Grci svoje kolonije na istočnoj jadranskoj obali osnivaju krajem 6. st. prije Krista. Monkodonja je svjedok najranijih posjeta Grka našem priobalju u takozvano mikensko doba koje se naziva i homerskim ili herojskim dobom.

Monkodonja je ujedno i najistraženija brončanodobna gradina u Europi.

Lokalitet je otkriven 1953. godine, zahvaljujući kustosima Arheološkog muzeja Pule (AMI), Borisu Bačiću i Branku Marušiću.

Od 1997. godine vode se suvremena multidisciplinarna istraživanja koja vodi AMI i Zavičajni muzej grada Rovinja u suradnji s Freie Universität Berlin. Projekt Monkodonja vodili su vrhunski arheološki stručnjaci: dr. sc. Kristina Mihovilić (Pula), dr. sc. Bernhard Haensel (Berlin), dr. sc. Biba Teržan (Ljubljana) i prof. Damir Matošević (Rovinj).

(Osobna arhiva)

Monkodonja, Makadanj, Monte Codogno

Istraživači su posebno nastojali otkriti kulturne kontakte u dalekom brončanom dobu. Smatra se da je Monkodonja bila važna točka u komunikaciji sjevernog Jadrana sa srednjom Europom i egejskim područjem, no još mnogo toga treba rasvijetliti da bi se spoznao njen stvarni značaj.

Gradinsko naselje Monkodonja nalazi se u neposrednoj okolici Rovinja, na blagoj uzvisini od nekih sedamdesetak metara nadmorske visine. Toponim Monkodonja (‘tamo gdje uspijevaju dunje’) mijenjao se tijekom vremena: Makadanj, Mokadanj, Makedonski Vrh, Makadanija, Monte Codogno.

Naselje je okruženo s tri ovalna koncentrična zida i obuhvaća pro­stor od oko 250 x 160 metara. Masivni vanjski obrambeni zid širok je tri metra i na njemu su tri kompleksna ulaza. Prednja i stražnja strana ovog zida gradila se od četvrtastih kamenih blokova kiklopskih dimenzija bez veziva, a prostor između njih popunjavao se sitnijim materijalom i žbukom.

Ova tehnika ukazuje na moguću povezanost ovog naselja s mikenskom kulturom (1600.–1200. pr. Kr.).

(Osobna arhiva)

Vanjski zid, čija visina većinom doseže oko dva, ali na nekim mje­stima i do četiri metra, predstavlja jedinstven primjerak očuvanosti zida iz brončanog doba u ovom dijelu Europe.

U gradinu se ulazilo kroz dvoja vrata - jedna na zapadnoj strani naselja, a druga na sjevernoj.

Zapadna su vrata gledala prema morskoj obali, i bila su glavni ulaz u gradinsko naselje. U početku su bila jednostavan prolaz u bedemu, pa su zbog povećanja opasnosti od neželjenih upada s vremenom nadograđivana tako da su postala jedna respektabilna obrambena građevina.

Sjeverna su vrata puno jednostavnija, to su u stvari jedan uski cik cak koridor kojim se ulazilo i izlazilo iz naselja.

Brončanodobsko naselje na brijegu

Naselje je bilo podijeljeno u tri zone: na akropolu, gornji i donji grad, a izvan bedema nalazilo se predgrađe.

Najpovišeniji dio, akropola, je plato pravokutnog oblika površine 100 x 70 metara. Oblikovan je razbijanjem velike stijene koja se protezala poput velike kamene ploče na uzvisini, a dobiveni materijal koristio se za gradnju naselja.

Građevine na akropoli su najveće, sastoje se od više prostorija različitih dimenzija. Sličan akropolski kompleks nalazi se kod mikenskih gradova, osobito kod Mikene i Tirinta, a nije poznat u drugim naseljima toga vremena na srednjoeuropskom prostoru.

Prostor akropole je nastanjivala elita koju možemo povezati s osnivačima Monkodonje i njihovim potomcima.

Tu su kuće većih dimenzija, okružene manjim skladišnim prostorima, uskim prolazima i vjerojatno velikim natkrivenim trijemovima. Brojna uklesana udubljenja u zaravnatoj stijeni podloge pokazuju brojne faze pregradnji i obnavljanja objekata. Dvije velike paralelne kuće u SZ kutu akropole imaju kamene suhozidane temelje, koji su nosili drvenu nadgradnju.

Pred njima se nalazila peć za keramiku. Zidovi kuća često su bili ukrašeni jednostavnim geometrijskim motivima, utisnutim u još svježu glinu ili blato.

Ispod ovog platoa nastavlja se »gornji grad« sa sličnim, ali manje kompleksnim nastambama. Uz sam zid bedema akropole nanizani su objekti oslonjeni na bedem, građeni drvenim gredama, uglavljenim u uklesana udubljenja podloge zaravnate stijene. Temelji su im djelomično kameni i suhozidani, a nad njima su se dizali zidovi građeni drvom i šibljem, oblijepljeni slamom i blatom.

(Osobna arhiva)

U prostorima koji se nalaze uz koridor ulaza u akropolu otkrivene su brojne koštane alatke (igle, šila, dlijeta, gladilice), koje su vjerojatno tu izrađivane, a služile su pri obradi kože, šivanju, ukrašavanju i doradi keramike i sl. Na širem prostoru gornjeg grada sakupljeno je sitno grumenje bronce i olova, koji predstavljaju otpatke rada ljevaonica, dokazanih također pronađenim ulomcima kalupa.

Nešto niže nalazi se terasasto smješten »donji grad«. On je zbijeniji i isprepleten uskim ulicama i prolazima.

Niz malih kuća može se prepoznati uz rub žive stijene koja je klesanjem doravnata kako bi se stvorio prostor za uređenje naselja. Istražena kuća imala je mali natkriveni trijem uz koji je u stijeni izdubljena vodosprema za sakupljanje kišnice s krova.

Kameni, suhozidani temelji nosili su zidove građene drvenim gredama i prepletom od šiblja, prekrivenim blatom i slamom, dok je krov bio natkriven također slamom, drvenom šindrom ili tankim pločama vapnenca. Unutrašnjost kuće uređena je u dvije razine, kako to pokazuje stijena podloge.

U sjevernom kutu prvog, nižeg prostora, nalaze se zidani temelji koje tumačimo kao osnovu otvorenog ognjišta, sličnog ognjištima koji još danas postoje u istarskim selima.

Na ovom je području pronađeno obilje keramičkih ulomaka mikenske, brončanodobne starosti. Iako je glavnina posuda dolazila iz dalekih krajeva Sredozemlja, keramički lonci potječu iz lokalnih radionica.

Gradinski način života uz bedem

Unutrašnje lice bedema iskorišteno je kao zid drugim objektima. Tako se uz bedem nalazi usko i dugo skladište u kojem su u keramičke posude spremali razne proizvode i zalihe hrane. Krovovi koji su prekrivali prostore bili su oslonjeni na bedem i s njih su sakupljali kišnicu u veću vodospremu s dvije razine, uklesanu u živoj stijeni.

Kuće su također bile oslonjene na bedem. Nosive grede njihovih konstrukcija bile su uglavljene u uklesana udubljenja u zaravnatoj, kamenoj podlozi. U unutrašnjosti kuća nalazile su se peći, ognjišta i dijelovi namještaja, zatim brojno keramičko posuđe i razne alatke. Vrlo česti su nalazi kamenih žrvnjeva, koji govore o zemljoradnji, a po otpacima ishrane saznajemo o stočarstvu, lovu i ribarenju.

Stambena arhitektura na gradini Monkodonja pokazuje kompleksnost problema stanovanja u prapovijesnim naseljima. Oblici, veličina i način gradnje pokazuju socijalnu razdijeljenost naselja. Kuće građene u nizu, pravokutnoga oblika s nišama bile su građene od zidova koje su pridržavale drvene konstrukcije koje su bile poduprte balvanima s uporištima isklesanim u živoj stijeni.

Kuća u »donjem gradu«, u koju se ulazilo kroz vrata od kojih su se sačuvali utori, bila je građena na više razina s predprostorom i četvrtastom nišom. Unutrašnji prostor bio je podijeljen na prostorije. U prednjem dijelu nalazilo se mjesto za sakupljanje kišnice s krovova, a u unutrašnjosti je prostor bio organiziran oko centralnoga ognjišta.

Procjenjuje se da je tu živjelo i do tisuću žitelja. Život u Monkodonji trajao je nekih petstotinjak godina, nakon čega propada i više ne oživljava.

Arheolozi nastanak ovog proturbanog utvrđenog naselja smještaju u brončano doba, u razdoblje od 1800. do 1300. pr. Kr.

Gradine pod utjecajem Monkodonje

Plemstvo je imalo političku ulogu ne samo unutar naselja već i šire, budući da je Monkodonja održavala veze s većim okolnim naseljima. Oko Monkodonje postojalo je mnoštvo manjih gradina. Ostali političkogospodarski centri, poput Karaštaka, Rovinja, Bala, udaljeni su približno jednako kilometara od Monkodonje (6-8 km).

Značajnija brončanodobna naselja, koja su mogla biti pod utjecajem Monkodonje, jesu Šarižol i Stancija Gati, te Turnina. Također u blizini, okruženo plodnom ravnicom, nalaze se naselja Monbrodo i Mulem. Sva su ta gradinska naselja mogla biti pod utjecajem Monkodonje.

Zbog svojih ravničarskih odlika vjerojatno su se bavila ratarstvo, a obalna naselja od kojih je danas mnogo potopljeno zbog razlike pet di tri metra u razini mora, vjerojatno su služila za dovoz ribe.

Kult mrtvih i vjerovanje u zagrobni život mogu se prepoznati iz specifičnog načina pokapanja.

Arheolozi su u Monkodonji otkrili tri načina pokapanja: kamene tumule, grobove oko ulaza u naselje te sporadične ukope unutar na­selja. Smatra se da su se dostojanstve­nici i ugledni pojedinci pokapali na susjednoj uzvisini Mušego, kilometar udaljenoj od Monkodonje.

Pokapanje pokraj ulaza u naselje, unutar kamenih škrinja, stručnjaci dovode u vezu s kultom predaka. Ove kamene škrinje bile su pokrivene velikom monolitnom pločom s grobnom stelom na vrhu.

Oko njih se nalazio red većih, četvrtastih blokova koji je oblikovao rub groba. To je kasnije ugrađeno u vanjske zidine, uz zapadna vrata. Uklopljeni tako u arhitekturu samog ulaza, preci su na simboličan način bili uključeni u komunikaciju s vanj­skim svijetom i zaštitom naselja, predstavljajući svojevrsne čuvare.

Povezane vijesti

• The World prvi cruiser u Rovinju
• Talijanski carabinieri na rovinjskim ulicama
• RAZVOJ KULTURNOG TURIZMA: Održavanje suhozida gradine Monkodonja