Istra možda jest "Terra magica", čarobna zemlja, koju su u legendama posjećivala realna, manje realna, i potpuno izmišljena stvorenja i pojave. No, za razliku od drugih krajeva, tijekom srednjovjekovlja, kada bi se to očekivalo, nije bila poznata kao zemlja "čuda" vjere i sličnih takvih pojava. Prva su se prava čuda počela pojavljivati za doba, ni više ni manje, nego talijanske uprave u 20. stoljeću. Jedno koje navodimo ovdje nema jasnog objašnjenja, a drugo je pak čudo već u roku od oko mjesec dana, bivalo empirijski pojašnjeno, i bilo u vijestima u Italiji pa čak i Americi.

U slučaj je bio uključen i Guglielmo Marconi, koji fenomen Anne Monaro otkrio svijetu

Naime, u kasnim večernjim satima 8. ožujka 1934. u bolnici u Piranu dogodila se vrlo čudna epizoda. Gospođa Maria Gherardi, hospitalizirana u bolnici zajedno s još sedam žena, vidi čudnu plavkastu svjetlinu koja potpuno osvjetljava sobu, a koja izlazi iz prsa jedne od pacijentica. Ubrzo je pozvala medicinsku sestru noćne smjene, no ona nije mogla ništa, a fenomen nije prestajao, već se ponovio čak i u sljedećim noćima, sve do 10. travnja. Svjedočilo je tome nekoliko medicinskih i časnih sestara toga odjela, liječnik, dr. Domenico Sambo i drugi zaposlenici. Doktori Parenzan i Contento, ravnatelj škole Mulino, grof Bruno de Furgoni i sudac, pretor Genovesi, svi su pozvani da vide što se događa tijekom noći u piranskoj bolnici.

Pacijentica iz koje je lučila nepoznata svjetlost, zvala se Anna Monaro, rođena 1892. godine, tada u četrdesetima. Bila je supruga lokalnog ribara, koja je hospitalizirana zbog napadaja astme. Ta je osoba tijekom travnja 1934. godine stekla slavu kao "Električna žena".

O slučaju iz Pirana pisale su i američke novine

S obzirom na to da je empirijski dokazan i posvjedočen, fenomen nije mogao ne uključiti druge znanstvenike, liječnike ili fizičare. Tako su pozvani poznati liječnici iz Trsta, doktori Vitali i De Sanctis, a nakon članaka koji su se pojavili u nacionalnim i stranim medijima, Nacionalno istraživačko vijeće (Consiglio Nazionale delle Ricerche) također intervenira kako bi analiziralo činjenice. Anna Monaro je jednostavna četrdesetdvogodišnja žena iz naroda, supruga ribara, s mnoštvom djece o kojoj treba brinuti, vrlo religiozna, koja neko vrijeme pati od astme. Astma koju pokušava izliječiti specifičnom metodom: noću prati muža na brodu, smatrajući da na taj način lakše diše. Jer kada je kući, dobiva napadaje. Za teškoga i hladnoga vremena, primljena je u bolnicu.

Tijekom manifestacije čudnog svjetlosnog fenomena, čim Monaro zaspi, na prsima joj se stvara plavkasta luminiscencija koja uspijeva prijeći pokrivače i uzdiže se prema stropu. Navodno žena ne pokazuje znakove patnje iako ponekad stenje, a zatim se budi vrlo umorna. Tu su intervenirali poznati neurolozi dr. Saiza iz Trsta i dr. Bastognoni iz Milana, koji su u prostoriju u kojoj je Monaro hospitalizirana postavili tada modernu i veoma osjetljivu opremu. Profesor Giocondo Protti, također na slučaju, improvizirao je laboratorij u Piranu, i poslao je svoje izvješće Medicinsko-kirurškom društvu Sveučilišta u Padovi, te opisao ono što je promatrao u večernjim satima 11. travnja i dokumentirao pomoću fotografske opreme: "Iz prsnog koša Anne Monaro, u pedeset i četiri okvira, u roku od nekoliko sekundi, možete vidjeti plavu svjetlost, u početku slabu, a zatim pojačanu, koja na kraju potpuno nestaje [...] Njena respiracija se poduplava s 24 udisaja na 48, a puls, koji je inače normalan na 70 otkucaja srca po minuti, također se udvostručuje."

Osjetljivi galvanometri smješteni u blizini prsa Anne Monaro, ipak, nisu otkrili nikakvu električnu aktivnost, unatoč neobičnom epitetu i fami koji su joj pripisale tadašnje novine. Profesor Protti zaključuje da sva ta masa pojava stvara povoljne uvjete za stvaranje određenih sulfida sposobnih proizvesti svjetlinu ako ih pogodi zračenje u ultraljubičastom polju, prema tvrdnjama Prottija, generiranom Monarovom krvnom tekućinom. Po njegovom mišljenju fenomen se povezivao i s njezinim psihičkim stanjem. Tijekom sna, njena se cerebralna aktivnost transformirala i gubila izvornu harmoniju, bez utjecanja na njen um. Prema mišljenju liječnika, sve bi to moglo promijeniti njezin metabolizam, dramatično povećati hormonalnu aktivnost i otkucaje srca, znatno ga ubrzati, a istovremeno proizvesti obilno znojenje.

Znanstvena obrazloženja

Fenomen bioluminiscencije nastaje kao posljedica kemijskih reakcija kataliziranih prisutnošću određenih enzima (Luciferasa) u kojima se nalazi tvar s niskom molekularnom težinom (Luciferin) i molekularnim kisikom. S čisto kemijsko-fizičkog stajališta, proizvod oksidacijske reakcije je molekula s elektroničkom strukturom u "pobuđenom stanju" koja prelazi u "stanje tla" s emisijom svjetlosne energije. Tijekom tih procesa postoji, naravno, progresivna, spora potrošnja "luciferina". Zapravo, postoje mikroorganizmi sposobni emitirati svjetlost, takozvane "fotobakterije". Općenito, fotobakterije su fakultativne anaerobne bakterije, a jedna od najpoznatijih je fotobakterija, koja obično pripada kokobacilima. Ima dimenzije između reda mikrona (mikron je jednak 1/1000 milimetra) i kreće se pomoću jedne ili više flagela. Ne proizvodi ni spore ni kapsule i pripada "fakultativnim anaerobima" jer ima metabolizam i fermentativan (koji proizvodi plin) i respiratorni. Optimalna temperatura za proliferaciju je između 20 i 30 stupnjeva Celzija u prisutnosti glukoze, manoze, galaktoze, fruktoze, glicerola. Prvi put ga je, 1874. godine, primijetio biolog Luger u ribi, ali je izoliran tek 1894. godine, nakon znanstvene ekspedicije koju je vodio biolog Maltke koji je proveo dugi plan istraživanja od Baltičkog mora do Indije.

Postoje različite vrste "fotobakterije": Photobacterium phosphoreum, Photobacterium legnoiathi, Photobacterium augustum, sve okupljene 1899. godine na prijedlog biologa Beijarincka - u rodu Photobacterium čak i ako se bioluminiscencija na potpuno drugačiji način predstavlja u različitim vrstama.

U konkretno, ljudskoj vrsti, taj je fenomen toliko rijedak koliko i čuda, a ovo piransko, prvo je koje je empirijski dokazalo postojanje te mogućnosti među ljudima. Ukratko, u tih nekoliko dana, tijekom tih čudnih noći, fenomen spontane svjetline, »bioluminiscencije« u Piranu, vodio je i k tome da se "Električnu ženu" opjeva u kratkoj dječjoj pjesmici koja možda i danas u Piranu i okolici podsjeća na Annu Monaro.

Ezoterična tumačenja "fenomena Monaro"

U manjku konkretnih presedana, aludiralo se u više navrata ne samo na znanstvene, već i ezoterične fenomene i pojave koji se zbivaju među narodom, mistične i vjerske prirode, povezane sa psihologijom žena, koje karakteriziraju česti postovi osobito u korizmenom razdoblju. Anna Monaro je bila izuzetno religiozna, i upravo prije hospitalizacije, u korizmeno je vrijeme postila, prenose tadašnje novine. Znano je i da su njezini roditelji rekli da je, kad je imala oko sedam godina "počela svijetliti i da je potrebno posjetiti liječnika" i da se jedne noći kada je bjesnila snažna oluja sklonila, s majkom, na trijemu Koparske crkve i tamo je zaspala. "U snu je vidjela lik svećenika koji je u crnoj odjeći slavio misu dok su sve svijeće bile upaljene. Sve je to nestalo u oblaku dima".

Nacionalno istraživačko vijeće (CNR) pozvalo je Annu Monaro na daljnja istraživanja, artikulirana od 20. travnja do 2. lipnja 1934., istrage koje su provodili profesori Trabacchi, Vitali i De Santis, fizičar Enrico Fermi, a na kraju je bio uključen i Guglielmo Marconi, koji je potvrdio fenomen Anne Monaro za The Times, odnosno Radio News and The Short-Wave, i time ga otkrio svijetu.

U rujnu 1934. u časopisu "La Ricerca Scientifica", objavljeno je značajno izvješće od pedeset i dvije stranice koje se odnose na pokuse provedene na Anni Monaro.

Božićno ukazanje u Kanfanaru

U Kanfanaru, Don Marcu Zelcu i okupljenim vjernicima na božićno popodne 1930. dogodilo se mistično iskustvo za vrijeme euharistije. Don Marco je kazao Porečkom biskupu, Trifonu Pederzolliju, što se desilo: "Litanije su bile tek počinjale, oko 15.30, na Božić. Kada sam, digavši pogled vidio u ostensoriju, mjesto Svete hostije, u potpunosti nestale između dva kristalna stakla, oličje Izbavitelja, okrunjenog trnjem. Prikaz je ispunjavao čitav prostor između stakala, i bila mi je jasna, s istaknutim svim crtama lica. Kruna od trnja je bila visoka i okruživala čelo vidljivim trnovima. Ispod nje, vidjelo se jasno neurednu kosu boje tamnog kestena. Na lijevoj strani, vidio sam tamniju sjenu, koju bih rekao da je mrlja krvi, ali ne bih mogao za to jamčiti jer nisam vidio boju. Lice sam vidio u plastičnoj formi, živo, kretalo se okrećući se polako od jedne prema drugoj strani crkve, tako da sam mogao vidjeti i kretanje očiju koje su se često zaustavljale gledati pred sobom. Lice je bilo duguljasto, finih obrisa, blijedi, ali puteni; oči su bile svijetle, uzvišene a iz kojih je nicala tugaljivost, no lice neviđene ljepote i nikada zamišljene. Pokušao sam promrsiti oči, i očistiti naočale, misleći da se varam, ali vizija je i dalje bila ondje".

Don Marco se potom obratio kleriku Mariju Stefaniju iz Kopra, koji je isto potvrdio da vidi Krista. Dječak na lijevo od svećenika je vidio fratra, a konzultirani su i sakristan Stefano Buri te Carlo Colizza, pomoćnik. Don Marco je jedva održao misu do kraja, a na kraju, vizija je naprosto nestala. Mnoštvo vjernika je poslije isto pričalo da su vidjeli Gospodina. Ovo je ukazanje otišlo ispod radara, i rijetko se o tome priča na isti način na koji se slave ukazanja Gospe, primjerice.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke