obitelj perčić
Tri generacije ove istarske obitelji rade najbolju bisku na svijetu: "Kotlu moraš kantat da bi rakija bila prava"
(Snimio Edi Prodan)
Nadalin, Elvis i Toni. Muški iz obitelji Perčić, sve tamo od 1937. godine, iz Marči Briga nedaleko… ma blizu svega. Do autoceste u Lupoglavu svega je nekih pet kilometara, Hum je na samo tri, a do humskog štacjona se i na noge stiže za desetak minuta. Pogled i zrak – sve k'o iz nekog udžbenika sa savjetima za optimalan zdrav život.
Ali, unatoč svoj toj ljepoti, razlog našeg posjeta zanimljivoj obitelji i unikatnom dijelu Istre bila je – rakija. I to ne bilo kakva – u Marči Brig smo stigli da bismo guštali u najboljoj, i to ne po osobnim impresijama nego formalno i pravno, biski na svijetu!
Upravo tako je odlučeno na nedavnoj, 23. po redu Smotri istarskih rakija koju Udruga Hum zadnjeg vikenda u listopadu organizira još od samog početka tisućljeća, od 2001. godine.
Odlična "greška"
Kao i mnogo puta prije, istina ne uvijek kao trio, i na ovoj su tri udružene generacije obitelji Perčić za svoju bisku dobile nagradu za apsolutnog šampiona sajma.
– Pomalo. Sve se mora posložit’ tako da bude jasno i da ljudi koji čitaju dobiju pravu sliku o svemu. Sjedni tu i probaj jednu rakiju za koju sam najprije mislio da je greška, a sad vidim da sam možda napravio nešto posebno. Vratimo se sada na povijest. Dakle, prva smotra domaćih rakija je održana kad sam ja bio "župan na leto dan".
Titula župana je tradicija Huma, obnovljena prije jedno pola stoljeća, koja se zahvaljujući i Udrugi Hum što skrbi o svemu održala svo vrijeme, tako da je recimo lani župan bio i moj sin Toni kojemu je trideset godina.
Zapravo, kad bismo baš točno sve posložili, Hum se sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća vratio nekim svojim tradicijama na što se idealno nadovezao i turizam. Proglašen je "najmanjim gradom na svijetu", a zahvaljujući činjenici da je tada imao i jednu od istinski rijetkih konoba u kojima se služila samo domaća hrana, postaje pravi magnet za izletnike.
Nije to bilo kao danas, kad su konobe i OPG-i na sve strane. Oštariju kakva je bila naša humska nisi nigdje mogao pronaći, a ne treba zaboraviti da je i Roč tada bio najjači koncertni centar Istre izvan ljetnog perioda.
Tih sedamdesetih godina došlo je tako do privatne inicijative Ondine i Miloša Merlaka, kao i ogranka Katedre čakavskog sabora koju je vodio Bruno Cotić, treba istaknuti i Vladu Pernića, pjesnika i osobu koja pomogla u organizaciji i stručnom vođenju izbora, pa se Hum vratio sebi, svojim tradicijama, nastavio je sve ono što je to područje karakteriziralo u vremenu prije Drugog svjetskog rata.
Kasnije je zbog industrijalizacije došlo do enormnog iseljavanja. Hum i njegov komun su nekad, prije stotinu godina, imali više od tisuću stanovnika, danas možda stotinjak, kad nas sve zbrojiš, uvodi nas u priču o Humu i biski Elvis Perčić.
Bez pogona
Iako je položio sve ispite potrebne da bi se otvorilo destileriju, iako je sasvim sigurno najnagrađivaniji sudionik svih humskih smotri rakija, Perčić nema svoj pogon. I dalje proizvodi samo za sebe i svoje prijatelje, i dalje mu je na prvom mjestu samo briga za vrhunske sastojke i jednaku takvu rakiju.
– Znam da možda griješim kad mi tako dobro ide, a da to ne znam naplatiti. Mada, pokrenuo sam i proceduru za otvaranje službene destilerije. Malo se toga i bojim, svih tih "papira" koje treba prikupiti i svih tih propisa koje treba zadovoljiti, ali kako su drugi, tako ću i ja. Ma pusti to, idemo mi opet na – naše rakije.
Vidiš, ono što sam ti dao na probu na početku bio je "bigin". Je, logično je da se radi o spoju biske i rakije od smreke, biska i gin. Ali što se dogodio? Radio sam rakiju kojoj je dodavanjem destilirane vode trebalo sniziti količinu alkohola.
Boca iz koje sam krenuo lijevati »vodu« bila je zapravo naša najjača rakija, ona od brinja. Ulio sam sasvim malo jer sam odmah osjetio taj jak, poseban miris bobica smreke, ali bilo je kasno. Pokušao sam s karbunom izvlačiti tu notu smreke, ali uzalud. Na kraju, počela mi se dopadati, iako je nisam nosio na ocjenjivanje.
Po boci od sedam decilitara uplata kotizacije je 10 eura tako da se ne treba razbacivati. Pogriješio sam jer svi koji su probali moj "bigin", kao i predsjednik žirija smotre, rekli su kako je pravo otkriće, priča Elvis.
I bili su u pravu jer riječ je o jednoj specifičnoj rakiji kojoj upravo komponenta brinjevca, ali sasvim lagana, skoro skrivena ispod snage biske, daje posebnost. Na kraju krajeva, ne sjećamo se da smo igdje vidjeli nešto slično tako da bi i s te strane bila riječ o privlačnoj, posebnoj verziji humske specifičnosti.
Stara kao ti i ja
Biska. Rakija od biske. S obzirom da je Hum gradić koji se polako kreće prema svom tisućitom rođendanu, kad se god nađemo na tom području osjećamo neku specifičnu snagu prošlih vremena. Sve na tom putu, od skretanja ispod Roča pa do humskog štacjona, ima tako izraženu arhaičnu notu.
Spoj tradicije i nekih drukčijih, poprilično rastrganih današnjih vremena. Iskreno, nismo se nikad previše opterećivali starošću biske. Humska biska značila je – povijest, postojanje od iskona.
– E vidiš, nije točno. Nema veze s istinom. Humska biska je samo humska, samo tu postoji njezin original, ali što god tko mislio, biska je stara po prilici kao ti i ja, ma još i mlađa, objašnjava nam Elvis.
I, moramo priznati, jako nas zbunjuje. Kako sad – pa nije biska neka industrijska, marketinška izmišljotina, biska je od kad je i Huma i Humjana…
– Nije, biske je otkako je u Humu slavnog župnika Josipa Vidaua koji je k nama, šezdesetih godina prošlog stoljeća, doselio iz Kringe.
Rodom je bio s tršćanskog Krasa, a osim što je bio dobar župnik kojeg su župljani obožavali gdje je god služio, on je zaslužan i za nastanak humske biske. Bio je naime vrhunski travar, liječio je brojnim prirodnom metodama, spravljao je ljekovite napitke. Kad je došao u Hum, uočio je imelu, nametnika koji raste na hrastu, ali parazita koji ima jako ljekovito lišće.
Krenuo je u eksperimentiranje, maceraciju u komovici i nakon nekog vremena – rakija od biske je bila spremna, pojasnio nam je Elvis priču o slavnoj rakiji.
Spominjane famozne sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Hum postajao atrakcijom, kad je do njega stigla asfaltirana prometnica, kad su se obavljale pripreme za instalaciju Aleje glagoljaša čiji je autor Želimir Janeš, kad je… E da je tada bilo "fejsa" i "instagrama", pojesti maneštru od bobići u Humskoj konobi bio bi jedna od najčešćih "postova"!
Ili pjevamo ili sviramo
Biska je dakle bila župna posebitost, ali koliko god župnik Vidau bio vrijedan, količine koje je stvarao bile su sasvim simbolične, da bi dakle taj famozni, unikatni humski destilat krenuo u svijet.
– Nema ti na području Roča i Huma osobe koja nema sluha. Svi ti mi ovdje ili pjevamo ili sviramo. Dali smo i mnogo vrsnih muzičara, muzikologa, zadužili istarsku i hrvatsku muzikologiju s radovima naših ljudi, obitelji Pernić posebno. Pa ti je tako i kod nas, mama Norma je pjevala u humskom crkvenom zboru.
A tamo velečasni Vidau i – biska. Mama nam je prenijela tu informaciju, sjećam se da sam tada bio još dečkić, a tata Nadalin je krenuo u – proizvodnju. Kako on, tako i ja, a kako mi, tako i naš Toni.
Ima nas dosta koji proizvodimo bisku, ali naša je fameja sasvim sigurno bila ili prva, ili druga, kako želiš jer ipak je velečasni Josip bio prvi, on je "izumio" bisku, objašnjava nam Elvis dok se iz konobe polako spuštamo do mjesta gdje se nalazi lambik, kotao za kuhanje rakije.
Perčić u najboljim godinama, prilazi mu skoro pobožno.
– Sve ima svoja propisana pravila. Prvo paljenje kotla kod mene uvijek ide uz pjesmu Idola "Maljčiki". Dok palim vatru, na drva naravno jer prava se rakija ne dela u kotlima na plin, ja kantan: "Plamene zore, bude me iz sna, fabrička jutra, dim iz dimnjaka…", kotlu se mora tepat, biti dobar s njim jer i to je jako važan faktor krajnjeg rezultata.
Ono što je dakako dalje jako bitno za kvalitetu biske su dropi. Jako se mora paziti odakle dolaze, a i to ide u red tajni nas koji radimo rakiju, bazu za sve ostalo.
Kad je zadovoljen taj preduvjet, moraš biti pošten, nikako ne uzimati nekvalitetne dijelove destilacije jer ako koristiš i "žontu", dakle dio rakije koji se kod kuhanja eliminira, i ono što na kraju dobiješ imat će manju kvalitetu. Macerira se samo najbolje lišće imele, i to najmanje 45 dana. A na kraju krajeva, ima tu i dosta tajni jer kad ih ne bi bilo, svi bi delali najbolju rakiju, pojašnjava nam uz kotao Elvis svoju proizvodnu tehnologiju, bolje rečeno – filozofiju.
Obiteljska klima
A ima je kod njega, puno je ima i u samom životu. Uvijek se odluke donose beskompromisno. Svako oklijevanje samo generira nove probleme.
– Kod nas je kao općepoznata stvar da se poljoprivredom ne isplati baviti. Ima u tome generalno istine jer posao sa stokom kojim se i ja bavim ne poznaje neradne dane.
Ja sam primjerice do 2005. godine radio u buzetskoj tvornici namještaja Drvoplast. Krave smo familijarno uzgajali i prije, oduvijek, ali o njima se brinula mama. Kako je ona u to vrijeme teško oboljela, kako je nažalost bilo jasno da bolje neće biti, jednog sam dana došao u upravu i rekao da odlazim.
Jako su se čudili, pokušavali su me zadržati, ali ne – kad odlučim, nema nazad. Tada sam zaključio da ću se baviti poljoprivredom, da ću nastaviti tradiciju koja je i mene u velikoj mjeri odgojila. Jesam li se prevario? Ne, nisam, koliko god da bi uvijek moglo i bolje, ali ne žalim se, pojašnjava nam Elvis.
A da je dobro biti odlučan poput njega i supruge Nevine Nene, da to stvara jednu jako pozitivnu obiteljsku klimu, pokazuju i djeca. Toni koji je u Rijeci diplomirao na Tehničkom fakultetu i sada je u tvrtki u kojoj radi zadužen za konstrukciju i postavljanja bazena, što je u Istri itekako tražen posao, kao i kći Nina koja je pak u Zagrebu na Filozofskom fakultetu diplomirala sociologiju.
I dok je Toni u Marči Brigu zasnovao obitelj, Nina je ostala u Zagrebu. Trenutno radi u Službi za promicanje zdravlja u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, a zahvaljujući svojim istraživanjima, kao i obradi specifičnih tema već od samog diplomskog rada, koje se odnose na oblikovanje stava u društvu prema ženama i njihovim posebitostima, čest je gost mnogih konferencija, bila je i u Rijeci u organizaciji udruge PaRiter.
– Jako sam zadovoljan, ma skoro sa svime. Ispravno sam postupio kad sam dao otkaz i posvetio se poljoprivredi jer ne može čovjek raditi na dva mjesta i dva različita posla. Ako to prihvati, ni u jednom nije do kraja dobar. Djeca? A valjda su i ona osjetila našu atmosferu doma, poštenje i radni elan prije svega pa su i sama već sada postigla mnogo, zadovoljan je Elvis.
Čudo prirode
A kako je naš razgovor odmicao, tako se i nama, jedan po jedan, javljao odgovor na pitanje zašto baš obitelj Perčić. Zašto baš obitelj Perčić svih ovih skoro četvrt stoljeća koliko je stručni žiriji odabiru, ima daleko najbolju bisku, koliko u njoj gušta i onaj možda najteži i najkritičniji žiri – publika koja voli popiti dobru rakijicu?
Zato jer je to obitelj koja svemu pristupa maksimalno ozbiljno, odgovorno i studiozno. Perčići nikad neće napraviti ništa, pa tako ni bisku, ako svi preduvjeti nisu maksimalno zadovoljeni.
Dakako, i oni su ovisni o ćudima prirode, o sezoni koja je za uzgoj vinove loze nekad bolja, nekad lošija, pa je i drop takav, no ono na što mogu sami utjecati nikad nije stvar improvizacije. Sve od toga da se prigodom prvog paljenja kotlu – pjeva. Ili kako bi to neke marketinške poruke rekle: samo najbolje je dovoljno dobro.
Svakako, to nam je i bio odgovor na čuđenje zašto nemaju svoju destileriju. Samo na Buzeštini ima ih desetak, većina njih ima u proizvodnom programu bisku, dok oni koji su je ne izmislili, jer učinio je to velečasni Josip, ali prvi počeli proizvoditi – nemaju.
Nadalin, Elvis i Toni – vrijeme je. Vrijeme je da nakon pola stoljeća krenete u izdašnije količine, vrijeme je da u vašoj biski nad biskama uživaju ne samo susjedi i prijatelji, nego i mnogo, mnogo širi prostor.
Kad dogodine zapjevate "Plamene zore" bit će znak da je biska iz Marči Briga krenula u – svijet.
– I da finimo. Nadam se da će se, kad moja biska krene u svijet, konačno promijeniti i putokaz koji usmjerava skretanje do našeg sela: iako svi znamo da je ovdje ikavica i Marči Brig, na njemu već desetljećima, unatoč svim našim negodovanjima i protestima piše – Marči Breg. Kambjajte judi putokaza i pridite na bisku, zaključna je bila misao Elvisova. Čovjeka koji radi najbolju bisku na svijetu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
