Svjedoci smo nemilosrdnog potonuća nekadašnjeg, ne samo pulskog ili istarskog, već i hrvatskog brodograditeljskog diva zvanog Uljanik.

Mnogi bi se složili da je od 2018. godine Pula tek neka vrsta blijede kopije nekadašnjeg grada čijim se užim centrom svakodnevno kretalo oko 4.000 Uljanikovih radnika, koje bi i umirovljenici puštali ispred sebe u redu, kako ne bi propustili pauzu za marendu. Dok se i danas vode pravne bitke oko prodaje i konačnog vlasništva istog, kojima se, još uvijek, ne nazire kraj, članak napisan 4. veljače davne 1970. godine dokazuje da ni prije 54 godine situacija nije bila sjajna.

(Snimila: Nina Petrović)

Paradoksi jednog brodogradilišta

Naime, ondašnji novinar David M. Fištrović, na spomenuti datum, piše opsežni članak čiji naslov glasi: "Uljanik na početku godine strahuje od gubitaka." Kako se navodi nadalje u članku, bilo je puno toga čudnog u SOS-u, koji je, usprkos nesumnjivim uspjesima, poslovnu 1970. godinu, završio s gubitkom, a te je godine u brodogradilištu bilo zaposleno oko 6.000 radnika. Uljanikovu su situaciju nazvali "situacijom ranjenog lava.« Prva je analiza prošlogodišnje (1969.) bilance pokazala da je kolektiv poslovao ispod svojih mogućnosti. U njegovom poslovanju gotovo da i nema stavke koja nije zabrinjavala plan proizvodnje…

Naglašava se kako je isporukom pojedinih brodova Brodogradilište kasnilo i po dva puna mjeseca, kako su zabilježena kašnjenja u dizel-motorskoj proizvodnji i drugim poljima. Paradoksalno, istovremeno, pulski su brodograditelji za takav (ne)rad bivali najbolje nagrađivanim brodograditeljima "s ove strane Jadrana". Prosjek njihovih osobnih dohodaka iznosio je 1.590 dinara mjesečno koji ih je svrstao u grupu najbolje plaćenih radnika u zemlji. Međutim, isti taj visoki prosjek, kao dimna zavjesa, krio je čitav niz nedostataka u organizaciji rada i odnosu radnika prema radu. Kako se može iščitati u samom članku: "u posljednje vrijeme brodograditelji Uljanika nerado su se prihvatili težih i prljavijih poslova, pa je stručno rukovodstvo bilo prisiljeno angažirati kooperante."

(Snimila: Nina Petrović)

Naznačeno je da su organi upravljanja, društveno-političke organizacije i rukovoditelji već duže vrijeme svjesni nezavidnog položaja kolektiva. Bilo je nekoliko pokušaja da se "kola zaustave", ali nijedan nije potpuno uspio. Problemi su bili mnogobrojni: od prevelikog broja administrativnog aparata, još većeg broja režijske radne snage, socijalnih slučajeva, do nedovoljno efikasne prateće službe – i svi su ti nedostaci godine 1970. uzeli danak. Ali, čak ni navedeni problemi nisu najvažniji uzroci nezavidnog položaja u kojem se brodogradilište još onda, nalazilo u teškom položaju.

Bilo je tu neriješenih pitanja kreditiranja brodova, ograničenje uvoza crne metalurgije i nedostatak državnog kapitala – ti su faktori potkopali stabilnost spomenutog kolektiva, kao i gotovo svih brodogradilišta diljem Jadrana. U "Uljaniku" su ti nedostaci bili vidljiviji nego u ostalim brodogradilištima zbog ugovaranja novih poslova i ulaganja u modernizaciju i rekonstrukciju pogona. Zabilježeno je, da je u ono vrijeme, Uljanik bio osposobljen za izgradnju brodova do 400.000 tona, a bio je jedino brodogradilište u Jugoslaviji koje je imalo ugovorenu izgradnju i "mamut – brodova" – od 264.000 tona nosivosti.

Usprkos svemu tome, ondašnji poznati inženjer Alfred Foksio izjavio je: "Evidentirana kretanja posljednjih mjeseci prošle (1969.) godine ukazuju na to da bi Uljanik mogao zaključiti ovu godinu s poslovnim gubitkom od nekoliko milijuna dinara ukoliko se i dalje nastavi s dosadašnjim načinom rada i ako troškovi poslovanja budu i dalje rasli istim tempom."

Na jednoj od sjednica rečeno je da će Komunisti Pule učinit sve da »Uljanik bude ponovno ponos istarske privrede.

U tom smislu, zatražili su detaljno informiranje svih zaposlenih brodograditelja o situaciji njihovog poduzeća, donošenje dugoročnijih planova razvoja brodogradilišta i njegovu organizaciju na suvremenim principima.

(Snimila: Nina Petrović)

Mjere "privremenog" karaktera

Na spomenutoj se sjednici raspravljalo i o promjeni načina obračuna varijabilnog dijela koji predviđa smanjenje osobnih dohodaka za 8 posto. Spominjao se i prestanak isplate za K-15, čime bi se ostvarila ušteda od 23 milijuna dinara, a svaki bi član kolektiva bio zakinut za oko 700 dinara po starijem članu obitelji. Osim toga, spomenut je i smanjenje režijskih troškova i korekcija normativa uz sveobuhvatnu kontrolu škarta i izvršenja radnih zadataka.

Navedene mjere, kako se smatralo, bile bi privremenog karaktera, ali bile bi neophodne u sadašnjem (1969.) trenutku, kako bi se izbjegli ondašnji ogromni gubitci u navedenoj godini i dovela u pitanje egzistenciju 6.000 zaposlenih.

Uljanik, nastao za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije još 1856., očito je imalo svoje uspone i padove. Razdoblje Jugoslavije, iz navedenog, dokazuje da i nije bilo toliko "zlatnim" za brodogradilište koliko ga se smatra.

U veljači 1970. u obližnjoj Crikvenici se počelo događati nešto neobično pod sasvim običnim okolnostima. Da se nije događalo u karnevalskom periodu, moglo bi se pomisliti da je bila riječ o šali. Naime, došlo je do nestašice mlijeka. Lokalni je poznati mještanin Lala na sebi svojstven način komentirao "mliječnu krizu". Naime, kad je prodavačica, po tko zna koji put, do 10 sati ujutro izrecitirala: "Nema mlijeka, prodali smo sve!", Lala je glasno nadodao: "Otišle krave u maškare!"

Tko zna što je bilo s kravama, ali se te godine, ne samo u Crikvenici, već i u ostatku Istre, danima nije moglo kupiti nakon 10 sati ujutro. U nekim trgovinama nestane ga još i ranije.

(Snimila: Nina Petrović)

I krave otišle u maškare

Zanimljivo je zašto je to bilo tako, jer se govorilo da se zbog visoke cijene mesa mlijeko na području Crikvenice troši u većim količinama. Poslovođe nekih istarskih trgovina izjavili su da im dobavljači ne mogu isporučiti niti polovinu naručenog mlijeka.

Bilo je teško povjerovati da će se nestašica mlijeka kompenzirati bilo kojim drugim artiklom. Ipak je mlijeko osnovni prehrambeni artikl.

Ondašnji novinar, M. Todorić, napisao je članak na temu mliječne nestašice te je "zaključio problem" sljedećim mislima: "Teško je opet nekog zadovoljiti odgovorom da je nestašica mlijeka opće-jugoslavenski problem. Jer, to objašnjenje ne regulira postotak bjelančevina u ljudskom organizmu."

Zaista, možda su se krave zaista 1970. godine kolektivno složile i štrajkale, ali u maskama…

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke