Rim, selo kod Roča (Snimila Gordana Čalić Šverko)
Stara je izreka da svi putovi vode u Rim. Samo u koji, mogli bi upitati na sjeveru Istre i to s punim pravom jer kod glagoljaškog gradića Roča nalazi se malo selo koje dijeli ime s glavnim gradom Italije. Stanovnik je Rimjan, a stanovnica Rimjanka. Istarski Rim, naselje i arheološki lokalitet, poznat je po brojnim nalazima iz vremena antičkog Rima, većinom nadgrobnim pločama, uglavnom jednostavnim, s nekoliko iznimaka.
Jedini starosjedilac Rima, ujedno njegov najstariji stanovnik, 85-godišnji Milan Zornada, prisjeća se arheoloških istraživanja iz početka osamdesetih godina prošlog stoljeća u kojima je tada kao student pomagao i njegov sin. U neposrednoj blizini Rima, na južnom podnožju brežuljka na kojem je izgrađen Roč, nalazilo se u rimsko vrijeme veće naselje.
- Tijekom arheoloških istraživanja arheolog dr. Branko Marušić znao je doći kod nas na kavu. Pretpostavljao je da je prvotno Rim bio kod nekadašnje crkvice Svetog Maura, sedamstotinjak metara od sadašnjeg naselja. Ispod tog arheološkog nalazišta, oko 200 metara u pravcu današnjeg sela Rim, bilo je groblje, baš na našoj parceli. Na toj parceli, kako mi je pričao otac, svojevremeno su prilikom sadnje vinove loze, kopajući možda i na 80 centimetara dubine, otkrili grobove obložene kamenim pločama. Dio tih nalaza se čuva u Rimskom lapidariju u Roču. U selu također ima kamena s, doduše jedva vidljivim, rimskim natpisima, prenio je Milan Zornada.
Pišući o arheološkim istraživanjima u Rimu kod Roča, dr. Marušić je pribilježio da o većem naselju koje se u rimsko vrijeme nalazilo u neposrednoj blizini današnjeg Rima svjedoče rimski putovi koji se tu križaju, brojni kameni spomenici uzidani u kućama i gospodarskim zgradama obližnjih zaseoka, te razni arheološki nalazi, kao što su ostaci zidova, mozaičnih i oprečnih podova, ali kasnoantički grobovi, prekopani na zemljištu zvanom Rakvice. Prema pričanju očevidaca grobovi su bili zidani ili obloženi kamenim pločama od kojih su mnoge prvobitno predstavljale nadgrobne spomenike iz 1. i 2. stoljeća, što dokazuju grobni napisi i reljefni prikazi likova i biljnih ukrasnih motiva.
Umirovljen s mjesta prometnika na Željezničkoj stanici Roč, Zornada je dugo godina bio predsjednik ročke podružnice Sindikata umirovljenika Hrvatske te dugogodišnji član ŽKUD-a "Renato Pernić" iz Roča, a još je uvijek jako vitalan. Održava voćnjak s dvjesto stabala lješnjaka, sam kosi travu na oko pet tisuća četvornih metara površine, i to najmanje pet puta na godinu. Prava je mala enciklopedija svog zavičaja. Kaže da je staro prezime u selu bilo Korjan, dok su se Zornade prije 350, 400 godina preselili iz obližnjeg Brula, a na Brul su, barem prema njegovim spoznajama, došle iz Španjolske, iz Galicije.
U Rimu je, kaže Zornada, početkom prošlog stoljeća bilo dvanaest kućnih brojeva, uključujući i obližnji zaseok Buljavci u kojem je samo jedna kuća. U to je vrijeme u selu živjelo moguće i šezdesetak stanovnika, a danas ih je svega desetak. Zornada je na internetu pronašao podatak da su u razdoblju od 1906. do 1922. godine iz Rošćine emigrirala dvadeset i dva migranta prezimena Zornada. Toliko ih je registrirano, a išlo ih je sigurno više. Samo iz Rima njih sedam, osam. Odlazili su trbuhom za kruhom u Ameriku, u Argentinu… Najviše Ročana, kao i mještana Ćićarije, završilo je u okolici Cordobe. Mjesecima su brodom putovali do obala Južne Amerike, a potom do rudarskih regija središnje Argentine do dva poznata rudnika vapna.
Milanov otac kopao je kanale prilikom izgradnje Istarskog vodovoda u Buzetu, Acquedotto Istriano. Tako je zaslužio koju liru, a radio je i za dnevnice. Milan je i sam kao dijete probao kako izgleda kopati vinograd za dnevnice, a bilo je, kaže, više nego mukotrpno.
- Imao sam šesnaest godina kada sam s dvadesetak mladića iz okolnih sela otišao raditi u Postojnu. Kopali smo temelje za nove zgrade. Tada nije bilo strojeva, sve se radilo ručno, tako da smo se u roku tri mjeseca svi vratili doma. Ali druga je stvar bila interesantna. Plaća nam je bila 5.800 tadašnjih dinara, a menza je mjesečno koštala 6.200 dinara pa smo uzimali samo ručak. Radio sam i u Buzetu, na drobilici kamena u Korti kod Svetog Ivana. U pola noći išao sam u smjenu, pješke preko Cunja i Selca. U Umagu sam bio zaposlen u tvornici cementa, također se u početku sve miješalo ručno, bila je to prava muka. Lopata ne ide lako u krupni pijesak, moraš dobro gurati. Kraće sam vrijeme radio u Kopru, potom otišao u vojsku. Po povratku iz vojske gotovo godinu dana pomagao sam svojima u adaptaciji i dogradnji štala u stambeni prostor, a onda me je životni put odveo na željeznicu gdje sam proveo 38 godina, sve do mirovine. Radio sam u Rakitovcu, Podgorju, Kozini, u Sekciji Divača, i konačno zatražio premještaj u Roč, prisjeća se Milan.
- Milana našega zovem papa rimski. Pitate zašto? Pa najstariji je stanovnik sela Rim i jedini starosjedilac. Jedini je ovdje rođen, mi smo svi drugi došli, uključujući njegovu dragu pokojnu suprugu. I on je čovjek na kojega se uvijek možemo osloniti, kaže Branka Šesto.
Po struci povjesničarka umjetnosti, davnih se godina, još kada je kao studentica radila u Poreču za Yugotours London, Branka jako oduševila upravo ovim dijelom Istre. Unutrašnjost poluotoka za nju je bila prava čarolija. U međuvremenu je kupila dvije štale u Rimu. Kada je nakon raznih životnih putešestvija stigla do mirovine, počela ih je adaptirati u stambeni prostor, što se protegnulo na desetak godina.
- Vidjela sam da od mirovine ne mogu živjeti u Zagrebu pa sam odlučila iznajmiti stan i preseliti se u Rim u kojem živim za stalno od 2017. godine. Živjeti u istarskom Rimu bolje je nego u pravom Rimu. Ovdje je apsolutni mir, divna atmosfera, što priroda, što ljudi. Nedavno sam petnaest dana bila odsutna, obilazila drage prijatelje u Sarajevu i kada sam se vratila u Rim rekla sam - sada mi je srce na mjestu! Čula sam i čitala da su u blizini sela nađene rimske iskopine i da je po tome dobilo ime Rim. I u starim zemljišnim knjigama krasopisom piše Roma. Tako da je ovo "la vera Roma", zaključila je naša sugovornica.