Evo dočekali smo i u Hrvatskoj da čistačica ima plaću od 1.400 eura, a kuhar 2.000 eura. Trebamo li se radovati što se konačno priznaje težak fizički posao? Ili se trebamo zabrinuti zašto u isto vrijeme s manjom plaćom kući odlazi učiteljica, medicinska sestra, odgojiteljica iz vrtića i masa drugih zaposlenika? Hoće li se u takvim uvjetima mladi odlučiti za upis studija medicine koja traje, uključujući specijalizaciju, najmanje 11 godina, kada već s trogodišnjom srednjom školom kuhara mogu zaraditi istu plaću? Dostojanstvena plaća je ljudsko pravo. No, nešto je tu krenulo po krivu.

O radnim pravima, plaćama, stranim radnicima i njihovom utjecaju na današnje hrvatsko društvo razgovaramo s Marinom Cvitić, predsjednicom Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije.

- Danas je bitno promijenjen i poremećen odnos plaća visokoobrazovanih i onih s manjim obrazovanjem na štetu onih sa završenim fakultetom. Što mislite o tome?

- To su činjenice. Ne podcjenjujem niti jedno zanimanje. Ali danas jedna spremačica zarađuje više od odgojiteljice ili medicinske sestre, kuhar ima veću plaću nego doktor. Potpuno su se poremetili odnosi i situacija je postala alarmantna. Država tu treba napraviti okvire. Trebali bi imati socijalni sustav u kojem treba točno odrediti okvire za javni sektor o kojem svi ovisimo i uplaćujemo doprinose. Svi mi trebamo ići liječniku ili dati dijete učitelju. Zbog toga treba te zaposlenike pravedno tretirati. Nije pravedno da učitelj ima manje od tisuću eura plaće. Naši su učitelji najpotplaćeniji u odnosu na svoje kolege u EU-u. Naši doktori s pravom odlaze raditi u Europu jer tamo imaju čak i pet puta veću plaću. Doći ćemo u situaciju da će nas učiti i liječiti stranci, da će našu djecu odgajati strane odgajateljice. Plaće koje ti radnici imaju nisu primjerene njihovoj odgovornosti i obrazovanju. Naši roditelji puno ulažu u djecu, društvo ih školuje i ulaže u njih da bi oni nakon svega išli raditi negdje gdje se njihov rad više cijeni.

- Koji su glavni problemi u ostvarivanju radničkih prava danas u Hrvatskoj, posebno u Istri?

- Moram reći da imamo relativno dobre zakone, ali činjenica je da se oni ne provode, odnosno često se krše. Razlog je jednim dijelom u tome što zakoni nisu u potpunosti jasni pa ih svatko tumači na svoj način. S druge strane, imamo državni inspektorat koji nije dovoljno ekipiran niti dovoljno stručan. U Istri imamo samo jednog inspektora za radno pravo, osoba koja je relativno mlada i s manje iskustva. Niti da želi i da zna, ne može obići toliko poduzeća u kojima se krše radna prava. Inspektori ne dolaze čak niti kada ih pismeno pozovete. Nadalje, problem je u pravosuđu koje je previše sporo. Ako radnik pokrene spor protiv poslodavca, neovisno radi li se o plaći ili nezakonitom otkazu, sporovi znaju trajati i po desetak godina. Radnik nema povjerenja u takvo pravosuđe niti se odlučuje za takav korak. Nedavno sam bila svjedok u jednom sporu koji je započeo 2007. godine. U međuvremenu firme su išle u stečaj, pa ako radnik i dobije spor, nema se od koga naplatiti. Vlasnici su znali gasiti jednu firmu pa otvoriti drugu.

Isto tako moram reći da se radnici nisu spremni boriti za svoja prava i da radije odustaju i time potiču poslodavce da nastave s kršenjem radnih prava. Vrtimo se u krug jer nemamo efektivno pravosuđe i ekipiran inspektorat. Inspektorat nije ekipiran prije svega zbog malih plaća u tom sektoru, a odgovornost i uvjeti rada inspektora su veoma teški. Nije lako doći u kompaniju koja je oboružana s ekipom pravnika i njima dokazivati da su nešto krivo napravili. Inspektori su pri tome često izloženi i prijetnjama.

Povezane vijesti

• VLADA POVEĆAVA KVOTU STRANIH RADNIKA: Otkriveno koliko još stranaca stiže na rad u turizmu i građevini
• SINDIKATI POTVRDILI: U Cimosu u Roču, Labinu i Buzetu 39 ljudi moralo je otići. Domaći radnici dobivaju otkaze, a Ukrajinci posao. STVARA SE KAOS U PROIZVODNJI
• U Istri sve više Nepalaca, Filipinaca, Uzbekistanaca, pa i ljudi iz Bangladeša