Jedna od najljepših pazinskih vila sagrađenih u prvoj polovini 20. stoljeća na današnjem Šetalištu pazinske gimnazije, Vila Šuran kako se zvala u početku, odnedavno je zablistala u punom sjaju.

Fasada i krovište obnovljeni su u originalnom obliku te se tako na neki način vratila u vrijeme kada je nastala, sredinom 30-ih prošlog stoljeća, kada je izgrađena u Ulici sv. Petronili, svetice iz 1. stoljeća i zaštitnice protiv kuge, čija se kapelica nekad davno nalazila u današnjem Parku narodnog ustanka.

Ugodan život

Bila je to prilika da porazgovaramo s Goranom Jugovac Benčić koja je u toj modernističkoj vili proživjela djetinjstvo i mladost u drugoj polovini 20. stoljeća, a majka Zora je ondje živjela do svoje smrti u dubokoj starosti prije dvije godine. Ona je jedna od dviju kćeri Miljenka Benčića, znamenitog pazinskog prvoborca i kasnijeg dugogodišnjeg direktora najveće tvrtke u središnjoj Istri »Pazinke«.

- Moji su se roditelji ovdje doselili 1951. godine, a prije toga su živjeli u nekoj kući negdje iznad »općine«, pa u kući kod bolnice. Ja sam rođena 1953. godine i tada smo sami živjeli na drugom katu. Ulica se zvala Kolodvorska, jer je vodila prema željezničkom kolodvoru. U odnosu na druge stambene objekte ova je kuća tada bila u vrlo dobrom stanju, imali smo centralno grijanje, a tko je tada to imao u Pazinu, kazuje nam gospođa Jugovac Benčić, dodavši da se kotlovnica na ugljen nalazila u prizemlju. U istoj je zgradi tada živio dr. Jurišić s obitelji, ali su se već 1961. odselili u Ameriku.

U sklopu zgrade nalazila se praonica odjeće (na mjestu današnjeg košarkaškog igrališta), a na mjestu gdje se danas nalazi objekt NK Pazinke i caffe bar Club prostirao se veliki vrt s parkom (perivojem) koji je uključivao magnolije, glicinije, tise… U nastavku su se, dislocirano od današnjih igrališta, nalazili nogometno i košarkaško igralište koji su rekonstruirani prilikom proslave sjedinjenja Istre kojoj je prisustvovao Vladimir Bakarić, uz Josipa Broza Tita, tada najmoćniji političar Jugoslavije. Čini joj se da je to bilo 1968. godine, za 25. obljetnicu pripojenja matici.

Dobar posao

Gorana je završila pazinsku gimnaziju, u Beogradu je studirala kibernetiku (informatiku), da bi se po povratku zaposlila kao profesorica informatike u pazinskoj gimnaziji na 3 - 4 godine.

- To je bilo tako teško predavati, jer tada nismo imali ni knjige, niti školski program, nisi znao što im zapravo predavati, a bila sam samo četiri godine starija od učenika, prisjeća se vjerojatno prvog uvođenja nastave informatike u naše škole. Udala se i preselila u Poreč 1985. godine gdje je radila u informatičkom odjelu Valamara do mirovine. No, vratimo se u vrijeme njezina djetinjstva.

- U to vrijeme nije bilo televizije, nije bilo prometa, pa su se ljudi šetali tuda, uvijek je bila promenada, naročito nedjeljom. Susjedni park (Park narodnog ustanka) je imao zidiće i visoku živicu pa nas u njemu nitko nije mogao vidjeti. Sad je sve to tako otvoreno…, kaže sugovornica koja smatra da je prijašnji izgled bio mnogo intimniji i ljepši. »Imali smo jako lijepo djetinjstvo, čini mi se puno ljepše od današnje djece. Za Pazin me vežu mnoge lijepe uspomene«, govori.

Kasnijih desetljeća promet se snažno intenzivirao te je ova ulica postala glavni ulaz u grad.

- To se kuća tresla cijele noći od prolazaka teških kamiona, govori. Sredinom 1980-ih obustavljen je promet ovom ulicom te preusmjeren na ulicu kod nebodera. Danas u vili živi samo jedna obitelj, u prizemlju su službene prostorije NK Pazinke, dok je Goranin stan prazan. Vrlo je zadovoljna obavljenim radovima na vili »u režiji« obrta za završne radove »Neno« iz Pazina kojeg od 2005. godine vodi Nenad Monas. Nenad je nakon školovanja krenuo očevim koracima postavši soboslikar. Danas ima hvaljen obrt. »Zadovoljan sam kako je ispalo«, dobivam samo pohvale, kaže Nenad.

Tko je bio Miljenko Benčić?

Ekonomist, gospodarstvenik i političar (Vela Traba kraj Berma, 8. listopada 1923. – Pazin, 6. siječnja 2015.) Miljenko Benčić potječe iz hrvatski osviještene i antifašistički opredijeljene seljačke obitelji. Njegov otac Josip bio je član tajne antifašističke trojke formirane 1928., uhićen je 1942. i iz pulskog zatvora odveden 1943. u nacistički logor Dachau, gdje je početkom 1945. ubijen, piše na Istrapediji Mirjan Rimanić. Miljenko je osnovnu školu završio u Bermu, a kasnije uz rad srednju školu u Pazinu te Ekonomski fakultet u Zagrebu. Već početkom 1942. uključio se u Narodnooslobodilački pokret u Istri.

Djelujući na terenu Benčić postaje tajnik općinskog Narodnooslobodilačkog odbora Tinjan. Nakon kapitulacije Italije sudjeluje 9. rujna 1943. u napadima i razoružavanju postaje karabinjera u Tinjanu i vojarne u Pazinu. Tijekom 20-dnevne slobode Istre u rujnu 1943. na ispomoći je u Okružnom NOO-u za Istru, a nakon Rommelove ofenzive u listopadu 1943. radi na asanaciji terena i zbrinjavanju ranjenika. Potom postaje tajnik NOO-a kotara Tinjan. Po oslobođenju Pazina 7. svibnja 1945. postavljen je za tajnika NOO-a kotara Pazin, slijedi niz važnih dužnosti, a 1. travnja 1959. preuzima dužnost glavnog direktora pazinske kemijsko tekstilne industrije Pazinka, osnovane 1958. kao TIP – Tekstilna industrija Pazin. Na toj dužnosti ostaje do 1. siječnja 1989. kada odlazi u mirovinu.

Pazinka se pod njegovim vodstvom od malog pogona s 10 tkalačkih razboja, izgrađenog na ledini kraj sela Valići, razvila u veliko uspješno poduzeće. Na svojem vrhuncu 1983. zapošljavala je 1.710 radnika što je bilo gotovo 30 posto svih zaposlenih na području tadašnje općine Pazin. Pazinka, predvođena Benčićem, sudjeluje u svim važnijim općinskim projektima stanogradnje, sporta i kulture. Paralelno je obnašao niz važnih političkih dužnosti. Nakon umirovljenja aktivno se posvetio djelovanju u antifašističkim udrugama u kojima je do smrti obnašao niz dužnosti. Nebrojeno je puta odlikovan. Pokopan je na porečkom groblju.

Srušite naše kuće, neka Libanonski cedar raste

U neposrednoj okolini ove i susjedne vile nalazi se najveće stablo u Pazinu, libanonski cedar, za kojeg naša sugovornica smatra da je posađen u vrijeme Jugoslavije. Otkriva nam da se usporedno s njime, prema Spomen domu, nalazio još jedan takav cedar koji je svojedobno posječen zbog opasnosti od pada na obližnje objekte.

Stanari dviju vila imaju bojazan da bi se postojeće golemo stablo moglo srušiti na njihove vile, pa bi bili najzadovoljniji kada bi slijedio sudbinu svog »blizanca«, međutim, to trebaju potvrditi lokalne vlasti, šumari i statičari.

- S dubokim korijenjem oštećuje susjednu vilu, podiže tlo, zidovi pucaju… Stablo je bio došao pregledati jedan stručnjak, te nam je kazao da ono vrijedi 500 tisuća eura. Rekla sam mu onda srušite naše kuće i neka raste, smije se.

Povezane vijesti

• Suvlasnici su zadovoljni svojom obnovljenom zgradom
• Trošak sanacije krova i fasade može se podijeliti s Gradom
• Sjeverna kortina Kaštela ima novi izgled i sigurnija je za posjetitelje