Čita(j)mo Istru
Cerovlje, pogubno življenje na nemirnoj mletačko-austrijskoj granici
(Osobna arhiva)
Istra je bogata toponimima koji se odnose na hrast: Cerovlje, Cere (Sv. Matej kod Žminja; u općini S. Nedjelja), Cerje, Dubrava/Dubrova kod Labina, Dubravica u Pazinu, Gradinje (gradinj, vrsta hrasta - Oprtalj, Cerovlje) i dr.
Hrastov list i žir (simbol života) nalaze se na grbu općine Cerovlje.
Cerolach - Cerovlje
Grb Općine Cerovlje je štit zlatne (žute) boje koji se nalazi na stiliziranome plaštu plave, zlatne (žute) i zelene boje. Na gornjem dijelu štita preko zlatne (žute) podloge ispisana je plavim slovima riječ Cerovlje, a polje štita ispod toga, ispunjeno je horizontalnim linijskim rasterom, također plave boje. Preko polja štita položena je grančica cera (hrasta) zelene boje s dva ploda (žira) zlatne (žute) boje.
Općina Cerovlje ustanovljena je 1993. godine, a svoj dan slavi 22. lipnja.
Naselje Cerovlje postoji već u 13. st. kada pripada Akvilejskom patrijarhatu, pićanskom biskupu i naposljetku Pazinskoj knežiji. Prvi se put spominje u Istarskom razvodu, a potom 1498. godine u Urbaru Pazinske knežije, kao Czerolach.
Župa Cerovlje spominje se u 17. st. Ukinuta je 1827. godine i ponovno uspostavljena 1871. godine.
Poviše naselja župna je crkva Uznesenja Marijina, sagrađena 1804. godine na mjestu starije, a dograđena 1910. godine. Zvonik je podignut 1978. godine.
Crkva sv. Trojice na obližnjem brdu kasnogotička je jednobrodna građevina iz prve polovice 15. st. Poligonalno svetište nadsvođeno je križno-zvjezdolikim svodom, na kojem su gotičke freske. Godine 1588. crkvu je dao produljiti pop Ivan Bubić iz obližnjeg Previža. O tome svjedoči glagoljicom isklesan mlinski kamen uzidan u pročelje crkve. Crkvica ima preslicu i lopicu.
Općinu, osim Cerovlja, obuhvaćaju naselja Belaj, Borut, Draguć, Gologorica, Gradinje, Grimalda, Pazinski Novaki, Paz i Previž.
Belaj, Borut, Draguć
Prvi zapis o Belaju pojavljuje se u 11. st., dok je dvorac, u današnjem obliku, 1575. godine sagradila plemićka obitelj Barbo. Tek su u 19. st. sagrađena još dva aneksa. Imanje je kasnije prodano Johannu Weikhardu von Auerspergu, ministru vanjskih poslova Austrijskog Carstva.
Kompleks Belaja vrijedna je barokna graditeljska cjelina, registrirana povijesna baština Hrvatske. U prizemlju je kapela sv. Henrika, jedina u Istri koja nosi njegovo ime. U nju su iz nekadašnjeg pavlinskog samostana u obližnjem Kloštru kod Čepića premještene nadgrobne ploče Martina Mojsijevića umrlog 1492. godine i Andrije Kršanskog umrlog 1500. godine. Uz njih u kapeli Sv. Henrika nalazi se i ploča s imenom Messalda Barba, gospodara Paza, s uklesanom 1570. godinom.
Borut zapravo nije zasebno naselje već skupina zaselaka: Budaki, Buzići, Čuleti, Dausi, Grdinići, Grgurići, Moloni, Orlovići, Poljanice i Sandalji.
Leži na brežuljku povrh Borutskoga potoka, na 300 metara nadmorske visine. Naselje postoji u 13. st., kada je pripadalo akvilejskomu patrijarhu, pićanskomu biskupu, naposljetku Pazinskoj knežiji.
Toponim Borut prvi se put spominje u urbaru Pazinske knežije 1498. godine, u obliku Waruth. U 15. st. imao je samo desetak obitelji, u 16. st. broj stanovnika povećao se imigracijom bjegunaca pred Osmanlijama, a u 17. st. ponovno se smanjio, pa su na napuštene zemlje naseljeni stanovnici s područja Boljunštine.
Na šumovitom brežuljku nedaleko Moloni nalazi se romanička crkva Sv. Mihovila arhanđela (353 m/nv) iz 13. st. Proširena je i obnovljena u baroknome slogu 1787. godine, kada je izgrađena i preslica na pročelju, s dvama otvorima za zvona. Nedaleko željezničke stanice crkvica je Sv. Duha, koju je dao obnoviti 1560. godine Vid Vitulović, te svojim potomcima i nasljednicima zapovjedio da je održavaju.
Borut ima dugu ciglarsku tradiciju. Sačuvani su primjerci žljebnjaka s utisnutim godinama proizvodnje 1803. i 1823. Ti su žljebnjaci i puna opeka oblikovani ručno. Austrijski poduzetnik Jakob Ludvig Münz u Borutu je 1904. godine izgradio peć, sušaru, dimnjak i strojarnicu s prešama za oblikovanje cigle Nakon Drugog svjetskog rata borutskoj ciglani pripojena je ciglana iz Cerovlja, u vlasništvu Antonija Mezzara, poduzetnika iz Previža. Zbog nedostatka sirovine u Borutu je umjesto cigle 1979. godine počela proizvodnja betonskih gredica blokova.
Draguć je najpoznatiji gradić u općini Cerovlje. Nastao je oko srednjovjekovnog kaštela koji je gotovo potpuno uklopljen u arhitekturu kasnijih razdoblja. Postojao je i stariji Draguć, na vrhu najvišeg brda ovog dijela Istre – čak 503 metara nad morem.
Draguć se spominje 1102. godine kao Dravuie u darovnici istarskog markgrofa Ulricha akvilejskim patrijarsima, a kasnije je, kao dio buduće Pazinske knežije, pripadao Goričkim grofovima pa je stoga 1374. godine s čitavom Knežijom pripao austrijskoj kući. Kao mjesto na granici njihovog posjeda bio je česta meta razaranja. Napadali su ga i naselje oko kaštela palili i razarali Turci i Mlečani kojima je pripao 1523. godine.
Ono što su započeli ratovi, nastavila je u više navrata kuga, a dovršila 1855. godine kolera koja je desetkovala stanovništvo. Pravo je čudo što je gradić opstao i što se toliko toga sačuvalo do današnjih dana. Veliku su ulogu u životu srednjovjekovnog Draguća imale laičke udruge – bratovštine, njih dvanaestak, koje su brinule, osim svaka o svom oltaru, i o drugim aspektima života. Glavnu je riječ u svjetovnim stvarima imao izabrani župan, a u crkvenim farman – župnik.
Grobljanska crkva Sv. Elizeja najstarija je crkva u mjestu. Građena je kamenjem različite boje koje je planski posloženo u dekorativne slojeve, što je jedinstveni slučaj u Istri. Unutrašnjost je ukrašena romaničkim freskama s kraja 13. st. Premazane freske otkrivene su tek 1947. godine i restaurirane.
Crkva Gospa od Ružara sagrađena je 1641. godine na mjestu starije. U njoj je pohranjena prava mala riznica umjetnina, inventar nekad u upotrebi u dragućkim crkvama.
Župna crkva sv. Križa potječe iz 15. st., ali je kasnije više puta nadograđivana. Zvonik je sagrađen 1844. godine. Trg krase ogromne ladonje ispod kojih je stari kameni stol, simbol nekadašnje gradske samouprave, te funtana iz 1888. godine.
Crkva sv. Roka sagrađena je početkom 16. st. Tu je nekad bio glavni ulaz u Draguć, pa je crkvica na tom mjestu štitila naselje od kuge, kako se onda vjerovalo. Unutrašnjost je potpuno oslikana freskama majstora Antona s Padove (iz Kašćerge).
U glavnoj ulici u Draguću, u nekadašnjim prostorijama škole, uređena je Kuća fresaka, mjesto istraživanja, interpretacije i promocije kulturne baštine, koja prenosi tradiciju freskoslikarstva u Istri.
Gologorica, Gradinje, Grimalda
U Gologoricu se ulazi kroz Vela vrata, u davnini glavna vrata na zidinama koje su je čuvale. Na trgu pred crkvom dominira kuća De Franceschi, izgrađena 1711. Ova se utjecajna i bogata obitelj u Gologoricu se doselila u 17. st. iz Karnije. Dala je mnoge znamenite ljude.
Zidom ograđen humak u središtu naselja nekadašnje je groblje, na kojem je u 17. st. podignuta župna crkva sv. Petra i Pavla, na mjestu ranije.
Na groblju je crkvica Svih Svetih.
Najznačajniji srednjovjekovni spomenik Gologorice je romanička crkva s gotičkim freskama i glagoljskim grafitima. Na pročelju ima preslicu s dva okna, a ispred pročelja lopicu.
Pretpostavlja se da je ime naselja izvedeno od riječi "goli brijeg", jer se nalazi na flišnom laporastom brdu (312 metara nad morem bez guste vegetacije). U dokumentima prvi put se spominje 1102. godine kada ga je tadašnja vlasnica Ilmingarde za 500 srebrnjaka prodala plemiću Konradu. U to vrijeme Gologorica je bila kaštel i središte feuda. Sve do 1443. godine, kada ju je kupio pazinski prepošt Andreas Schuel, često je mijenjala vlasnike.
Spomenimo da je župa Gologorica nedavno proslavila 700. obljetnicu od prvog spomena.
Brežuljcima istočnog dijela općine Cerovlje na prostoru između Gologorice i Belaja razasuto je desetak sela i zaselaka koja se zajednički nazivaju Gradinje. Sve ih povezuje zajednička crkvica posvećena Svim Svetima, okružena grobljem, sagrađena 1604. godine. Crkva ima lopicu i zvonik na preslicu, a u njoj su ostaci više slojeva fresaka, te glagoljski grafiti.
Gradinje se prvi put spominje 1102. u darovnici markgrofa Ulricha II.. U 13. st. boljunski je posjed, od kojeg patrijarsi osnivaju gospoštiju pripojenu Pazu. Od tih je vremena sudbina Gradinja i Paza blisko povezana. Gradinjska je utvrda stoljećima seljacima obližnjih sela pružala utočište pred neprijateljem, ali česte napade mletačke vojske u Uskočkom ratu (1615.- 1618.) nije izdržala. U tim je sukobima oštećena i nikad potom obnovljena.
Kasnijih stoljeća Gradinjem upravljaju pazinski kapetani i gospodari Belaja, a kad je 1814. godine utemeljena Općina Boljun, Gradinje se našlo u njenom sastavu.
Grimalda, naselje smješteno na brdu visokom 447 metara, prvi put spominje se 1202. godine kao imanje akvilejskih patrijarha, koje 1420. godine zauzima Venecija. Kao pogranično mjesto, Grimalda je više puta stradala u sukobima između Austrije i Venecije u 16. i 17. st.
Urbanistički lik Grimalde tvore dvije crkve i desetak stambenih kuća oko trga. Romanička crkva sv. Jurja iz 13. st. s gotičkim stupovima jednobrodna je građevina sa zanimljivim dvokatnim zvonikom s preslicom na pročelju. U doba gotike preuređena je apsida, a u doba baroka strop, te su crkvi s vanjske sjeverne strane dodani potpornji.
Nova neoklasicistička župna crkva, sa župnim dvorom i stancijom, također posvećena sv. Jurju, sagrađena je 1891. godine pokraj stare.
U povodu blagdana sv. Jurja, zaštitnika Grimalde (23. travnja), ovdje se održava susret mladih svirača tradicijske glazbe Supci pud mavricun (Svirači pod dugom).
Spomenimo da je splitski književnik Edi Matić svoj drugi roman nazvao "Grimalda" (Split, 1962.). Riječ je o žanrovski kompleksnom djelu: istovremeno ljubavni roman, a pomalo i politički triler i putopis.
Paz, Previž, Novaki
Naselje Paz smješteno je na padinama brda koja se od vrhova Straževice i Tupalice strmo spuštaju prema dolini Boljunšćice. Vizurom naselja dominira grobljanska crkva sv. Vida, te nad samim naseljem ostaci srednjovjekovne i novovjekovne utvrde.
Naselje se prvi put spominje u 12. st. kao Pas ili Pass, a potom kao Pasperc, Pasberk ili Passberg. U 17. st. talijanski pisac Fortunato Olmo nazvao ga je Villa de Cane (Selo ili Naselje Pasa).
Kaštel je izgradio Friedrich Eberstein oko 1300. godine, kada je dobio naselje od akvilejskog patrijarha Rajmunda. U toj obitelji ostao je do 1374. godine, kada je umro posljednji muški potomak, te postalo dijelom habsburške Pazinske knežije. Kaštelom je upravljala obitelj Walderstein, koja ga je nadogradila.
Godine 1508. godine, Mlečani su ga osvojili i zapalili. Iduće godine oslobodio ga je habsburški vojskovođa Krsto I. Brinjski Frankopan, te je posjede naslijedila njegova kćer Barbara udana Barbo. Godine 1570., nakon njezine smrti, kaštel nasljeđuje njezin sin Messaldo Barbo, te je staru gotičku ruševnu utvrdu obnovio u renesansni rezidencijalni kaštel.
Messaldo Barbo bio je pristaša reformacije; 1574. godine u Vrlici (Slovenija) ubio je sina Kastelana, jer se nije htio odreći katoličke vjere. Massaldo je za osuđen na smrt i 1589. godine pogubljen na glavnom trgu u Ljubljani. Vladimir Nazor (1876.-1949.) napisao je pripovijetku "Monstrum iz Paza" koja se temelji na tom događaju.
Kaštel Paz je ostao u obitelj Barbo do 1665. godine, kada ga je kupila obitelj Auersperg. Tijekom 18. stoljeća kaštel je napušten.
Na mjesnom groblju Paza nalazi se crkva sv. Vida, izgrađena 1461. godine, koju je oslikao majstor Albert iz Konstanza. Godine 1570. u nju je uzidan sarkofag Barbare, majke Messalda Barba.
Naselje se prvi put spominje 1341. godine kao imanje akvilejskog patrijarha. Kasnije njime upravlja kršanska i lupoglavska vlastela, pićanski biskupi i pazinski kapetani. To se utvrđeno naselje nalazilo poviše današnjeg na brdu Stari Novaki. Kada je u ratovima u 16. i 17. stoljeću uništeno, podignuto je ovo na današnjem mjestu.
Pazinskim Novakima dominira župna crkva sv. Ulriha biskupa, izgrađena u 17. st., kada i 25 metara visok zvonik uz nju. Ova jednobrodna građevina sa svetištem ima četiri kapele, a u svakoj od njih mramorni oltar.
Uz samu cestu koja spaja Cerovlje i Pazin podignuta je u 15. st. crkvica sv. Roka, zaštitnika od kuge. Crkvica ima preslicu i lopicu.
Područje je bilo naseljeno u prapovijesno i rimsko doba, kao i u ranome srednjem vijeku, ali se spominje tek u 18. st. u crkvenim spisima, i 1528. godine u državnim ispravama. Bio je u vlasništvu akvilejskog patrijarha, da bi u 14. st. došao u sastav Pazinske knežije. Naselje je u više navrata stradavalo u ratovima između Mlečana i Habsburgovaca, a broj stanovnika je opadao.
Crkva sv. Martina, sagrađena u 16. st. na mjestu starije crkve, proširena je 1690., a obnovljena 1990. godine.
Prva obnovljena utvrda
Obnova utvrde Posrt u općini Cerovlje, poznate i kao Possert ili Shabez, pokrenuta je 2007. godine. Nalazi se nedaleko Belaja. Riječ je o prvoj cjelovito saniranoj i prezentiranoj utvrdi na području Istre.
Sagrađena u 14. st. i pripadala obitelji Kožljak. Prvotno se na tom prostoru nalazio manji gospodarski objekt, a zatim je izgrađena danas prepoznatljiva utvrda.
Utvrda je oštećena tijekom Uskočkog rata u 17. st. i zatim napuštena.
Za posjetitelje svečano je otvorena krajem listopada 2016. godine.
Kaštel i središte feuda
U Gologoricu se ulazi kroz Vela vrata, u davnini glavna vrata na zidinama koje su je čuvale. Na trgu pred crkvom dominira kuća De Franceschi, izgrađena 1711. Ova se utjecajna i bogata obitelj u Gologoricu se doselila u 17. st. iz Karnije.
U dokumentima prvi put se spominje 1102. godine kada ga je tadašnja vlasnica Ilmingarde za 500 srebrnjaka prodala plemiću Konradu. U to vrijeme Gologorica je bila kaštel i središte feuda. Sve do 1443. godine, kada ju je kupio pazinski prepošt Andreas Schuel, često je mijenjala vlasnike.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
