Rovinjski Centar za istraživanje mora (CIM) Instituta "Ruđer Bošković"
Znanstvenica Daniela Marić Pfannkuchen: Najviše kisika koji udišemo dolazi iz mora
Zgrada CIM-a stara je 132 godine (Snimio Milivoj Mijošek)
"Kažu da kisik za svaki drugi udah dolazi iz mora. U jednoj litri vode može biti sto tisuća, ma i preko milijun stanica fitoplanktona, a svaka od njih proizvodi kisik. Neprestano pričamo o tome kako treba pošumljavati, smanjiti deforestaciju Amazone, ali u principu ona je samo jedan mali dio, mnogo više kisika dolazi iz mora, kaže nam znanstvenica Daniela Marić Pfannkuchen iz rovinjskog Centra za istraživanje mora (CIM) Instituta "Ruđer Bošković", koji smo osjetili uoči Svjetskog dana oceana. Fitoplankton je uglavnom nevidljiv ljudskom oku, no njegova važnost za morski ekosustav je nemjerljiva. Procjenjuje se da stvara čak 50 do 80 posto kisika u atmosferi.
Marić Pfannkuchen ističe da fitoplankton, uglavnom nošen morskim strujama, spada u najljepše organizme koji postoje, a da ih gotovo 99 posto ljudi nikad nije vidjelo. Fitoplankton se, kaže, običavao istraživati kroz mikroskopiju, međutim, u posljednjih desetak godina počela su se koristiti i molekularna istraživanja, poput barkodiranja, kako bi se analizirao sastav vrsta i aktivnosti fitoplanktona na temelju DNA u vodi. Kombinacijom različitih metoda pokušava se dobiti što je moguće precizniji uvid u različite vrste fitoplanktona te njihovoj prilagodbi na promjene u okolišu, kao što su promjene temperature i dostupnost hranjivih tvari.
Uzorkovanje fitoplanktona
U sklopu projekta "Molekularne životne strategije fitoplanktona u Jadranu" Hrvatske zaklade za znanost, a koji je i dalje u tijeku, provodili su, kaže, uzorkovanja u sjevernom i južnom Jadranu kroz dvije godine. Izolirali su kulture fitoplanktona i provodili eksperimente na određenim vrstama kako bi razumjeli kako se njihove stanice prilagođavaju na različite uvjete u okolišu.
- Uzimamo istu vrstu sa sjevera i juga, stavljamo ih u isti tip eksperimenata i pokušavamo shvatiti da li su se one genetski već prirodno promijenile budući da je voda na sjeveru bogatija nego na jugu. Zbog dotoka slatke vode iz rijeke Po, on je najbogatiji dio Jadrana po primarnoj produkciji, što se već vidi i po zelenoj boji vode, objašnjava Marić Pfannkuchen.
Valja napomenuti i da u posljednje vrijeme znanstvenici bilježe manji broj makroalgi, koje čine važna naselja u priobalju, a što je velikim dijelom uzrokovano betonizacijom i nasipavanjem obale šljunkom. U Istri je to najčešće slučaj na zapadnom dijelu obale. Jedan od takvih primjera ugroženih organizama je i jadranski bračić, endemska vrsta smeđe alge prepoznatljiva po razgranatim lepezastim listovima. Malo tko zna o njoj, kao i o ostalim makroalgama, kao doktorica prirodnih znanosti Ljiljana Iveša koja se posljednjih dvadesetak godina u rovinjskom CIM-u bavi sistematikom i analizom stanja makroalgi te njihovim očuvanjem.
- U sklopu projekta "Odgovori smeđih algi roda Cystoseira, koje formiraju staništa, na lokalne i globalne stresore" Hrvatske zaklade za znanost, moj tim i ja smo istraživali jadranskog bračića i ostale makroalge koje grade podmorske šumice. Cilj nam je bio mapirati postojeća staništa ovih vrsta. Budući da imamo povijesne podatke o rasprostranjenosti ovih vrsta u istarskom priobalju, zanimalo nas je vidjeti kako se njihova naselja mijenjaju kroz vrijeme. Ove vrste nekada su formirale gusta naselja, a u zadnjih sedam godina uočili smo da dolazi do njihova nazadovanja. Međutim, u centralnom dijelu zapadne obale Istre te na jugu Istre zabilježili smo još uvijek dobro razvijena naselja morskih šumica, koje predstavljaju odlična donor staništa za izuzimanje vrsta te njihov uzgoj u laboratorijskim uvjetima. Zanimalo nas je kako možemo "presađivanjem" odraslih, ali i uzgojenih jedinki ponovno pošumiti morsko dno na mjestima gdje su ove vrste prije postojale i činile gusta naselja, pojašnjava Iveša.
Umjetni dijelovi obale
Na ove višegodišnje vrste utječu zagađenje, brstioci, a u velikoj mjeri i čovjek. Naime, upravo je nasipavanje umjetnog materijala duž istarske obale jedan od razloga uništavanja prirodnih staništa ovih vrsta.
- Riječ je o strogo zaštićenim vrstama koje stvaraju naselja gdje ostale životinjske i biljne vrste obitavaju i nalaze svoje utočište, zbog čega su ova naselja iznimno važna za funkcioniranje čitavog morskog ekosustava, objašnjava nam Iveša.
Upravo zbog toga, u cilju zaštite ovih vrsta, provode na njima niz istraživanja i eksperimenata. U laboratorijskim uvjetima CIM-a uzgajaju ih na umjetnoj podlozi, a kada krenu rasti i dosegnu određenu veličinu, premještaju ih u prirodni okoliš gdje i dalje prate njih rast i razvoj. Dio uzgojenih algi već su naselili u njihova nekadašnja prirodna staništa u rovinjskom području.
- Normalan je proces u prirodi da vrste dolaze i nestaju. Kao i drugdje u svijetu, neke dijelove prirodne obale potrebno je pretvoriti u umjetne, no za bilo kakav zahvat te prirode, prvenstveno je potrebno vidjeti što raste na tom području, odnosno koje se zajednice tu nalaze. A ako govorimo o strogo zaštićenim vrstama, takvi dijelovi se doista mogu iz takvog jednog zahvata izostaviti. Prvenstveno se mogu izostaviti ako se govori o frezanju i nasipavanju obale, jer takvi zahvati nepovratno uništavaju našu jedinstvenu prirodnu hridinastu obalu, kaže Iveša.
Priča nam o jednom takvom primjeru, kada su 2009. godine u Solinama, mjestu između Pješčane Uvale i Vinkurana, prilikom mapiranja pronašli bogato naselje endemske vrste jadranski bračić.
Planirali su ovo naselje koristiti za eksperimente ex situ i in situ restauracije, no kada su iduće godine došli na teren, obala nije bila za prepoznati - sve je bilo pod riječnim šljunkom.
- Takve dijelove obale nije moguće više regenerirati i vratiti u prvobitno stanje. To je ireverzibilan proces. Konkretno je to više slučaj sa zapadnom obalom Istre, a osobito jer je većina turističkih mjesta neposredno uz obalu, kaže Iveša.
Napominje da nije problem ako se manji dio obale betonira za potrebe osoba s invaliditetom, no najčešće je slučaj nešto sasvim drugo. Ipak, nade ima, jer, kaže, sve više ljudi ima negativan pristup prema obrađivanju obale.
Plutajući laboratoriji
U kontekstu očuvanja mora i oceana, valja naglasiti i utjecaj klimatskih promjena, osobito na sjevernom Jadranu gdje su učinci tih promjena najizraženiji, a o čemu nam govori predstojnik Centra za istraživanje mora dr. sc. Martin Pfannkuchen. Naime, zagrijavanje mora na tom području je vrlo intenzivno, do te mjere da možemo vidjeti i mjeriti posljedice, dok je Atlantik, primjerice, toliko velik da amortizira promjene na obalama, pa stoga utjecaj klimatskih promjena na obalu ondje nije tako očit kao na sjevernom Jadranu.
- Do sada smo razvijali senzore, uzorkovanje za otvoreni ocean, i to sve funkcionira jako dobro. U posljednjih pet, šest godina, kao cijela europska zajednica odlučili smo da se moramo koncentrirati na obalni dio oceana. On je direktno u kontaktu s najvećim dijelom stanovništva, što nam je jako zanimljivo, a ujedno je i najkompliciraniji dio ekosustava. Svaka uvala je jedan ekosustav za sebe, temperatura se svakodnevno mijenja više od deset stupnjeva preko dana i noći. Prevrne se cijeli ekosustav i svi njegovi stanovnici vrlo brzo. A da bi na tome radili, trebamo napraviti potpuno drugačije programe i razvijati tehnologiju, počevši od senzora, brodova koji mogu ploviti do plitkih uvala, instrumenata koji mogu "preživjeti" uvjete, budući da na njima, za razliku od onih postavljenih u otvoreni ocean, raste brojna flora i fauna, pojašnjava Pfannkuchen. Dodaje da se rovinjski Centar za istraživanje mora proučavanjem obalnog pojasa bavi od njegova osnutka, odnosno 132 godine.
Lani su na pučini kraj Rovinja, jednu i šest nautičkih milja od kopna, instalirane dvije velike oceanografske plutače - plutajući laboratoriji. Pfannkuchen ističe da su, prema aktualnim saznanjima, one trenutno najveće u Europi, kao i da će uskoro njihovi podaci biti vidljivi svima. Opremljene su suvremenom tehnologijom i senzorima, a podaci mjerenja direktno se šalju na server rovinjskog Centra.
Pfannkuchen ističe i kako je primjetna pojava novih populacija ribljih vrsta na sjevernom Jadranu, uključujući vrste koje ranije nisu bile prisutne ili su bile rijetke na tom području. Međutim, najveći broj tih vrsta nije vidljiv golim okom. Ono što najviše privlači pažnju kupača su meduze. Njih je, naime, teško pratiti i istraživati jer se neprestano gibaju s vjetrom i s morskim strujama, stoga su od zaista velike pomoći dojave građana, turista i ribara. Marić Pfannkuchen ističe da je njihova kolegica koja proučava meduze prošle godine dobila preko 900 valjanih dojava, sa svim potrebnim podacima, a od velike im je koristi i povratna informacija lokalnih ribara, koji su bitno poboljšali vremensku i prostornu rezoluciju podataka.
Digitalizacija građe
Rezultati brojnih istraživanja morskog ekosustava evidentirani su u znanstvenim časopisima, publikacijama i knjigama, no sada je cilj, ističe predstojnik CIM-a Martin Pfannkuchen, a s kojim razgovaramo u maloj šarmantnoj knjižnici Centra, digitalizirati te informacije kako bi bile dostupne ne samo znanstvenoj zajednici, već i široj javnosti u okviru "digital twin of the ocean". Na taj će način, dodaje, informacije o stanje morskog okoliša postati vrjedniji alat za upravljanje Jadranom i za podizanje svijest o stanju morskog okoliša.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
