najduže korištene nastambe u ljudskoj povijesti
Pećine su najstarija svjedočanstva o prisustvu čovjeka na tlu, a u Istri ih imamo čak 227
Ulaz u Romualdovu pećinu (Foto Ivor Janković)
Jedna od primarnih ljudskih potreba bila je potreba za traženjem prirodnih zaklona kao zaštite od vremenskih nepogoda, životinja ili drugih skupina ljudi. Razvoj prostora za stanovanje tekao je od pećina, pripećaka, preko koliba oblika šatora, do okruglih ili ovalnih nastambi kosih stranica napravljenih od drva i isprepletenoga šiblja.
Pećine predstavljaju najduže korištene nastambe u ljudskoj povijesti.
Od većeg broja pećinskih staništa u Istri (ukupno ih je evidentirano 227, od kojih 75 ima arheološke nalaze) izdvajamo sustav pećinskih objekata Šandalja na jugu Istre, Romualdovu pećinu u Limskome kanalu i Pupićinu peć u Veloj dragi podno Učke.
Sustav pećina i naselja Šandalja
Najstarija svjedočanstva o prisustvu čovjeka na tlu Istre pronađena su na području Šandalja, lokalitetu na periferiji Pule, na rubu Valturskog polja. Arheolozi su procijenili da najstariji nalazi datiraju 40.000 do oko 20.000 godina prije Kr., dok ostaci skeleta mlađih paleolitskih lovaca iz skupine homo sapiens datiraju između 15.000 - 10.000 godina prije Kr.
Prvorazredni nalaz je primitivni kameni artefakt, sjekač, napravljen od potočne volutice, starosti oko 800.000 godina. Ovo kameno oruđe moglo se upotrijebiti kao udarač da se pomoću njega razbije ili raskoli kost, drvo ili slično. To je najstariji predmet izrađen ljudskom rukom na tlu Hrvatske.
Prva pećina, Šandalj I. (San Daniele) otkrivena je 1961. godine za miniranja u ovdašnjem kamenolomu, otkad datiraju prva istraživanja akademika Mirka Maleza, i do danas predstavlja najstarije stanište čovjeka na ovim prostorima. Iduće godine otkrivena je druga pećina, nazvana Šandalja II.
Na lokalitetu San Daniel eksploatirao se kamen u vrijeme gradnje Vespazijanova amfiteatra. A prapovijesno naselje s gradskim bedemima i ranokršćanskom crkvicom uništeno je prilikom gradnje vojnih fortifikacija Austrougarske monarhije. U gotovo neposrednoj blizini Šandalja nalazi se napuštena poligonalna utvrda San Daniele iz doba Austrougarske monarhije, čija je gradnja trajala od 1881. do 1888. godine, da bi bila dovršena tek 1914. godine.
U pećinama se istraživalo (iskopavalo) u više od dvadeset puta od 1962. do 1989. godine pod vodstvom Mirka Maleza. Pronađeno je više od 15 tisuća litičkih nalaza iz gornjeg paleolitika, koštane izrađevine, mnogobrojni ostaci faune, te ostaci čovjeka iz kasnog epigravetijena (18.000.- 10.000. pr. Kr.).
Zbog neriješnih imovinskopravnih odnosa, odnosno činjenice da spilja ne ulazi u zaštićeno područje Park šume Šijana, već spada u područje općine Ližnjan, odnosno nalazi se u tamošnjem kamenolomu koji je pak unutar područja kaznionice Valtura, zakomplicirala se situacija i odgodilo ono najbitnije - očuvanje ovog vrijednog arheološkog nalazišta.
U konačnici: najvažnije arheološko nalazište u ovom dijelu Europe nalazi se na lokalitetu koji nema riješen status, pa danas anonimno počiva u gustoj vegetaciji nezaštićeno od propadanja i prepušteno zubu vremena.
Najbolje istražena pećina u Istri
Među najbolje istražene pećine Istre spada Pupićina peć u Veloj dragi gdje su od 1995. do 2002. provedena višegodišnja istraživanja međunarodne ekipe pod vodstvom Prestona T. Miraclea s Arheološkoga odsjeka Sveučilišta u Cambridgeu. Iz najdubljega stratigrafskog slijeda dobiven je najbogatiji i najraznovrsniji arheološki materijal. Rezultati govore o korištenju pećine tijekom gornjega paleolitika i ranoga mezolitika, srednjega i kasnoga neolitika, srednjega brončanog i željeznog doba do rimskoga razdoblja. Pećina oblika lijevka nalazi se u klancu Vele drage na 120 m n/v čiji je ulaz u obliku polukružnog svoda širine 19 metara. Strop se spušta prema unutrašnjosti, ali se nakon dvadesetak metara ponovno uzdiže, čineći manju dvoranu. Pećina je prostrana, no ne preveć velika, a tijekom dugoga vremenskog korištenja izmjenjivala su se razdoblja njezina korištenja i napuštanja.
U Pupićinoj peći ljudi su, zajedno sa svojom stokom, boravili tijekom duga vremenskog razdoblja, a zbog relativno maloga prostora može se klasificirati kao špilju-staju. Čovjek je u njoj boravio u nekoliko prekida: prvi između mezolitika i neolitika trajao je više od 2000 godina, druga »pauza«, od oko 2500 godina, uslijedila je između neolitika i srednjega brončanog doba.
U pećini je pronađen ulomak plosnate figurice od koje su sačuvane noge i donji dio trupa. Koljena su joj savinuta, bedra razmaknuta, a stopala razdvojena. Oko bokova i bedara urezana je jednostavna trokutasta traka. Značenja i funkcije figurica tumačene su na mnogo načina. Bilo je govora o idolima ili prikazima božanstava, najčešće Magne Mater, ritualnim, religijskim ili spiritualnim predmetima, portretima živih ljudi ili predaka, lutkama, igračkama, magičnim ili šamanskim predmetima, prilozima za zagrobni život, seksualnim pomagalima, simbolima plodnosti, talismanima, amuletima, figurama konkubina ili robova, votivnim predmetima i pomagalima pri liječenju…
Zanimljiva je i povijest porijekla Pupićine peći. Pretpostavlja se da dolazi od riječi pupak a po nekima ime je izvedeno od riječi potpećina. Lokalni stanovnici nazivaju je »Škura peć«.
Počeo ju je iskopavati Ranko Starac, arheolog iz Rijeke, krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća.
Romualdova pećina - hrvatska Altamira
Bila je svjetska senzacija kada je 2019. godine objavljeno da su u Romualdovoj pećini otkrivene paleolitičke slikarije, stare više od 30.000 godina, prve takve u Hrvatskoj, na kojima su prikazani bizon, divokoze i ljudske figure. Dva hrvatska znanstvenika, Darko Komšo, ravnatelj Arheološkog muzeja Istre, i Ivor Karavanić s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, objavili su otkriće u Antiquity, jednim od najuglednijih svjetskih arheoloških časopisa.
Po ovim nalazima Romualdovu pećinu već nazivaju hrvatskom Altamirom.
Pronađene su četrdeset i četiri slikarije, crteži su u lošem stanju i traži se način kako ih predstaviti javnosti.
Riječ je o prvom otkriću figurativnih zidnih slikarija iz vremena paleolitika na Balkanu, ako se izuzme Coliboaia u Rumunjskoj. Osim toga, ono je još jedan u nizu dokaza koji pokazuju da pećinsko slikarstvo nije svojstveno samo prapovijesnim ljudima zapadne Europe, posebno sjeverne Španjolske i južne Francuske, gdje se nalaze poznati lokaliteti Altamira (prva pećina u kojoj su otkrivene slikarije paleolitika) i Lascaux, kako se uvriježeno mislilo.
Ivor Karavanić kaže da su ljudi koji su naslikali pronađene slikarije bili suvremeni ljudi, odnosno pripadnici podvrste Homo sapiens koji su preko Bliskog istoka u Europu došli prije 40-ak tisuća godina. U pećini su također pronađeni materijalni ostaci koji upućuju da su ondje ranije boravili i neandertalci.
»Ljudi iz paleolitika često se krivo doživljavaju kao neki divljaci koji se zavlače u špilje. Takav problem postojao je i s Altamirom, prvim svjetskim nalazom špiljskih slikarija. Čovjek koji ih je prvi objavio, Marcelino Sanz de Sautuola, umro je razočaran jer za svojeg života nije uspio uvjeriti stručnjake da su tzv. pećinski ljudi kamenog doba mogli naslikati onako sjajne realistične slikarije. To su bili izuzetno spretni i inteligentni ljudi. Bili su potpuno uklopljeni u prirodni svijet. Životinje im nisu bile važne samo za fizički opstanak, već su imale i mitsku, religioznu dimenziju. Proizvodili su sofisticirani nakit, imali su simboličku komunikaciju i organiziran život, kako materijalno, tako i duhovno«, ističe Karavanić.
Romualdova pećina/špilja ili Špilja sv. Romualda zaštićeno je prirodno područje na južnoj strani brda Sveti Martin, na kraju Limskoga zaljeva, na 128 metara nadmorske visine. Duga je stotinjak metara, visoka i široka oko pet metara. Naziv je dobila po sv. Romualdu koji je u njoj, prema predaji, obitavao oko 1000. godine.
Prapovijesne kuće
Prvi pisani rad o prapovijesnim kućama u Istri potječe iz 17. st. kada novigradski biskup Giacomo Filippo Tommasini (1595.-1655.) piše da je stanovništvo Istre živjelo u kolibama zajedno sa svojim stadima ovaca i goveda.
Richard Francis Burton (1577.-1640.), istraživač, putopisac, britanski konzul u Trstu, u drugoj polovici 19. st. rekonstruirao je prapovijesnu kuću u Istri na temelju iskustava koja je stekao boraveći u Africi gdje je imao prilike upoznati život domorodačkih plemena. Po njemu su kuće, prapovijesne kolibe, bile napravljene od debla stabala srušenih vatrom i tesanih kamenim sjekirama. U kuću se ulazilo s cestovne komunikacije, kroz vrata bez vratnica. Unutrašnjost je bila obložena slamom, a vatra se palila na više mjesta na podu kolibe. Prostor nastambe nije ničim bio ograničen.
Jedan od prvih istraživača istarskih gradina, Carlo Marchesetti (1850.-1926.), zbog nedostatka materijalnih dokaza predložio je postojanje drvenih koliba sa zidovima od pruća obloženim sušenim blatom.
Gradnja kuća/koliba od drva oblijepljenih blatom i pokrivenih slamom poznata je iz povijesnih izvora 16. i 17. st. Naime, u izvještajima rašporskoga kapetana saznajemo da je zbog ratnih razaranja i pljačke stanovništvo sjevernoga dijela Istre, kojima su kuće izgrađene od drveta, oblijepljene blatom i pokrivene slamom spaljene, premješteno u zaštićena utvrđenja i kamene kuće.
O kućama od drva pokrivenim slamom svjedoče registri fratara benediktinaca koji koji potječu iz 16. st. i prate nastanak i razvoj naselja na imanjima benediktinske opatije sv. Mihovila nad Limom gdje se novopridošlim obiteljima davao »logo et foco«, prebivalište s ognjištem. Nastambe su bile građene od drva i pokrivene slamom.
Darko Komšo
Rođen je u Puli 1972. godine. Diplomirao jednopredmetnu arheologiju 1999. godine na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Zaposlen u Arheološkom muzeju Istre u Puli od 1996. godine, aktualni ravnatelj Arheološkog muzeja Istre u Puli.
Autor je 50- ak znanstvenih i stručnih publikacija, objavljenih u domaćim i stranim glasilima. Sudjelovao je na više od 50 arheoloških istraživanja i rekognosciranja, od čega veliki broj kao voditelj.
Ivor Karavanić
Rođen je 1965. u Zagrebu. Doktorirao je 1999. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temama iz arheologije paleolitika. Redoviti je profesor na Odsjeku za arheologiju Filozofskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njegov profesionalni interes obuhvaća arheologiju paleolitika, razvoj čovjeka, litičke industrije i religije kamenog doba te mezolitik i neolitizaciju Balkanskog poluotoka.
Vodio je desetak znanstveno-istraživačkih projekata te iskopavanja. Autor je i koautor mnogobrojnih znanstvenih radova objavljenih u prestižnim međunarodnim časopisima i knjigama, te autor i koautor više knjiga i izložaba.
Mirko Malez
Paleontolog (Ivanec, 5. XI. 1924.– Zagreb,23. VIII. 1990), diplomirao je i doktorirao na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Od 1953. radio u tadašnjem JAZU. Od preimenovanja Geološko-paleontološke zbirke (1974) u Zavod za paleontologiju i geologiju kvartara pri današnjoj HAZU pa do svoje smrti bio je njezin znanstveni savjetnik i voditelj. Istraživao je paleontološka i arheološka nalazišta, posebno špilje. Autor je 430 znanstvenih, stručnih i znanstvenopopularnih radova.
Marcelino Sanz de Sautuola
Španjolski pravnik i arheolog amater (1831.-1888.), posjedovao je zemlju na kojoj je pronađena špilja Altamira. Špilja, danas poznata po svojoj jedinstvenoj zbirci prapovijesnih umjetnina, bila je dobro poznata lokalnom stanovništvu, ali joj se nije pridavala velika pozornost sve dok je 1868. nije »otkrio« lovac Modesto Peres. Sautuola je potom počeo istraživati špilje 1875. godine.Međutim, nije postao svjestan slika sve do 1879. godine, kada je njegova kći Maria, u to vrijeme stara pet godina, slučajno primijetila da je strop prekriven slikama bizona.
Sautuola, nakon što je vidio slične slike ugravirane na paleolitskim predmetima izloženima na Svjetskoj izložbi u Parizu godinu dana ranije, s pravom je pretpostavio da i slike mogu potjecati iz kamenog doba. Stoga je angažirao arheologa sa Sveučilišta u Madridu da mu pomogne u daljnjem radu. Profesor Juan Vilanova y Piera podržao je Sautuoline pretpostavke, te su svoje rezultate objavili 1880. godine, uz veliko odobravanje javnosti. No znanstveno društvo oklijevalo je prihvatiti pretpostavljenu starinu slika.
Francuski stručnjaci, predvođeni svojim guruom Gabrielom de Mortilletom, bili su posebno uporni u odbijanju hipoteze Sautuole i Piere. Njihova su otkrića bila glasno ismijana na prapovijesnom kongresu 1880. u Lisabonu. A zbog vrhunske umjetničke kvalitete, te izuzetne očuvanosti slika, Sautuola je čak bio optužen za krivotvorinu. Jedan sumještanin tvrdio je da je slike izradio suvremeni umjetnik, po Sautuolinoj narudžbi.
Tek 1902. godine, kada je nekoliko drugih nalaza pretpovijesnih slika poslužilo da se hipoteza o ekstremnoj starini slika s Altamire učini manje uvredljivom, znanstveno je društvo povuklo svoje protivljenje Španjolcima. Te godine istaknuti francuski arheolog Emile Cartailhac, koji je bio jedan od vodećih kritičara, odlučno je priznao svoju pogrešku u poznatom članku, »Mea culpa d’une sceptique«, objavljenom u časopisu L’Anthroplogie.
Sautuola, koji je umro 14 godina ranije, nije doživio povratak svoje časti, niti kasniju znanstvenu potvrdu svojih slutnji. Suvremene tehnike datiranja od tada su potvrdile da su crteži u špilji Altamira nastajali tijekom duljih razdoblja između 11.000 i 19.000 godina.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
