Nema tu puno razmišljanja. Kad zove obrana domovine, kad se mora zaštititi svoje domove, svoju obitelj i prijatelje, pitaš kad i gdje se ide. Ništa više. Tako sam i ja, a bio sam u 26. godini života, postao dijelom prve grupe branitelja koja je u okviru 154. brigade Hrvatske vojske otišla u Liku. Nije mi dakako bilo svejedno kad sam dobio poziv. Ulovi te neka nelagoda, ideš u nepoznato, u rat u kojem možeš i poginuti. Ali s druge strane kad kreneš, kad si u autobusu s ljudima koje znaš s posla, s fešta i druženja, odmah crne misli nestanu. Tu ste, ekipa odabranih ljudi koji imaju najteži, ali i jednako toliko časni i ponosni zadatak.

Klaudio Ipša, jedan od najpoznatijih hrvatskih maslinara čija ulja postižu najzapaženije rezultate na svijetu, bio je tada, u ožujku 1992. godine dio 154. brigade HV-a. Geografski rečeno, njezin su sastav popunjavali branitelji iz nekadašnjih općina Buzet, Buje, Pazin, Labin i Poreč - danas je na tom području tridesetak jedinica lokalne samouprave, a njihovo je odredište bilo šire područje Gospića i Perušića.

Lička zima

- Znam da smo došli u Studence. Nikad prije nisam za njih čuo, a malo je kome bilo jasno na kojoj se točno poziciji nalazimo. Nije nam ni moglo biti poznato, jer da bi se do tog odredišta stiglo, putovalo se potpuno neobičnim putevima. Nakon Senja digli smo se u visine Velebita, do Krasnog. Kasnije je malo tko znao gdje se krećemo, kad ćemo i gdje uopće stići. K tome, bilo je to vrijeme kasne zime kad je još manje moguće razaznati bilo što. Kad smo stigli, dobili smo na uvid karte nakon čega nam je mnogo toga bilo jasnije, ali ne tako da je utjecalo na neke bitno drugačije spoznaje. Naprosto, bili smo u ratu i tu se nije imalo bilo što dodavati ili oduzimati, sjeća se Ipša ličke zime 1992. godine.

(Privatni arhiv Klaudia Ipše)

A bila je ta zima posebno hladna. Netom prije nego što će 154. brigada stići u Studence, uostalom i naziv mjesta je jasno davao do znanja kakva je tu klima, temperature su se znale spuštati i do minus 25 stupnjeva. S druge strane, slika Like tih mjeseci rata bila je pomalo apokaliptična. Bila je to duga linija fronte, tako da je u selima, na potezu od Perušića pa do Studenaca, odnosno Markovića, tekla neprekinuta linija hrvatske obrane koju su čuvali pripadnici 128. riječke i 154. istarske brigade. Smještaj skoro u cijelosti neadekvatan. Spavalo se u stajama, barakama, poluizgrađenim ili poluraspadnutim kućama. Ipak, atmosfera je bila dobra.

(Privatni arhiv Klaudia Ipše)

- Ideš na stražu. Hladnoća i noć. Napet si k’o struna. Na svaki šum reagiraš i ne, nije ti svejedno. Koncentracija je jača od straha jer ovisiš sam o sebi, o prisebnosti kako bi u nekoj kriznoj situaciji mogao reagirati na najbolji mogući način, tako da spasiš život sebi i svojoj postrojbi. Kad nisi na borbenom zadatku, zajedništvo je ono što tebe i sve druge nosi. Brineš se o tome što će se pripremati za jelo, veseliš se najavi dolaska neke delegacije, živiš posebnim, a opet jako zanimljivim životom. Svjestan si da svi ovisite jedan o drugome, to je ono što te drži sasvim mirnim, nekako normalnim u situaciji koja je sve samo ne normalna, pojašnjava nam Ipša.

Smjer Ljubovo - Bunić

Uostalom, kako se ističe i u povijesnici 154. brigade »Tijekom cijelog razdoblja Domovinskog rata ovu postrojbu karakterizira vrlo visok stupanj odgovornosti svih zapovjednih sastava, ali i svih pripadnika brigade, iznimno visok odaziv na mobilizaciju, nema pojava samovoljnog napuštanja postrojbe ili pak samovoljnih i neplaniranih akcija kao i humanost i briga za čovjeka, vlastitog vojnika, ali i protivnika, još je jedna značajka po kojoj je ova postrojba prepoznatljiva.«

Temeljem objektivne potrebe, a sukladno zapovijedi zapovjednika Operativne zone Rijeka, već početkom travnja 1992. godine brigada preuzima borbene zadaće na Ličkoj bojišnici, najprije kao operativna pričuva zapovjednika Operativne grupe Lika, a već u svibnju iste godine i kao obrambena snaga na prvoj crti bojišnice na području Ivčevića Kose. Godine 1993. brigada jednim dijelom svojih snaga organizira obranu na području Ličkog Osika, Mušaluka i Budačkog mosta.

(Privatni arhiv Klaudia Ipše)

Godina 1994. je za brigadu gotovo najintenzivnija s aspekta boravka na bojišnici. Te godine brigada u razdoblju od siječnja do svibnja brani grad Otočac u vrlo zahtjevnoj obrambenoj zadaći. Nakon preustrojavanja 154. br. HV-a u 154. dp HV-a, sredinom rujna odlazi na područje Perušićke kose.

Ovdje na geografski, klimatski i taktički vrlo zahtjevnom prostoru organizira aktivnu obranu na crti koja se proteže od Sinca preko Ramljana, Pocrnića do Alivojvodića, a po dubini do Kosinja i Klanca.

U Oluji pukovnija glavninom snaga napada smjerom Ljubovo - Bunić uz prethodno ostvarenu suradnju s 9. gardijskom brigadom. Na pomoćnom smjeru napada lijevim krilom Krbavskog polja. Uz prethodnu topničku pripremu sudjeluje u ovladavanju Debelim brdom, oslobađanju Zračne luke Udbina, Podudbine i grada Udbine. Pri tome se preustrojava i obavlja pripreme za daljnja djelovanja.

Poštovanje žitelja

U sljedećoj etapi bojnih djelovanja pukovnija izbija na državnu granicu na rijeci Uni u području Nebljusa. U svojoj zoni odgovornosti vrlo brzo zaposjeda crtu obrane u dolini rijeke Une: Štrbački Buk - Kestenovac - Poljica - Demirović Brdo.

Čitavog rata, gdje god da je bila stacionirana, postrojba je uživala veliko poštovanje žitelja.

(Privatni arhiv Klaudia Ipše)

- Iako se skoro sigurno, da nije bilo rata, nikad ne bismo upoznali, s malobrojnim domaćinima vrlo smo brzo uspostavili jako dobre odnose. Nije tih kontakata bilo mnogo, u pravilu smo bili koncentrirani na borbene zadatke, a i izvan njih je obaveza i posla bilo mnogo, a opet kad na nekom mjestu živiš, posebno kad su uvjeti onakvi kakve samo rat može stvoriti, ljudi postanu međusobno mnogo bolji nego što je to u običnom životu. To je ono što pamtim. Istina, u rat sam išao s ljudima koje sam ionako poznavao tako da nekih iznenađenja nije moglo biti, a opet jako ti je drago, posebno kad je sve završilo tako što si bio dio jedne jako teške i jednako toliko važne epizode u svom životu. Što si sebe izlagao za dobrobit drugih ljudi. To je jedan specifični osjećaj koji se u miru ne može pronaći ili doživjeti, pojašnjava nam Ipša.

Sloboda i prosperitet

Kad je krenuo u rat, bio je radnik Cimosa iz Buzeta. Kasnije, nakon rata, shvatio je kako su njegova zemlja i masline koje od kad je znao za sebe na njoj rastu, njegova sudbina.

- Ne znam, možda je sve to povezano, možda i nije. Kad ideš u rat, braniš zemlju. Kad je obraniš, pa valjda je red da joj se i posvetiš, da od nje uzmeš ono najbolje što ti može dati. Jesam, zadovoljan sam današnjim životom sebe i svoje obitelji, uz maslinovo ulje proizvodim i vina, specifična, macerirana. Rat je daleko iza nas, ne sjetim se često, a opet, mnogo je onih kojih danas više nema među nama. Veliko zajedništvo nas je u ratu održalo, na žalost mnogi su prerano otišli. Ono što je dobro, posjedujem veliku zbirku ratnih fotografija, nerijetko ih prelistam, a onda i ta lijepa sjećanja na teška vremena sama naviru, zaključio je Ipša naš razgovor koji smo vodili na njegovom fantastično uređenom imanju. Bio je ljetni dan i gosti su samo nadirali. Velik je broj posjetitelja koji se žele susresti s jednim od najboljih uljara na svijetu i s njegovim uljima baš tamo gdje nastaju.

(Privatni arhiv Klaudia Ipše)

Mir, sloboda i prosperitet. Nije tako djelovalo u zimu 1992. godine, ali ipak jest. Zahvaljujući i Klaudiju Ipši koji nije ni sekunde dvojio kad je dobio mobilizacijski poziv. Pitao je samo gdje i kada krećemo. Obraniti svoj dom, obitelj, svoju zemlju.

Odaziv na mobilizaciju 110 posto

Za 154. brigadu se znalo isticati da joj je odaziv na mobilizaciju bio 110 posto. Iako djeluje nemoguće, odnosno besmisleno, ipak je istina. Pojasnio nam je to Damir Kajin, danas gradonačelnik Buzeta i jedan od najpoznatijih pripadnika 154. brigade.

- Točno je. U Buzetu su se svi odazvali. A nakon pozvanih javilo nam se nemalo onih koji nisu bili pozvani s molbom da ih dragovoljno uvrstimo. Kako su isticali, bilo bi im užasno ostati doma kad su im svi prijatelji na ratištu. Tako da je istina je da je odaziv bio veći od 100 posto, pojašnjava nam Kajin, ujedno jedini hrvatski saborski zastupnik koji je u odori Hrvatske vojske, u njezinim borbenom postrojbama, prošao čitavu Oluju, sve do bosanske granice.

Istarska 154. brigada i svi njezini pripadnici i u miru uživaju veliki ugled. Da je tome tako, svjedoče i brojne ulice što nose njezin naziv - od obale u Poreču preko značajnih ulica u Pazinu, Novigradu ili Umagu gdje je naziv dobila prije točno deset godina.

Povezane vijesti

• Maslinari, pratite prognozu i izbjegavajte bakar!
• Mladi poljoprivrednik iz Vodnjana i nositelj OPG-a počeo je s 200 jako starih maslina. Danas ih ima tisuće, a PLANIRA PROIZVODITI I VINO
• JEDAN OD NAJBOLJIH ISTARSKIH MASLINARA: Klaudio Ipša uskoro otvara novu kušaonu, ali zeleno blago i dalje čuva u PRVOJ ISTARSKOJ KANTINI ZA MASLINOVO ULJE