Ovaj serijal o 80 godina Glasa Istre, veoma važnoj novini u informiranju žitelja Istre, novini koja je bila i još uvijek jeste Glas Istre, ide svome kraju, kao što svome kraju ide 2024. godina.

Jednom sam spomenuo: šteta što u svim ovim godinama nije tiskana monografija o fenomenu Glas Istre, a bilo je inicijativa i ozbiljnih pokušaja. Monografija nije tiskana, a bilo bi dobro i korisno kada bi se ostvarila ideja da se Glas Istre digitalizira, kao što se to učinilo s mnogim novinama koje su se tiskale u Istri, što je svojedobno i najavljeno da će se učiniti. Dobar primjer tome je projekt digitalizacije Naše sloge, ali i ostalih publikacija.

U popisu onih koji su stvarali Glas Istre, a spomenuo sam uglavnom one koji su stvarali novinu u ratnim vremenima, ostaju »sporedni igrači«, oni čija se imena nisu nalazila u impressumu, a bili su vrijedni skupljači informacija.

Svestrani Premanturac

Jedno ime Glasa Istre gotovo da mi je prošlo ispod radara i pozornosti: on je Tone Peruško Kamenjar, novinar Glasa Istre i Novog lista, kratkotrajni zamjenik Glasa Istre u Rijeci 1946. godine. Nije ostvario blistavu novinarsku karijeru kao njegov zemljak, Premanturac, Ive Mihovilović. Blisko su surađivali, radili u novinama, a onda je svatko otišao svojim putem: Mihovilović, Spektator, nastavio je uspješno novinarski posao, a Peruško, također uspješno, obrazovno-pedagoški posao.

Tone Peruško rođen je u Premanturi 1905., preminuo je u Puli 1967. godine. Otac Petar radio je u Uljaniku, a majka Foška bila je domaćica. Osnovnu školu polazio je u Premanturi. Nakon pučke škole otišao je 1915. s majkom i braćom, zajedno s evakuiranim žiteljstvom južne Istre, u Mađarsku, Austriju i Češku. Ratne godine (do 1918.) proveo je u logoru u Gmündu. Kad se vratio u Prementuru počeo je učiti postolarski zanat. Odlazi 1922. u emigraciji, pohađa učiteljsku školu u Zadru i Šibeniku, a nakon mature (1925./26.) bio je učitelj u Dugopolju (Dalmatinska Zagora). Istaknuvši se radom i pedagoškim talentom, odabran je (1933.) za studij na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, potom je upisao i diplomirao pedagogiju s metodikom i pomoćne predmete na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Dugopoljci ga nisu zaboravili: 1975. na školskoj zgradi postavili su spomen-ploču. U Križevcima pak postoji Peruškov gaj, njegovo djelo pošumljavanja s učenicima.

Ideolog antifašizma

Bio je aktivan u krugovima istarske emigracije (1936.–1939.), suradnik je i glavni urednik tjednika »Istra«, Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske Krajine, od veljače 1936. do lipnja 1939., kada je smijenjen zbog naglašene antifašističke orijentacije lista. Osnivač je »Istarske naklade«, udruge za izdavanje knjiga i publikacija, te »Istarskog glasa«, glasila istarskih emigrantskih društava u Hrvatskoj, od studenoga 1939. do kolovoza 1940.

Kao publicist, urednik i novinar, tridesetih godina prošloga stoljeća, budno je pratio sudbinu Istrana pod vlašću fašizma. Njegov prijatelj i drug iz djetinjstva, novinar Ive Mihovilović, za Tonu je rekao: »Kroz osam godina kao suradnik ili glavni urednik lista Istra dao je u tom listu osobito snažno i trajno obilježje svoje ličnosti«.

Zvane Črnja je o Perušku zabilježio: »Krajem tridesetih godina bio je jedan od ideologa istarskog antifašizma (…). Za Peruška antifašizam je bio osnovicom borbenog bratstva s istarskim Talijanima, sa svima, bez obzira na narodnost i porijeklo, koji vole slobodu. U godinama koje su prethodile Drugom svjetskom ratu bio je najistaknutiji lider i organizator istarske antifašističke emigracije«. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je kao antifašist sudjelovao u radu NOO-a za Istru, Tone Peruško bio je novinar u Puli (1945.), pa zamjenik glavnog urednika Glasa Istre u Rijeci (1946.), a surađivao je i u redakciji riječkog Novog lista. Istodobno je predavao u srednjim školama u Rijeci.

Iz 30. knjige edicije Istra kroz stoljeća, Tone Peruško » U svom vremenu«, petog kola (Rijeka-Pula, 1984.) saznajemo da je u vrijeme dok je radio u Glasu Istre objavio nekoliko aktualnih članaka: Trst: 13. VII. 1920. – 13. VII. 1945. (GI, 14. VII. 1945.); Tražimo primjenu Atlantske povelje (GI, 14. IX. 1945.; Slavenstvo Istre ne osporavaju ni Talijani GI, 12. III. 1946.); Italija je uništila sva hrvatska kulturna društva u Istri (GI, 15. III. 1946.); Istra je dio hrvatskog kulturnog područja (GI, 20. III. 1946.); Između Lima i Dragonje (GI, 29.-31. III. 1946.); Dokazi o slavenstvu Istre (GI, 21. IX. 1946.).

Njegov sin, Uroš Peruško, svojedobno je u razgovoru za Glas Istre, spomenuo: »Nakon rata 1945. s tiskarskim strojem je iz Zagreba krenuo u Pulu da sudjeluje u uređivanju Glasa Istre, ali su došli Englezi i redakcija se preselila u Rijeku, gdje je vodio kulturnu rubriku.

Pedagog i novinar

Cijeli život je bio pedagog i novinar istovremeno, možda par mjeseci da je bio samo novinar, u Puli neposredno nakon rata i možda neko vrijeme na Rijeci. Ali dok je radio u novinama, počeo je predavati honorarno najprije na talijanskoj gimnaziji, a poslije je prešao za direktora Prve gimnazije u Rijeci«.

Peruško je 1950. godine pokrenuo »Školske novine«, polumjesečnik za učitelje, nastavnike i profesore, a zaslužan je i za pokretanje »Poleta«, tjednog glasila Socijalističke omladine SRH.

Iako se doticao jezika i jezičnih pitanja u Istri u nizu svojih povijesnih i publicističkih članaka, izrazitije su tomu posvećena dva njegova rada. Jedan je »Pravopisni priručnik« iz 1957. godine, a drugi su »Razgovori o jeziku u Istri« iz 1965. Sažeto i jasno iznosi svoj opći pristup hrvatskom jeziku u Istri: »Po jeziku smo danas mi u Istri ono što jesmo: njegujmo ga, čuvajmo ga i dalje razvijajmo. Obogaćujmo ga riječima i oblicima iz velike i bogate riznice hrvatskosrpskog književnog jezika i odstranjujmo iz njega sve ono što je u njega silom prilika ušlo u toku stoljeća, u prvom redu riječi i izraze koji su se u naš jezik uvukle iz drugih jezika ili su nam silom nametnute za vrijeme tuđe vladavine«.

Uz Mija Mirkovića (Matu Balotu) bio je jedan od glavnih pokretača ideje visokog školstva u Istri - taj projekt koji je započeo ogromnim entuzijazmom rezultirat će 40 godina kasnije osnivanjem Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. U Pulu se Peruško vratio 1961. da bi tu utemeljio Pedagošku akademiju (danas Filozofski fakultet) i bio njezin prvi direktor. U nastavu je uveo predmet Nastava o zavičaju, obvezan za sve studente.

Uvođenje Nastave o zavičaju izazivalo je različita, uglavnom sumnjičava stajališta među ondašnjim pedagozima i političarima. Ovako je obrazložio opravdanost i važnost Nastave o zavičaju: »Istarski je čovjek pomalo ostajao u svojoj intimnosti negdje na granici slavenskoga i latinskog svijeta, između Balkana i Apenina...; on je zapravo neke vrste lokalnog patriota, izoliran u svojoj intimnosti i od Italije i od Jugoslavije. Ta se konstatacija ne odnosi samo na Hrvate, već su takvi i istarski autohtoni Talijani, ali, dakako, samo seljaci, ribari, rudari, mornari. Razbiti taj osjećaj izoliranosti i ukloniti osjećaj nacionalne manje vrijednosti, pomoći tom ‘čovjeku na raskršću’ znanjem koje će postati uvjerenjem, to je, eto, politički zadatak Nastave o zavičaju«.

Pripremao je »Knjigu o Istri«, koju je posmrtno tiskala Školska knjiga (1968.), ali kao suautorsko djelo. Kako piše u Predgovoru, glavninu sadržaja te knjige čine tekstovi pok. Tona Peruška: »Oslanjajući se na svoje bogato iskustvo i mnogostrano poznavanje istarske zavičajne prošlosti, Peruško je ovu knjigu zamislio kao cjelovit prikaz istarske povijesne sudbine sagledane sa stajališta naših suvremenih razvojnih procesa i današnjih potreba da se taj stoljećima zapostavljeni kraj najzad svestrano unaprijedi«.

Angažirani intelektualac

Bio je iznimno angažiran intelektualac. Novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji pridavao je veliku ulogu, a u njegovim je vizijama trebala prerasti u fakultet, a jednom i u istarsko sveučilište. Često je spominjao Matiju Vlačića Ilirika i isticao njegove riječi kako bi na »granici slavenskoga, romanskog i germanskoga svijeta valjalo osnovati sveučilište na slavenskome jeziku«.

Dr. sc. Ivan Zoričić, znanstvenik, profesor emeritus pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile, za Peruška je napisao: »U enciklopedijama i leksikonima uz Peruškovo ime ostalo je zauvijek zabilježeno prije svega dvoje: učitelj i pisac, ali jedno i drugo u najširem značenju tih pojmova i s mnoštvom potanjih odrednica. Jer kad kažemo učitelj, mislimo na to da je mladi Tone otpočeo svoju djelatnost ponajprije kao učitelj u pučkoj školi, nastavio ju kao profesor u raznim srednjim školama, radio kao prosvjetni inspektor, da bi taj učiteljski put zaokružio kao utemeljitelj i direktor prve visokoškolske nastavničke institucije u Puli te predavač i mentor budućim učiteljima.

A pisac? Gotovo od samih učiteljskih početaka, dapače i prije toga, od ranih mladićkih dana pa do kraja života Tone Peruško piše. Piše obilno i raznoliko, javlja se člancima u mnogim glasilima (od kojih neka i sam pokreće) o školstvu i školama u Istri, o jezicima i govorima u Istru, ali i o drugim temama iz povijesti i onodobnoga društvenoga, književnoga i kulturnog života.

I opet kao pravi učitelj potiče mnoge oko sebe na pisanje. Na taj način priziva u sjećanje brojne naše učitelje što su ponikli mahom iz manjih sredina i prvotno odabirali upravo to zvanje, da bi ugled i poštovanje stekli kao ljudi od pera. U Peruška je to dvoje ostalo trajno životno opredjeljenje.«

Nepravedno zanemaren

Spomenimo što je o Toni Perušku zapisao književnik i nakladnik dr.sc. Boris Domagoj Biletić: »Tone Peruško jedan je od najznamenitijih Istrana XX. stoljeća, intelektualac, prosvjetar, publicist i jezikoslovac, donekle zanemaren, valjda i zbog posve krive optike kojom se danas gleda i na negdašnje ‘jugoslavenstvo’ tolikih istarskih Hrvata što su i tim idealistički shvaćenim pojmom, opirući se totalitarizmu talijanskoga fašizma, svojedobno i po svaku cijenu nastojali održati i pače spasiti svoje hrvatstvo«.

Tone Peruško Kamenjar odlikovan je Ordenom za rad i nagradom Ivan Filipović, za značajna ostvarenja u odgojno-obrazovnoj djelatnosti.

Nekoliko mjeseci prije smrti izabran je za saveznog zastupnika u Prosvjetno-kulturnom vijeću.

Njegovo ime (od 1967.) nosi jedna od osnovnih škola u Puli, osnovana 1886. Školske novine su u 10. obljetnici Tone Peruška, svoga pokretača i prvog glavnog urednika, ustanovile plaketu s njegovim likom koju s diplomom dodjeljuju dobitnicima novinarskih nagrada.

Povezane vijesti

• SDP-ovci zabrinuti za ljudska prava u Hrvatskoj
• Obilježena 112. godišnjica rođenja Tone Peruška
• Slikom, pjesmom, instrumentima i folklorom o zavičaju