Vodnjanka Egle Katunar: Za sve je kriva ljubav, i to na

(Snimio Vedran Karuza / Novi list)

Ni slučajno. Jedina moja veza s enologijom i turizmom bila je u tome da sam kao i bezbroj drugih ljudi ponekad popila čašu dobrog vina te da sam znala biti turistkinjom.Uostalom, iz Vodnjana sam, živjeti u Istri i u gradu na njezinom jugu samo po sebi znači da ste s vinom i turizmom u permanentnom, cjeloživotnom kontaktu.

Ali koliko god to bio način života i egzistencije za mnoge moje prijatelje, za rodbinu ili susjede, od malih nogu znala sam da želim biti – zubni tehničar. Za to sam se školovala, zaposlila i osamostalila, u svakom smislu. I bilo mi je lijepo.”

A onda je Egle Katunar otišla u Zagreb, na polaganje stručnog ispita. Prijateljica ju je pak povela k prijateljima na druženje. Vrata podstanarskog stana u Zagrebu otvorio je Ivan Katunar, student enologije iz Vrbnika.

Iako svega koji sat prije toga nisu ma ni u primislima mogli imati scenarij u kojem će se Vodnjanka, prava Bumbarka i Vrbenčan, pravi Bodul ma ni upoznati, kamo li nešto više zajedno činiti, pojavila se ljubav.

Najveći diktator na svijetu. Jer dok se za svakog vladara, koliko god bio sposoban ili surov, zna da će proći i njegovo vrijeme, ljubav nikad nitko nije nadmudrio, pobijedio, prevario. Ona je naprosto ta, jedna i jedina koja uvijek čini što naumi, baš ono što ju je volja i s kim ju je volja.

Nevjerojatna vedrina

S Egle Katunar, voditeljicom PR-a i marketinških poslova jedne od najboljih malih hrvatskih vinskih tvrtki, Kuće vina Ivana Katunara iz Vrbnika, znamo se niz godina.

A u svim našim susretima uvijek nas je oduševljavala nevjerojatnom vedrinom. U vremenima, nažalost i u zemlji, gdje su ljudi skoro pa prestali uživati u životu, veseliti se lijepim promjenama, činjenici da ono s čime si se odučio baviti pokazuje stalne znakove napretka, da ne govorimo o onim vječnim kategorijama kao što su to zdravlje i uživanje ma samo u pogledu na rast svoje djece, susresti Egle Katunar uvijek je značilo – biti oduševljen činjenicom da ipak, u ovim vremenima i u ovoj zemlji, postoje ljudi koji se znaju – smijati.

A još nas je više razveselila činjenica da se na nedavno održanoj dodjeli iznimno važne, nacionalne nagrade Suncokret ruralnog turizma Hrvatske između 197 kandidiranih projekata iz Hrvatske, BiH te Srbije možda i najzanimljivijom, i dakako jako važnom nagradom okitila upravo – Egle Katunar.

Ove se godine prvi put dodjeljivala nagrada za poseban doprinos razvoju i promociji ruralnog turizma »Eduard Kušen«. Iako je prijavljenih bilo deset, pa i mnogo iskusnijih od nje, zauvijek će u povijesti hrvatskog turizma ostati zapisano da ju je prva osvojila upravo Egle Katunar iz Vrbnika.

– Jako sam ponosna na nagradu i to baš zbog osobe po kojoj je nazvana. Eduard Kušen je bio vrhunski stručnjak kojeg sam i osobno poznavala i od njega učila.

Dobiti nagradu nazvanu po osobi koja je na Institutu za turizam provela većinu svog radno aktivnog života, autora knjige »Turistička atrakcijska osnova« iz koje učimo svi mi koji se na bilo koji način bavimo promocijom u turizmu, silno je veliko priznanje. Iznenadilo me to jer čovjek o sebi ne stigne misliti na takav način, pa i zbog toga što sam ja u svemu ovom tek nešto više od desetak godina, skromno nam je prokomentirala dobivanje važne nagrade Egle.

Od Bumbarke do Bodulke

Ali, koliko god da je ljubav od Bumbarke učinila Bodulku, pa to možda možemo i definirati slučajem na koji ni ona ni njezin današnji suprug nisu imali utjecaja, kad je jednom Vodnjan odlučila zamijeniti Vrbnikom, i kad je uvidjela s koliko ljubavi prema svom poslu pristupa obitelj u koju je stigla, odučila je postati karikom koja nedostaje – specifičnom vinskom promotoricom.

– Iako se naša ljubav rodila trenutno i odmah postala velikom, onom koja se rađa da bi ostala zauvijek, nisam baš tako brzo odučila na preseljenje u Vrbnik.

Trebalo mi je naprosto vremena da se odlučim na taj korak jer znala sam da je to zauvijek. Ja sam naime u Vodnjanu živjela jako aktivnom društvenim životom.

U tom su me smislu oblikovali i moja nona i nono koji su blizu Barbarige imali jedan meni najljepše preuređeni kontejner na svijetu, mjesto gdje sam provodila sva ljeta svog djetinjstva.

Ono što je također jako važno, usadili su mi ljubav prema tradicijskoj glazbi i folkloru tako da sam uživala i u tom dijelu svojih životnih opredjeljenja. Napustiti sve to, ma nije mi bilo baš lako, pojašnjava nam Egle.

Koliko god da su Egle i Ivan odmah postali ozbiljnim parom, veza im je trajala niz godina prije no što je došlo do braka i njezinog preseljenja u Vrbnik.

Bilo je to prije punih 11 godina, a paralelno s njezinim doseljenjem dolazi i do velike transformacije odnosa vrbenskih vinara prema prezentaciji i modalitetu plasmana njihovih proizvoda.

– S jedne strane ste u pravu, ali ne zbog mog dolaska u Vrbnik već zbog toga što je došlo do čitavog niza procesa koji su rezultirali i s ovim što danas susrećete u ovom predivnom dijelu Krka.

Jesam, i ja sam ušla u taj proces, odlučili smo u potpunosti modernizirati prezentacijski dio kao i to i da ja budem ta koja će o njemu brinuti. Ali, da bi do svega toga došlo jako je bila važna i uloga mog svekra, kojeg istinski iznimno cijenim i poštujem.

On me zapravo na jedan divan način uveo u svoju obitelj, predstavio mi njezine pretke, sam Vrbnik, način života u njemu kao i značaj koji ima u povijesti Krka i Kvarnera.

Istinski je intelektualac i jako hrabra osoba kad su u pitanju poslovni izazovi. To je bio silno jaki temelj na kojem smo Ivan i ja počeli svoj poslovni, uostalom i životni put jer su oni jako isprepleteni, pojašnjava nam Egle proces koji je započeo prije više od desetljeća.

»Dozvola« svekra

Od ambiciozne vinarije koja je tehnološki iskoračila u zonu modernog vinarstva, u sustav kontroliranog procesa proizvodnje vina, mladi Katunari imali su još niz dodatnih želja koje su bile usmjerene na širenje lepeze proizvoda, kao i na znatno drugačiji način prezentacije vina.

A da bi i u tome bili dijelom najrazvijenijeg svijeta, odlučili su krenuti na dugo putovanje europskim vinarijama.

– Krenuli smo na niz edukativnih putovanja kojima su cilj bile najznačajnije vinske regije našeg kontinenta. Od Portugala, Španjolske, Italije do Francuske.

Nismo naravno mimoilazili ni naše, domaće iskorake na tom planu, ali ipak smo najviše onog što se danas može vidjeti kod nas u Vrbniku naučili u najznačajnijim vinskim državama svijeta.

Naravno stvorili smo nas dvoje čitav koncept koji smo željeli slijediti s našom vinarijom, no da bi se on i realizirao moralo se svladati još jednu važnu stepenicu, pomalo nam je tajnovita Egle.

Trebalo je naprosto dobiti »dozvolu« da se jedan u osnovi još uvijek tradicijski, koliko god da je proizvodnja tehnološki bila osuvremenjena, modalitet otočnog vinarstva vine u europske visine. Osim privole, to je značilo i – investiranje.

– Rekla sam vam već da je moj svekar divna osoba.

Ne da nam je stvarao bilo kakve zapreke, oduševio se našom idejom tako da smo najprije uredili našu kušaonicu i prodavaonicu vina, dok je suprug krenuo u proizvodni zamah, jačali smo sve, od vinograda do vinarije.

Što se tiče površina pod vinogradima, ambicije nam staju na ovih šest hektara koliko imamo, iz razloga što u Vrbniku uvijek ima i slobodnog grožđa u prodaji tako da na taj način zadovoljavamo potrebe za najkvalitetnijom i apsolutno autohtonom sirovinom.

Ono pak što je bilo apsolutno moje, ono za što sam morala puno učiti i slušati, puno upijati znanja na sajmovima i u susretima s osobama koje su iskusne u tom poslu bio je marketinški i PR dio.

Kako se čini, s obzirom na iskorake koje smo napravili, solidna sam u tome mada sam svjesna da je to materija koja se uči čitavog života, pojašnjava nam Egle Katunar.

Ne samo da priča već i pjeva na istrijotskom jeziku

Egle ne samo da se uspješno bavila tradicijskom glazbom, ima taj podatak još jednu jako raritetnu stranu: ona je naime najmlađa te istinski jedna od jako, jako rijetkih osoba na svijetu koja ne samo da vlada istrijotskim jezikom, ona na njemu i pjeva.

– Rekla sam – tu su mi ljubav usadili nono i nona po majčinoj strani. Istrijotski vam je jezik nastao na bazi latinskog, a u Istri se koristio prije dolaska Mlečana.

Naravno da ima mnoge sličnosti s istroventeskim, ali i sasvim svoju, drugačiju strukturu. Njime se danas aktivno koristi svega nekoliko stotina osoba, no dosta ga dobro mogu razumjeti svi koji poznaju talijanski jezik.

Iako sam preselila na Krk, u Vrbnik, i dalje znam nastupati sa svojim folklorom, a kako mi se čini taj je arhaični jezik prihvatio i naš sin tako da nisu oslabile moje veze s tim jezikom – iako sam preselila, uspjela sam ga prenijeti na sina, vjerujem da ću to učiniti i u slučaju naše kćeri kad malo naraste, zadovoljna je Egle Katunar očuvanjem baštine predaka.

Dodali bismo da i u slučaju jezika kod nje i njezinog dolaska baš na Krk ništa nije slučajno – sličan istrijotskom je i veljotski jezik, jedna od enklava jezika nastalih na bazi latinskog koja se koristila na Krku.

Istinski sretna

Iako će se ona dakako suprotstaviti našem razmišljanju – kako kaže nije skromna nego realna u sagledavanju svoje pozicije, značaja i utjecaja – koje ide u smjeru razmišljanja da s dolaskom

Bumbarke u Boduliju pratimo i streloviti napredak u prezentaciji vina i općenito u značajnom podizanju samosvijesti kvarnerskih vinara, kronološki, ali i sadržajno je baš tako. Omiljena je i u Udruženju vinara Kvarnera, popularnim Kverner Winesima, voli ju sommelierska ekipa, kvarnerski vinski ambasadori, a središnja je komunikatorica i na sajamskim gostovanjima članova Udruženja na domaćim i inozemnim destinacijama što je također vrlo intenzivna priča.

– Zadovoljni smo sa svime učinjenim, i to ne samo kad govorimo o našoj vinariji i sustavu vođenja gostiju kroz našu vinsku priču, povezivanju vinogradarstva i vinarstva, povijesti i značaju Vrbnika nego i u sustavnim pomacima koji se događaju na razini cjelokupne kvarnerske vinske scene.

Učinivši velike pomake u svim našim vinarijama, širenjem lepeze proizvoda i povezivanjem vinarstva s turizmom, došli smo do jednog jako visokog stupnja razvoja, do cilja koji onda kad smo Ivan i ja krenuli na naš razvojni put nije ni izbliza tako izgledao. Baš kao što mislimo da smo sve to učinili na jedan relativno brzi način.

Danas smo ponosni jer smo dosegnuli ono čemu smo se u Španjolskoj ili Francuskoj divili, ono što smo sanjali sad je naša stvarnost. U jednom socijalnom i društvenom smislu, ono što je učinilo zajedništvo svih nas okupljenih oko Udruženja vinara Kvarnera kruna je svega.

I da, moram priznati koliko god to prije dvadesetak ili nešto manje godina nije tako izgledalo, jer bila sam zadovoljna i sa svojim tadašnjim poslom, istinski sam sretna osoba u svakom pogledu, zaključila je naš razgovor Egle Katunar, osoba koja se može pohvaliti kako je jedina na svijetu koja aktivno govori istrijotsku izvedenicu latinskog jezika i vrbensku verziju čakavskog dijalekta.

Vinska dama

Egle Katunar je i jedna od istinski rijetkih – Vinskih Dama. Djeluje naime u sastavu Europskog vinskog Viteškog reda Konzulat Hrvatska, a članica je Legata za Hrvatsko primorje i Istru, koji broji 48 članova u raznim rangovima viteškog reda.

– Da, ima nas samo nekoliko žena, ustrojeni smo na nivou Legata po viteškim općinama Primorje, Istra i Otoci, a ono što se na neki način samo po sebi nameće kao također moj posao ii poslanje – povećanje je broja žena i u takvim vidovima okupljanja i organiziranja vinara.

Pjenušac na hlađenje

Iako bi se moglo pomisliti da je ujedno i zadnja s tim znanjem, čini se da će vrlo skoro to biti i njezina djeca. Egle Katunar je naprosto žena koja vidike širi ne samo sebi nego i svima – oko sebe.

Od zubne tehničarke do jedne od najupućenijih i najstručnijih hrvatskih vinskih marketinških stručnjakinja – to uistinu nije jednostavan ni lagan put.

Ali, nemojmo više o putu i putovanjima jer za nekoliko sati dolazi nam Nova godina. Stavimo mi lijepo pjenušac na hlađenje i čekajmo ponoć.

– Koji? Dobro, pa i logično, prvo bih vam preporučila naš Biser žlahtine, ali s obzirom na to da je Kvarner poznat po jako velikom broju istinski izvrsnih pjenušaca, nećete pogriješiti ni s odabirom bilo kojeg drugog s našeg područja.

Ono što sam također sigurna – svaki od njih učinit će da vam ulazak u novu, 2024. godinu bude istinski užitak, zaključila je Egle naše zanimljivo druženje. Stoga, živjeli i da nam 2024. bude što je moguće više nalik na Egle Katunar. Osobu koju baš nikad nismo susreli, a da nije bila – nasmijana.