izrađeno od domaćeg kamena iz zaseoka Močitad.

U crkvici sv. Nikole na groblju u Rakotulama, koju su sagradili u 14. st. članovi motovunskog ogranka mletačkih patricija Barbo, sačuvano je najreprezentativnije djelo zidnog slikarstva u Istri – freske talijanskih majstora iz sredine 14. st. Prikazuju narativne prizore predaje o sv. Nikoli (rođenje, obaranje Artemidinog drva, darivanje tri siromašne djevojke i siromašnog plemića). Na freskama je i poznati glagoljski natpis anonimnog glagoljaša: "Daj i meni niki soldin, Miko, tako ti Boga!"

Freske je 1925. godine pronašao istarski preporoditelj, pop Luka Kirac (Medulin, 1860. - Rakotule, 1931.).

Početkom Prvog svjetskog rata austrijske su vlasti držale popa Luku pod nadzorom. Prvo su ga internirale, a potom je bio pod pojačanim nadzorom. Kad je Italija izdala savez s Austro-Ugarskom i napala dojučerašnjeg saveznika, vlasti su izgnale Kirca. Put ga je odveo preko Austrije, Mađarske, Češke i Moravske, kamo su vlasti bile sklonile južnoistarske žene, djecu i starce.

Kip sv. Marine s dječakom (Privatna arhiva)

U znamenu tri pinije

Kirac je bio nepoćudan i novim gospodarima Istre, Talijanima. Kao sumnjiva osoba interniran je na Liparima i Sardiniji(1919.-1921.). Potom su mu naredili boravak u Rakotulama koje nije smio napustiti, osim ako mu policija to nije dopustila. Ondje je bila zadnja postaja njegova župnikovanja.

Pamti se 1921. godina kad su se mještani organizirali i na dogovoreni znak zvona sa zvonika crkve Sv. Roka oružjem suprotstavili pokušaju fašista da zatoče Kirca i spale mu knjige. U Rakotulama je počeo pisati povijesno djelo "Crtice iz istarske povijesti", koje je priveo kraju 1928., a objavljeno tek 1946. godine u Zagrebu.

Sahranjen je u Medulinu.

Toponim Karojba se spominje 1258. godine a potječe od lat. quadruvium (križanje dviju cesta). Antički spomenici pronađeni u romaničkoj crkvi Sv. Andrije na groblju i oko nje svjedoče o kontinuiranoj nastanjenosti ovoga prostora. U srednjem vijeku Karojba je pripadala Motovunu, te je slijedila njegov razvitak (feud porečkih biskupa, zatim knezova Goričkih, od 1278. godine Venecije). U Karojbi su posjede imale motovunske plemićke obitelji.

Župna crkva Svih svetih izgrađena je 1580. godine na mjestu starije, proširena 1840. i 1913., a obnovljena 1986. godine. U unutrašnjosti su tri mramorna oltara. Na jednom od bočnih oltara nalazi se kip Majke Božje od Sopajca. U sklopu crkve je zvonik visok 22 metra.

Pinije su jedno od prepoznatljivih znamenja Karojbe. Godine 1966. proglašene su botaničkim spomenikom prirode jer im je posebnost što rastu u kontinentalnom dijelu Istre, dalje od mora, te su stavljeni na općinski grb. Do nevremena 6. kolovoza 2023. godine bilo ih je četiri.

Štovanje svetice

Sveta Marina se štuje u Katoličkoj crkvi, istočnim pravoslavnim crkvama i Koptskoj pravoslavnoj crkvi. Katolici vjeruju da su njezine relikvije 1230. godine prenesene u venecijansku crkvu njezina imena, a iz Venecije neke od njih dalje u parišku crkvu njezina imena. Slave Marinin spomendan 18. lipnja, a prijevod 17. srpnja.

Koptski pravoslavni kršćani kažu da se Marinino tijelo čuva u crkvi Svete Marije i da se nije raspalo. Izlaže se javnosti na Marinin blagdan, 15. Mesra (8. kolovoza).

Badavac

Izvor Badavac još je jedan od spomenika Istarskog razvoda. Opisan je kao drugo mjesto razgraničenja motovunskog i trviškog komuna. Oko izvora postavljeni su rustikalni kameni spomenici na kojima su uklesane neke upečatljive misli zapisane u Razvodu. Dvanaest kamenih spomenika s imenima svih obližnjih komuna poredano je oko središnjeg koji simbolizira stol.

Badavca se zaslugom književnika Tomislava Milohanića Slavić afirmirala kao mjesto druženja suvremenih hrvatskih književnika. Dogodine, 2025., održat će se 30. susret.

Valigaštar

Toponim Valigaštar, jedan od izvora vode koji se spominje u Istarskom razvodu, vratio je iz zaborava i u historiografiju uveo povjesničar dr.sc. Miroslav Bertoša. Pozivajući se na Istarski razvod Bertoša ga naziva "glagoljaškim vrutkom" i "mjestom dogovora i pomirbe".

Danas je tu samo okruglo kameno grlo šterne koje je izgradila austrijska vlast. Razvodom je utvrđeno da je tu granica između motovunskog i trviškog komuna te da ga i jedna i druga strana mogu koristiti, ali i svaka svoju stranu održavati.

Ivor se koristio do 1938. godine kada je izgrađen Istarski vodovod.

Sopajac

Sopajac je najveća i najdublja ponikva (dolac, vrtača) u Istri. Prema predaji, uz poseban propisan obred, na dnu Velog dola postaje se nevidljiv. Navodno se u blizini Sopajca nalazila crkva Gospe od Badavce oko koje se jedanput godišnje održavao sajam, sve dok se jedne godine nije dogodilo ubojstvo.

Predaja kaže da je tada kip Majke Božje u crkvi proplakao. Crkva je bila srušena a kip bio premješten u župnu crkvu Karojbu. Kip se iznova vraćao na Sopajac i prema pričanju pastira Majka Božja je klečala na obližnjem kamenu i molila. To je potrajalo sve dok svečanom procesijom kip nije trajno premješten u Karojbu gdje je i danas.