Narodne škole - moćno oružje za slobodu Istre
Prosvjeta i tečajevi za učitelje u narodnim školama bili su česta tema u Glasu Istre već godinu dana prije završetka Drugog svjetskog rata
(Arhiva Glasa Istre)
Polako ali sigurno stvaraju se u Istri ognjišta narodne prosvjete, hrvatske narodne kulture. Čuje se kroz otvorene prozore škola dječja pjesma, sricanje abecede, blagi glas narodnih učitelja, pisao je Zdenko Štambuk Zorin u posljednjoj godini rata o školstvu. Godinu dana prije završetka rata, 1944., Glas Istre je često pisao o prosvjeti i narodnim školama, tečajevima za učiteljice i učitelje. U svim člancima i vijestima naglašavalo se da je fašistička Italija držala Istrane u neznanju, a sada u brojnim školama uče materinski jezik. Znanjem doprinose oslobođenju domovine.
Nekoliko članaka jednostavno je naslovljeno »Naše škole« ili »Narodna škola«. Neki su nepotpisani, a ostale je potpisao urednik i književnik Zdenko Štambuk Zorin.
U članku »Naše škole« 1. travnja 1944. Zorin piše: »Naš narod u Istri trpio je sva moguća proganjanja pod fašizmom, ali smo najteže podnosili zatiranje našeg hrvatskog jezika. Fašizam je po svom paklenom planu ugušivanja naše nacionalne svijesti posijao Istru školama, koje su uz karabinjersku kasarnu bile glavno sredstvo »talijaniziranja« naših sela. Ali uza sve svoje napore neprijatelj nije uspio da naša djeca zaborave ili ne nauče lijepi materinski hrvatski jezik.
Lijepi materinski jezik
Dok se u fašističkim školama — naučilištima nastojalo zaglupiti do kraja našu djecu idiotskim člancima, poučcima, himnama (otvorimo samo jednu stranicu faš. čitanki, pa će nas uhvatiti groza!) dotle su naši starci, očevi i majke, sricali s djecom abecedu i prenašali tako iz pokoljenja u pokoljenje slatku hrvatsku riječ.
Neprijateljske škole danas su prazne. Nema u njima više faš. »učitelja«. Njihova vrata su zatvorena. U njima od vremena do vremena grmi plamena partizanska pjesma. Naša omladina, naša djeca uče svoj materinski jezik iz usta narodnih boraca, iz stihova borbene narodne pjesme. Ali to nije dovoljno. Treba organizirati prosvjetni rad bez kojega naša borba neće moći da osigura narodu onu budućnost koju svi mi želimo i ostvarujemo. U tom smjeru radi se već svuda po malo. Ali to nije dovoljno. Treba otvoriti nove škole, treba, gdje to nije moguće, organizirati prosvjetne grupe, privući omladinu knjizi, znanju, koji će znati da gradi svoju budućnost svojim vlastitim snagama, koji će učestvovati u narodnoj vlasti svjesno, a to bez prosvjete, bez znanja neće moći biti.
Manjkaju nam prosvjetni radnici. Po našim mjestima (Sušaku, Kastvu i dr.) služe još uvijek okupatoru naši intelektualci, naši učitelji i profesori, koji bježe od naroda. Zar oni ne shvaćaju, da je to izdaja naroda i da će ih narod već sutra pitati za račun? Pristupite narodnom pokretu, učitelji i prosvjetni radnici, naša sela vas zovu i čekaju, naša sela vas trebaju. Pristupite ako ne želite da vas sutra naš narod odbaci i osudi kao izdajnike. Istra treba da nadoknadi dvadeset i pet godina tame i neznanja. Našu veliku budućnost mi danas gradimo s oružjem u ruci, ali u korak s oružanom borbom treba da stupa prosvjeta«.
Trideset škola
Isti autor u Glasu Istre, 26. travnja 1944., piše u svom literarnom prilogu da je u Istri otvoreno 30 narodnih škola: »Polako ali sigurno stvaraju se u Istri ognjišta narodne prosvjete, hrvatske narodne kulture. Čuje se kroz otvorene prozore škola dječja pjesma, sricanje abecede, blagi glas narodnih učitelja. Dođu stari nonići, zaustave se i slušaju. Da li su im oči pune sunca ili se tu zacaklila suza u kutu oka? Krče se putevi prosvjete, putevi slobode kroz naša sela. Uzalud neprijatelj kolje, uzalud pali. Prkosi im neslomljiva omladina, narod, prekaljen u patnjama, prkosi mu čovjek Istranin, majka Istranka, prkosi, bori se, gradi na zgarištima, polako, ustrajno, ali za vijekove… Svako popaljeno selo je jedan grad naše budućnosti. Svaki heroj-mučenik je jedno pokoljenje sretne mladosti. O tome nam govore tanki glasići naše djece što pjevaju abecedu u 30 istarskih narodnih škola. Da, 30 ih je već. Imaju već blizu 1.030 učenika. U njima se uče knjigi i stariji. 15 Istrana završilo je prvi tečaj za učitelje. Raste tako nova vojska pobjede, vojska prosvjete. Silna, neslomljiva je njena snaga, snaga naroda Istre«.
Andre, odnosno Andre Lušičić, ilustrator partizanske štampe, u reportaži »Borci Istrani na kursevima i u radionicama« piše: »Borbom se može razbiti bunker, puščanim zrnom prosvirati lubanju neprijatelja. Ali da se do kraja uništi fašizam, razbiju planovi mračne reakcije, potrebno je uz pušku i bombu još jedno oružje — znanje. Ono se stiče u školama. A mi ih imademo na fronti i u pozadini. Ako želite da vidite kako borci naše 43. divizije uče i rade, onda se obratite na druga Skočilića, komesara divizije. A on će vam smijući se reći: »E, onda moraš da izgubiš cijeli dan. Kod nas ti je ovdje pravi univerzitet.« I on će vam početi nabrajati sve kurseve i radionice.
Saki dan ura hrvatskog
Pa, hajdemo da ih pogledamo. Evo nas pred velikom, snijegom okićenom zgradom. To je zaista pravi univerzitet. U dugom hodniku izvješene su table sa »Zidnim novinama«, ispisane parole. Pogledajmo prve »Zidine novine« Skojevskog krusa. Iz njih se može čovjek koješta naučiti. »Kad smo bili pod onim teškin fašizmom, su nan uvik govorili da niš ne znamo. Ma kako smo mogli znat kad su nas učili se naopak. Je mi puno drago ča san simo prišal, aš ću se učit politici« — piše neki Marcan iz Buzeta. Par iskrenih redaka koji vam otkrivaju veliku istinu teške prošlosti istarske omladine i veličinu njene današnje borbe.
Na prvim vratima lijevo piše »Skojevski kurs«. Uniđimo. Sada mladi Kastavac uzdignute glave čita: »Fašizam, to je neprijatelj omladine, uništenje kulture, to je rat, to je ...« Ostali su široko otvorili oči i pozorno slušaju. Onda slijedi ispitivanje. Drugarica Marica odgovara kao da sipa iz rukava. Malom Zvani teško ide u glavu. Još mu je 15 godina, a on učiti nije navikao. »Tko je predsjednik AVNOJ-a« — upitala ga je mlada nastavnica. »ZAVNOH« — odgovorio je, naglo se zacrvenio i odmah je popravio: »Tito, Tito.« Nemojte se čuditi. Ta, zato je kurs da se mnogo toga nauči. Zvane stoga marljivo bilježi predavanja u bilježnicu: »Trecia tema... Uiedigneni Savez Antifašističke Omladine... Nacionalno Pitagne...«. Kad sam uzeo bilježnicu, tiho mi je rekao: »Znaš, još ne znam pravo pisat, ma ću se naučit. Saki dan imamo uru hrvatskega jezika«.
Olovka i pisanka
Evo još nekih »toplih« članaka o radu narodnih škola.
Glas Istre, 20. kolovoza 1944.: »Rano je. Skupljaju se djeca po našim selima i polaze u školu. Manji i veći s bijelim pionirkama na glavi, sa olovkom i pisankom. Nemaju čitanka niti računice. Neprijatelj nije daleko, moraju uvijek biti na oprezu. Borbeni pozdrav drugarice učiteljice utišava dječji žamor i školska obuka počinje: i, i, ti, ti, o ti, to! Dječji glasovi razliježu se selom, ljudi slušaju, a sa njihovog se lica čita radost. Sretni su što čuju da djeca uče u školi hrvatsku riječ«.
Glas Istre, 8. rujna 1944.: »Usporedno s oružanom borbom koja se vodi širom naše domovine za opstanak, slobodu i jedinstvo jugoslavenskih naroda, naš narod izgrađuje i podiže svoju narodnu prosvjetu. To se naročito opaža u Istri od kako je narod stresao sa sebe okove fašističkih imperijalista. Dižu se Istrani iz tmine neznanja i stvaraju hrvatske škole, ognjišta naše narodne prosvjete.
Divno je ući u te škole i slušati male pionire s kolikom voljom uče svoj materinji jezik. Učiteljice i učitelji svjesni svoje velike dužnosti ulijevaju u ta mlada srca ljubav prema domovini, prema slobodi. Svi su oni prošli kroz fašističke škole i osjetili što su to znači biti nacionalno potlačen, što to znači ne smjeti učiti na slatkom materinjem jeziku.
Putujući po selima Istre svagdje nailazim na male pionire koji zapitkuju: »Drugarice, ka će i kod nas započeti škola? U susjednom selu je već otvorena«. I dječja se želja za hrvatskim školama sve više ostvaruje.
Danas, godinu dana nakon što je narod Istre ustao da se oslobodi od mrskog osvajača, imademo u Istri preko 40 hrvatskih škola, dok se štampa nova hrvatska početnica za naše male Istrane.
Do sada su održana tri kursa za narodne učitelje koje je polazilo preko 50 drugova i drugarica koji će stečena znanja prenositi mladim istarskim Hrvatima. Ovi će se kursevi i dalje održavati, jer se osjeća velika potreba za narodnim učiteljskim snagama.
Danas, kada cijela Istra bukti plamenom narodnog ustanka i kada se nacifašistička zvijer goni iz naše zemlje, nestaje sa njome mrak i neznanje u kojem je fašizam držao hrvatski narod u Istri i naša omladina počinje živjeti novim životom.
Naša narodna prosvjeta je također moćno oružje kojim se Istrani bore za svoju slobodu, koja se rađa u jeku narodno-oslobodilačke borbe«.
Glas Istre nije štedio papira kada je riječ o učiteljskim kursevima. Prvi učiteljski tečaj u Istri počeo je radom u selu Klarići kod Buzeta 6. ožujka 1944. Četvrti je održan u selu Orići od 3. do 27. lipnja 1944. s 21 polaznikom.
Saznajemo da je 3. lipnja 1944. počeo kurs za narodne učitelje u okrugu Pazin, a da su kursu prisustvovali drugovi iz vojnopozadinskih stanica, koji će nakon završenog kursa raditi kao učitelji među ostalim svojim drugovima, kojima je potrebno bolje upoznavanje hrvatskog jezika.
Mrak neznanja
Poučan je članak »Latinska kultura« u kojem nepotpisani autor piše: »Duge godine fašističke vladavine u Istri ostavile su duboke i bolne tragove u životu našeg naroda. Odrazilo se to i u prosvjeti. Oni, koji su na sva usta vikali o svojoj rimskoj i latinskoj kulturi, ostavili su naš narod u mraku neznanja. Nije ni čudo, jer se neuki narod bolje može porobiti i iskoristiti. Učitelji su zvali djecu ‘šćavima’ i pljuvali im na jezik kad bi im umakla koja hrvatska riječ.
Zato je lako i razumjeti toliku nepismenost koja vlada u Istri. Samo u kotaru Labin ima 2.354 nepismenih, u kotaru Čepić 1.408, Prodolu 2.087, a u kotaru Žminj 690 nepismenih. To samo u četiri kotara gdje su se do danas prikupili podaci. A velik je broj i polupismenih. Naši Narodno-oslobodilački odbori obraćaju veliku pažnju prosvjeti, svjesni da je znanje i prosvjeta širokih slojeva naroda, jedan od uslova blagostanju. I pored teških okolnosti u Istri, opet se otvaraju škole i večernji tečajevi za nepismene. Samo kotar Labin ima 16 škola i pet tečajeva za nepismene. Istra neće više živjeti u mraku. Njena djeca su dobila danas, dok borba još traje, i svoju Početnicu, prvu početnicu na svom materinskom jeziku. Odsad će naša sretna djeca veselo žuriti u svoje prave škole«.
Pučka popijevka u Istri
U svojim literarnim prilozima partizanska štampa pisala je i o istarskoj kulturnoj baštini. Tako i o pučkim narodnim napjevima i svirci na sopilama i roženicama. Tu je onda neizostavni Matko Brajša-Rašan (1859.-1934.) kojem će dogodine biti 90. obljetnica smrti.
U članku »Pučka popijevka u Istri čitamo«: »Već u 13. stoljeću Slaveni čine pretežni dio stanovništva Istre i uporno čuvaju svoj jezik i običaje. Kao najjača narodna osobina uz jezik ističe se pučka muzika. Kao što se ptica poznaje po pjevu, tako se i istarski čovjek brzo prepoznaje po svojoj praiskonskoj, pradjedovskoj pjesmi. Istarska pučka pjesma obrađena je tek poslije 1919. godine na čemu su radili mnogi naši muzičari.
Istarski kompozitor Matko Brajša-Rašan, prvi je pravi sakupljač istarske pučke pjesme. On je još 1910. godine u Puli izdao ‘Hrvatske narodne popijevke iz Istre’. Matko Brajša-Rašan umro je u Zagrebu potpuno slijep 1934. godine. Prema današnjim rezultatima istraživanja pučka pjesma u Istri dijeli se na više područja. Od rijeke Dragonje na sjever, ori se slovenska pjesma čija se harmonija prislanja zapadno-evropskom muzičkom shvatanju. U ostaloj Istri pjeva se u prirodnim ljestvicama koje se među sobom razlikuju i križaju. Kod Buzeta i Lupoglava, gdje su bili naseljeni Uskoci, nalazimo pjevanje slično u Lici.
U Istri se pjeva u dvoje: dva muškarca, dvije ženske ili muškarac i žena skupa. Pjevanje je dvoglasno. Kao što pjevanje, tako je udešeno i sviranje na sopelama, roženicama i mijehu. Na kraju se pjevanje uvijek otegne. Istarska pučka popijevka ima svoju ljestvicu od 6, a negdje od 3 tona. Mnogi su pokušali harmonizirati istarske pjesme, ali nisu uspjeli zbog nepoznavanja istarske ljestvice. U zadnje vrijeme kad je ona odgonetana, istarska pjesma je obrađena i već prije rata bila poznata širom naše domovine, te je prodirala i u koncertne dvorane. Pučke popijevke danas se ponovno ore Istrom. Uz borbene partizanske pjesme na svim mitinzima, zborovima i sastancima uz mih i roženice čut ćete kantat: »One dvi narače ki ti je majka dala ...« ili »Zaspal Pave pod orihom ...« i mnoge druge.
Naša kazališna družina »Otokar Keršovani«, izašla iz borbe, prenosi našu narodnu popijevku Gorskim kotarom, Hrvatskim primorjem, Slovenijom i drugim krajevima naše domovine. Pronose je istarski borci braneći van Istre slobodu nove Jugoslavije. U istarskoj pučkoj popijevci živi duh naših praotaca, u njima je on sačuvan i izbija svom svojom snagom na površinu kao jasan i nepobitni dokaz, da svi pokušaji odnarođivanja nisu uspjeli i da je hrvatska Istra čvrsta grana velikog slavenskog debla.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
