Prvi slavenski došljaci u Istri su se jamačno imali čemu čuditi vidjevši ovdje drevne ponosite gradove i novonastale bizantske utvrde (kastrumi), građene upravo radi zaštite od pljačkaša i pridošlica. Bio je to potpuno drukčiji svijet od onoga na kojeg su Slaveni bili naviknuti.

Iz šuma i pustopoljina današnje Poljske, Rusije i Ukrajine (i šire), krečući se naprama jugu, mogli su uvidjeti sve jaču prisutnost rimskog i post-rimskog načina života. Mnoge su regije rimskog svijeta dotad pretrpjele razaranja, i više to, krajem 6. i početkom 7. stoljeća nije bilo toliko slavno, ali Istra je ipak pošteđena glavnih razaranja, tako da se može reći da se ovdje još uvijek živjelo po nekim od načela antičke slave.

Zaboravljeni Nezakcij

Upravo se Slavenima i njihovim tadašnjim sudruzima Avarima pripisuje uništenje i propast jednog od nestalih, napuštenih i zaboravljenih gradova Istre - Nezakciju. Mada ne možemo tek tako kriviti čitave narode, među kojima su i preci mnogih današnjih Istrijana, ipak ostaje povijesna poveznica. U isto vrijeme kada su oni na ovim prostorima, Nezakcij se početkom sedmog stoljeća napušta, a stanovništvo očito bježi. U samom gradu, nekoć izuzetnom primjerku rimskog utvđenog grada (i municipija), grada s forumom, bazilikama, termalnim kompleksima i moćnim bedemima, ostaje tek nekoliko dokaza života. Arheološki iskopi potvrđuju da se nekolicina obitelji zadržala neko vrijeme i u bivšim kršćanskim svetištima napravila ognjišta. A kada su se počeli urušavati krovovi, to naselje je nestalo netragom sve do kraja 19. stoljeća. Jedino što je opstalo od grada je ime, koje je u inačicama Mesazo (1243.), Isacio (1426.), ili Vizače po hrvatski, davalo naslutiti da je na dračom obraslom brijegu Glavica u blizini Valture nekoć bilo više od toga.

(Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)

Ali pustimo Nezakcij sa strane. Jer, tome smo gradu ipak stali na trag, arheološki obradili, i povezali ga u mrežu znanog svijeta. Nekim gradovima još nismo, ili nismo zasigurno potvrdili ubikaciju.

Drevni Stridon

Sveti Jerolim, kršćanski teolog, zaštitnik prevoditelja, i sam, autor Vulgate, prijevoda Svetog Pisma na latinski jezik, rodio se oko 350. godine, u Stridonu kojeg su uništili Goti 379. godine. A gdje je Stridon? Iz povijesnih izvora, poznato nam je da je ležao negdje na granici Italije, Dalmacije i Panonije. Neki smatraju da se radi o današnjem Zrinu, Grahovopolju u Bosni, Starodu u Sloveniji, ili, pak, Zrenju, u Istri.

Zrenj se spominje u povijesnim izvorima upravo kao Stridonium, postavši nakon toga Sdregna, i Zrenj. U novijoj talijanskoj kartografiji i označavanju, naziv se tog mjesta ponovno vratio na Stridone. Zrenj je danas selo sa niti šezdeset žitelja, koje ipak dominira nad velikom uzvisinom, gdje su 2020. godine talijanski istraživači Giacomo Vinci i Federico Bernardini modernom LIDAR opremom ustvrdili mogućnost postojanja rimske centurijacije (podjele) polja. Ako je na toj uzvisini postojala jasno definirana centurijacija, što je još postojalo? Govori se o zidinama, a crkva Sv. Jurja izvorno je izgrađena u romaničkom stilu, da bi bila proširena u 16. stoljeću. Nekoć, tijekom srednjovjekovlja, ondje je postojao i kaštel, temelji kojeg su i dan danas primjetni, no nisu spektakularni. Ono što je mnogo bitnije je da, isto kao i u slučaju Nezakcija, kroz tisućljeća opstaje izvorno ime, koje dolazi do nas. Pa dok su mnogi istraživači sigurni u sebe kada pronalaze drevni Stridon, koji nekoć imaše i biskupiju, u Bosni ili Sloveniji, arheoloških dokaza o tom gradu naprosto nema. U Stridonu "istarskom" vidimo da postoji barem potencijal za nova arheološka iskapanja i potragu za, barem koliko toliko, starijim dobom.

Stridon ostaje zamućen u sjećanju i povijesnim izvorima (Arhiva Glasa Istre)

Prije no što krenemo suditi o tome je li se Sveti Jerolim rodio upravo u Istri, ipak vrijedi reći i da famozni Goti, kojima je sam Jerolim pripisao uništenje svoga rodnoga grada, tada nisu dosegli naše krajeve, ako je vjerovati izvorima. Greutunzi, jedna skupina toga naroda, zaputila se uistinu prema Panoniji, gdje su bili poraženi. Sve je to dio većeg Gotskog rata (376. – 382.) koji je vodio k naseljavanju Gota na našim prostorima pod upravom Rima. Stoga nam postaje jasnije da bi Jerolimov Stridon, ako je u Istri, trebao bivati pogođen anomalnim prodorom neke omanje skupine Gota, koja bi se usudila doći do ovdje, prijeći Ćićariju, i uništiti baš to specifično mjesto.

Bilo kako bilo, Stridon ostaje zamućen u sjećanju i povijesnim izvorima, a istarski Zrenj – Stridone ostaje nadasve zanimljivim lokalitetom kojemu bi se trebalo dati više pažnje, pogotovo kada ovako bitna pitanja ostaju otvorena.

Nestala Cissa

Uz obalu Ilirika stoje, pisao je Plinije stariji, rimski polihistor, "od ušća Timava, s topličkim izvorima koji se dižu s plimama, otok Cissa, pored teritorija Histra, Pullarie i Apsirtide". Timav je rijeka koja omeđuje granice Istre, Pullarie smo ustanovili da je Brijunsko otočje, a Apsirtidi su Cres i Lošinj (uz omanje otoke). A Cissa je nekoć bio grad i sjedište biskupije, kojem smo također izgubili trag. Mnoge je istraživače dugo morila činjenica da je Plinije zapisao njeno postojanje uz Istru, logičnim slijedom od Timava prema Kvarneru, a od Cisse ni traga ni glasa.

Ali, ako slijedimo istarsku obalu od Rovinja prema jugu, nailazimo na mjesto zvano Punta Cissana, odnosno nestalo mjesto Libanum na čijem je području moderno naselje Barbariga. Na cisanskom promontoriju, postoje ostaci rimske uljare, crkve, ali i, smatraju neki stručnjaci, baphiuma, pogona za proizvodnju purpurne (ljubičaste) boje, od murexa. Kako je to mjesto nestalo, pretvorilo se u Libanum, ili se preselilo, nije nam poznato. Ponovno dolazimo do ostataka očuvanih samo u tradicionalnom imenovanju mjesta. Toponim punta Cissana, mogao bi dakle značiti da su naši preci očuvali trag o mjestu u kojem su živjeli. Ili, pak, to što je to punta "cissana" - cisanska, moglo bi značiti da se tako zove u odnosu na neko drugo mjesto. Uistinu, ako trasiramo gdje bi preko puta punte Cissane bio neki grad, nameće se jedan, i to velik lokalitet, o kojemu se slabo priča, a poznat je većinom kao arheološko nalazište.

Ruševine na Velikom Brijunu ili nestala Cissa? (Snimio Marko Gracin)

Brijunski Kastrum

Radi se o takozvanom "Kastrumu" na Velom Brijunu, u uvali Madonna ili Dobrika. Naselje četvrtastih dimenzija, još uvijek opasano zidinama na nekim mjestima, isprva je bilo rimska rustična vila, potom bizantsko tvrđe, a tijekom kasnijih doba, opstalo je i dalje se naseljavalo. Nestaje tijekom kužnih doba kasnog srednjovjekovlja, a posljednji tragovi života ondje se gube oko 16. stoljeća. Kao i u slučaju ranije pomenutog Nezakcija, radilo se tu samo o nekoliko obitelji. Najzanimljivije je za to mjesto upravo činjenica da on nema nikakvo ime, osim "Kastrum", koji je mu je ipak nadjenut. Zanimljivo također, kada se pogleda kako se spominje u Plinijevoj Naturalis Historia odmah pored otočja Pullaria. Je li moguće da je Plinije mislio da su Pullariae i Cissa odvojeni, ili je Pullariae bio naziv otočja, a Cissa ime grada. Ili... nešto drugo?

Nestalih gradova ima svugdje u svijetu, a krizna doba pada rimskog carstva stvorila su u Europi unikatan mozaik napuštenih mjesta, gradova i kastruma. Ali fenomen se nastavio, kako smo vidjeli, i u kasnija doba; kužne epidemije devastirale su Poreštinu i Puljštinu, pretvorivši tako oko stotinu selišta u prazne ruševine. Nestalo je života u Dvigradu, u kaštelima Črni i Beli grad,. Nestao je grad Goćan i utvrda Rogatica, Guran, kastrum Sisol na Učki, i mnoga druga takva mjesta. Sve ovo, među ostalim bogatstvima Istre, ukazuje nam na to da imamo još mnogo posla; još mnogo za istražiti, i mnoge mostove za sagraditi.

Dvigrad je jedan od gradova u kojima se kroz povijest život ugasio (Arhiva Novog lista)

Cissa i na Pagu?

Moderni istraživači su tražili etimološke dokaze da potvrde da je Cissa zapravo današnja Ćaska, odnosno Stara Novalja na Pagu. I ondje, kao u našem kraju, Rimljani su pustili duboke tragove, centurijaciju, i slično. I ondje, smatra se, postoji mogućnost da je djelovao biskup, i da je život ondje trajao sve dok se cijelo područje nije postupno isušilo. Ali među stanovnicima Barbarige, Fažane i Rovinjštine, Punta Cissana jest mjesto gdje se nalazio nestali grad, i sam naziv je dugo u korištenju. Ima li nešto u ovoj staroj legendi; jesu li možda postojale dvije Cisse, ili je taj grad stvarno bio upravo ovdje, i nestao u svemu, osim u imenu?

Povezane vijesti

• "Istra, lav i orao" u potpuno inovativnom postavu
• U potrazi za nostalgičnom Istrom
• Svakog četvrtka predavanja u Svetim srcima