Filozof i publicist Boris Buden često svojim istupima, uvijek izravnim i zanimljivim, izazove polemike i rasprave. Kulturni je kritičar i prevoditelj, a objavljuje tekstove s područja filozofije, politike i umjetnosti. U Zagrebu je diplomirao filozofiju, a doktorirao je na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu, gdje sada živi. Mnogi ga pamte i po britkim tekstovima iz Arkzina iz devedesetih godina prošlog stoljeća, časopisa koji je i uređivao.

- Živite u Berlinu, dolazite u Hrvatsku, kako vam iz te "europske" perspektive izgleda hrvatska stvarnost, zemlje koja je još uvijek pripravnica unutar EU-a?

- Berlin nije ništa više evropski od Hrvatske. U dijelovima Berlina živi se gore nego u Hrvatskoj kao što se u dijelovima Hrvatske živi bolje nego u Berlinu. Evropa je podijeljena i klasno, ali to smo zaboravili, pa se pravimo blesavi i govorimo o više i manje Evrope, o pripravnicima i valjda veteranima. Evropa je odavno problem i svojim najstarijim članicama, a ne univerzalno rješenje. A taj problem posebno je izražen u Berlinu, odnosno Njemačkoj, jer Njemačka nema više nikakav strateški plan za daljnji razvoj evropskog projekta. A ne može ga imati jer ona o sudbini Evrope više ne odlučuje.

- Ta sudbina je danas u rukama Amerikanaca i njihovih moćnih evropskih vazala, onih koje je svojedobno Donald Rumsfeld nazvao New Europe, misleći na istočnoevropske zemlje koje su, za razliku od Njemačke recimo, podržale američku vojnu intervenciju u Iraku iako je bila u suprotnosti s međunarodnim pravom, kao što je danas ruska u Ukrajini. Mislim, ukratko, da je Hrvatska bila i da će ostati u podređenom položaju u Evropi. Premala je i previše nemoćna da bi zaštitila ili nametnula svoje interese nekom drugom. Iako, mora se priznati, bolje je biti vazal unutar Evrope nego izvan nje.

- Ovih dana aktualne su rasprave o hrvatskom ulasku u Schengen, kao i o uvođenju eura 1. siječnja. Jesmo li sa svime time zakasnili, u Europi i Europskoj uniji, u ovim turbulentnim vremenima?

- To je mnogim ljudima u praktičnom smislu korisno. Brže i lakše će odlaziti na rad izvan Hrvatske, još više i lakše će se spajati hrvatska radna snaga sa stranim kapitalom, bilo da će on lakše dolaziti ovamo, bilo da će radna snaga lakše odlaziti van. S tom integracijom i zadnja iluzija suverenosti će nestati, a kako me hrvatska nacionalna suverenost nikada nije ni zanimala ni za bilo što motivirala, meni, kako bi se reklo, ni iz džepa ni u džep. Ali bolje je živjeti bez iluzija nego s njima. A što se kašnjenja tiče, Hrvatska će i dalje nastaviti kasniti za moćnijima i bogatijima, jer je to u njihovom interesu. Kakva god kriza i konflikt se u tom odnosu pojave, uvijek će moći reći da je to zato jer Hrvatska kasni. Ako su radnici potplaćeni i više eksploatirani nego drugdje, to je zato, reći će, jer Hrvatska kasni, a ne zato što je oni lakše eksploatiraju. Kašnjenje je ideološki trik upravo zato jer nudi univerzalno objašnjenje za sve što ne valja. A vremena će biti samo još turbulentnija.

- U nedavnom intervjuu pitali su vas jeste li iznenađeni ratom u Europi. Sada, kada je sve to eskaliralo, kako doživljavate ovaj ukrajinski kaos?

- Bio sam iznenađen jer sam precijenio Putina. Naivno sam mislio da nije tolika budala da upadne u ovu zamku, da ima bolje informacije, da ima bolju vojsku, da zna misliti strateški, na dulji rok i da će znati bolje iskoristiti poziciju geopolitičke žrtve, odnosno stanovitu moralnu prednost koja je proizlazila iz tog stvarno neopravdanog satjerivanja Rusije u geopolitički kut. Mislim, naravno, na proširenja NATO-a na istok Evrope i općenito na militarizaciju Zapada i njegovu sve agresivniju, provokativniju, ekspanzionističku politiku, na vojne intervencije koje nisu samo kršile međunarodno pravo nego su za sobom ostavljale stotine tisuća mrtvih, čitave države i šira područja u ruševinama i kaosu. Sjetite se samo Afganistana, Iraka, Libije, Sirije…

- A šta je Putin napravio? Umjesto da zauzme nekakvu principijelnu poziciju, na primjer brani međunarodno pravo, odnosno ono što je od njega još ostalo, on se poistovjetio sa Zapadom. To se u psihoanalizi zove "poistovjećenje s agresorom", kad se netko tko se osjeti ugroženim. odnosno napadnutim, počne ponašati kao napadač. Problem je da je taj, kako se to u psihoanalizi zove, "obrambeni mehanizam", u stvari patološka, dakle iracionalna i samorazarajuća reakcija na stvarni izazov. Umjesto da se efektivno obrani, ovaj napadnuti napadač srlja u samoskrivljenu propast.

- U politički podijeljenoj Hrvatskoj Vlada je čvrsto stala iza Ukrajinaca i pomoći Ukrajini, dok predsjednik države smatra da treba biti oprezan. Koja opcija je vama bliža?

- To je klasična hrvatska reakcija. Jednoga smo poslali u partizane, a drugoga u domobrane, pa ćemo vidjeti. Ne možemo izgubiti nikako. Naravno, ni jedno ni drugo nije rezultat ni principa ni strateškog promišljanja, nego samo i isključivo oportunizma. A ja sam još u vrijeme onih naših ratova napisao da su Hrvati oportunisti iz strasti. To znači, čak ne iz računice. Tako da to doista izgleda autentično. Imate jednoga koji se strasno poistovjetio sa svojom vazalskom ulogom, koji sve, ali baš sve radi kako mu gazda kaže i pritom još u tom svom strasnom podčinjavanju javno "svršava". I imate drugoga koji glumi da je on gazda, znate onu, "hrvatska puška na hrvatskom ramenu", pa isto s lisnicom, pa s bogom, "Bog i Hrvati". Sve, također, autentično, tako da izgleda kao da ipak ima neka alternativa o kojoj mi odlučujemo svojom glavom. Ustvari, sve je to predstava kao u dječjem kazalištu Trešnja. Imate "Crvenkapicu", "Snjeguljicu i sedam patuljaka" i sad je na repertoaru još bajkovitija "Hrvati svoji na svome". Nije da nije zabavno.

Povezane vijesti

• "Pula čita" u autobusu, kafiću, a uskoro i na plaži
• Jergović: Ne mogu biti svoj pouzdani čitatelj
• Okrugli stol o Lampedusi: Ne žrtve, nego heroji