Maleni hrvatski narod u Istri biva sve veći
Pjesnik Vladimir Nazor, partizan, predsjednik ZAVNOH-a, u Glasu Istre u lipnju 1944. poslao je pozdrav Istri u kojoj je proveo najveći dio svoga života
(Arhiva Glasa Istre)
U ratnom Glasu Istre, 25. kolovoza 1944., objavljen je članak Zdenka Štambuka, novinara i urednika, pod naslovom "Vladimir Nazor Istri". Štambuk je prisustvovao Kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom (25. - 27. lipnja 1944.) i tom prigodom posjetio Vladimira Nazora. Vratit će s njegovim člankom, koji će biti objavljen u Glasu Istre.
Zdenko Štambuk Zorin piše: "Posjetio sam predsjednika ZAVNOH-a druga Vladimira na njegovom čardaku, u seljačkoj kolibi, u malenom selu oslobođenog dijela naše domovine. Tu naš veliki pjesnik, svjež u svojoj starosti, mlad u svom oduševljenju za narodnu borbu i njene uspjehe, živi skromno, obavlja svoj državnički posao i u slobodnom vremenu piše svoje pjesme, dragulje naše nove, partizanske književnosti. Donio sam mu pozdrav borbene Istre, preporođene Istre. Živo se zanimao za narod Istre koga dobro poznaje iz davnih godina svog učiteljevanja u Pazinu i Kastvu, narod kome je davao mnoge svoje lijepe priče i jedno od najboljih svojih djela "Velog Jože", On je radostan što je vidio dane kako će cio narod Istre ustati u borbu za svoju slobodu i konačni povratak domovini Hrvatskoj, i žali samo što ne može posjetiti danas našu Istru kako bi to vruće želio".
Evo cjelovitog članka što ga je napisao Vladimir Nazor.
Čast i slava najmlađemu!
"S Istrom je kao i s najmlađim kraljevim sinovima u našim narodnim pričama. Rađaju se, žive i rastu u sjeni svoje starije braće, koje nose svjetlo oružje i jašu dobra konja; zapostavljeni su često i zanemareni. Ali, kada kucne sudbonosni čas, kada pogibelj pritisne, jad se pojavi, ti najmlađi i najmanji izađu iz sjene koja ih je pokrila, sinu na suncu, pojavljuju se puni poleta, odvažnosti i nenadane snage.
Dogodilo se to i s dugo podcijenjenim i - budimo iskreni - zanemarenim hrvatskim narodom u Istri. On - u sjeni, što je u njoj živio - ne samo što ne uvenu, nego je dozrio do pune muževne zrelosti. Otcijepljenje od majke Hrvatske, povećalo je njegovu sinovlju ljubav; dugo skučena u fašističkom ropstvu nije ga odnarodila, omlitavila; bez prethodnih i jalovih razmišljanja i zatezanja, bez kompromisa i odgađanja, on ju je u prvi čas - sam, a gotovo i bez moralne pomoći - ustao na noge, iznenadio stariju svoju braću, odlučnom gestom i goloruk stupio u borbu na najtežem terenu, u najgorim prilikama. U povijesti našega narodnog ustanka za pravednost i slobodu maleni će hrvatski narod u Istri - kad se doznadu sve njegove patnje i svi njegovi napori - bivati uvijek veći.
Čast i slava najmlađemu!
Uvjeren sam da će sada svi Istrani, bili oni seljaci ili radnici, obrtnici, trgovci, učitelji, ili svećenici, ustati složno te ući bez oklijevanja, i u najljuću borbu: to im nalaže politička narodna savjest. Nakon proglašenja na III. zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskome, na to ih potiče i proglas o pravima, što će ih svaki građanin imati doskora (jer je naša pobjeda sigurna i na domaku!) u slobodnoj demokratskoj državi Hrvatskoj, tom dijelu federativne Jugoslavije. Veselje je boriti se kada znadeš zašto to radiš, zašto trpiš, pa makar i gineš.
Ali, hrvatski narod u Istri ima još jedan važan zadatak.
Smješten na najzapadnijoj granici između Hrvatske i Italije, na tlu starih ružnih svađa između dva susjedna narod, između Hrvata i Talijana, on mora uveliko doprinijeti trajnom pomirenju i iskrenom sporazumu između ljudi, što ih je sudbina smjestila jedne uz druge, uz isto more. Koje mora spajati a nikako dijelit, biti blistav most a nikako mračan ponor. Hrvati su također i u Istri dosad imali grdog posla s našim izrodima i s talijanskim fašistima. Nastadoše novo vrijeme i nove prilike, javlja se eto i u Italiji novih duh, novo gledanje na stvari, pa i na nas, na zemlje koje su naše, kao što je Istra. S talijanskom nacionalnom manjinom u Istri mi se možemo sada drukčije gledati i razgovarati: iskreno i pošteno, na temelju širokih narodnih demokracija, koja i njoj jamči sva prava. Al se osjećaji srca i misli mozga ni u čemu bolje ne spajaju nego u zajedničkoj borbi protivu zla. Od potrebe je zato da preporođeni hrvatski i talijanski narod pruži jedan drugom ruku i uđe u ovu našu partizansku borbu rame uz rame, puška uz pušku, da oslobode ne samo od okupatora no i od domaćih špekulanata, izrabljivača, širitelja nesloge, lihvara i tuđih slugu, lijepu zemlju istarsku.
Valja složno pregnuti svim silama, dok gvozdeni obruč ne pukne.
I najmlađi će onda sin postati veliki između braće svoje.
"Da ste nam zdravo, Istrani!", piše u tekstu u kojemu je naznačeno da je napisan u "čardaku u šumi" 1944. godine, a potpisan je s - ?Vladimir Nazor.
Čamcem u partizane
U najpoznatija imenima koja su se uključila u tokove revolucije pripada hrvatski pjesnik Vladimir Nazor. Njegov dolazak s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem na slobodni teritorij, na samom prijelazu 1942./1943. godine, zabilježen je u sačuvanim dokumentima. Tito je već 5. siječnja 1943. godine javio Kominterni: "Na našu slobodnu teritoriju došao je iz Zagreba veliki hrvatski pjesnik i književnik, sedamdesetogodišnji Vladimir Nazor, član Jugoslavenske akademije znanosti. Zajedno sa njim pobjegao je od ustaša i hrvatski književnik Goran Kovačić. Veliki pjesnik Nazor s oduševljenjem govori da je spreman da da posljednje dane svoga života za stvar za koju se bore partizani".
Vijest o Nazorovu dolasku u partizane brzo se proširila po cijeloj zemlji, na slobodnom i okupiranom teritoriju. U pozdravnom članku "Vjesnik" je pisao: "Neka se grizu zagrebački, beogradski i londonski izdajice. Vladimir Nazor, veliki pjesnik, hrvatski patriota, apostol iskrenog i pravog bratstva među jugoslavenskim narodima, Slaven Vladimir Nazor je na strani partizana, Narodnooslobodilačke vojske, na strani svoga naroda, protiv tuđinskih tirana i njihovih domaćih izdajničkih slugana."
Najmlađi hrvatski pjesnik
Moša Pijade i sam u godinama (Nazor je rođen 1876., Pijade 1890.) o Vladimiru Nazoru je napisao: "Vladimir Nazor, pjesnik, koji nikad nije mislio da će se baviti politikom i biti državnik, a sada je predsjednik jedne države i predsjednik jedne političke narodne fronte, navršio je, htio ne htio, još jednu godinu života i zakoračio u onu, kojoj neću da pominjem brojku, jer se iz nje pravo ulazi u sedamdesetu... Je li to starost? Bio sam se zatekao u Slunju kada su poslije pet dana napornog puta stigla iz tajno napuštenog Zagreba dva hrvatska pjesnika. Jedan star, tanak i krhak, drugi mlad, plećat i snažan. Ali gle vražjeg starca. Već je u Zagrebu računao, da će na slobodnom partizanskom teritoriju negdje i na mene naići, pa odlučio, da će on biti najstariji partizan, te navalio da se ja primim toga zvanja. Odbio sam s mukom taj prijateljski napad uvjerivši ga, da ima i od njega starijih partizana. Njegovu zavist što imam pušku i revolver, a on nema još nikakvog oružja, zadovoljio je kasnije Peko Dapčević poklonivši mu revolver, ali ga Nazor nije nosio, jer je bio - težak.
Danas tražim od svih, da mu se to prizna. Ne da je mlađi od mene, ali da je doista mladić. Valja prestati vezivati za njega onu frazu ledenu i mrtvu kao nadgrobna ploča: "Najstariji živi hrvatski pjesnik". Ne obmanjujmo se. Vladimir Nazor je najmlađi hrvatski pjesnik."
Kako je i zašto u tako visokoj dobi, tako nježna zdravlja i krhka tijela, naviknut na gradsku udobnost i nježnu brigu jedine sestre oko svake sitnice u domaćoj povučenosti, odlučio krenuti u "šumu", premda je držao da ni tri mjeseca neće moći izdržati tegobe tog novog nepoznatog partizanskog života. Ipak, ni "šuma" nije odmah bila baš šuma: Slunj, Bihać, zamak grofa Berksa u Ostrošcu na Uni. S Vrhovnim štabom počinje i Vladimir Nazor višemjesečnu kalvariju Četvrte i Pete ofanzive: Drvar, Glamoč, Livno, Rama, nezaboravna noć prelaska preko Neretve, krvava trka preko Pive i Vučeva, Sutjeske i Zelengore, probijanje iz obruča smrti. Bile su to strahote za najtvrđe prokušane borce naviknute na sve, što bi srušilo svaku drugu vojsku, a kamo li za nježnog starca. U građanskom odijelu, sa sivim pustenim šeširom, s kojeg se osmjehivala crvena petokraka zvijezda, čudno je odskakao. Bio je ipak jedno s onom "bolesnom i ranjenom čeljadi", koju je "vojska vukla za sobom" i od koje su se i sami borci tako malo razlikovali. Njegov mladi drug Goran Kovačić nije preživio nedaće Pete ofanzive. Ubili ga četnici.
Kada je nakon oslobođenje postao prvim predsjednikom Republike, rekao je: "Ne dadu mi u ruke Vlast, al’ mi poklone Čast".
Darovali mu čast, a ne vlast
Otkud smatran kraljevim sinom? Pisao je o gotovo svim hrvatskim kraljevima (Tomislavu, Krešimiru, Zvonimiru, Stjepanu). Da se smatra nasljednikom hrvatskih kraljeva, o kojima je kao mlad pjevao, Nazor je pokazao i svojim spjevom "Nova Avisaga", koji je posvetio svojoj bolničarki, sarajevskoj Židovki Sidi Montiliji. Prema Bibliji, Avisaga, odnosno Abišaga, bila je sluškinja ostarjelog kralja Davida s kojim je Nazor očito poistovjetio samog sebe.
Prva Knjiga careva: "A car David ostarje i bi vremenit, i koliko ga pokrivahu haljinama ne mogaše se zagrijati. Tada mu rekoše sluge njegove: neka potraže caru gospodaru našemu mladu djevojku, pa ona neka stoji pred carem i dvori ga, i na krilu neka mu spava, da se zagrijeva car gospodar naš. I potražiše lijepu djevojku po svijem krajevima Izraelskim, i nađoše Avisagu Sunamku, te je dovedoše caru."
Bračanin vezan uz Istru
Vladimir Nazor rodio se u Postirama na otoku Braču 1876. godine. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Predavao je na hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri, gdje je proveo najviše svog života. Od 1931. godine živio u Zagrebu. Umirovljen je 1933. kao upravitelj dječjega doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.)
Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe odlazi u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. U ratu je predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskoga Sabora.
Bio je akademik HAZU i SANU. Njegovim je imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj "Nagrada Vladimir Nazor" koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.
Preminuo je u Zagrebu, 19. lipnja 1949. godine. Pokopan je na groblju Mirogoju.
Pjesnik i znanstveni radnik Mate Balota u partizanima
Vijest nije objavio Glas Istre već ratni Hrvatski list, 12. studenoga 1944. godine.
"Poznati hrvatski pjesnik i znanstveni radnik Mate Balota (dr. Mijo Mirković) rodom iz Raklja, stupio je u redove partizana. On je bio profesor beogradskog univerziteta. Napisao je velik broj djela iz ekonomske politike i knjigu čakavskih pjesama "Dragi kamen". Mate Balota bio je kroz dulje vrijeme urednik Krmpotićevog "Hrvatskog Lista", koji je izlazio u Puli do dolaska talijanske vojske".
Mijo Mirković došao je 17. studenoga 1944. iz Zagreba u Topusko, sjedište ZAVNOH-a.
Za znanstvenu monografiju "Matija Vlačić Ilirik" dobio je 1960. nagradu Hrvatskog sabora za životno djelo. Vrhunac njegova domoljubnog bilo je sudjelovanje na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. godine Kao voditelj domaćih stručnjaka za etnička, gospodarska i geografska pitanja znanstvenim argumentima izborio se za međunarodno priznanje sjedinjenja Istre s Hrvatskom.
Preminuo je prije 60 godina, 1963. godine, a pokopan je u rodnom Raklju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
