Ne mogu se prisiliti na razmišljanje koje će mi proizvesti eventualnu nelagodu ili čak strah zbog gradnje Islamskog kulturnog centra u Puli. Ne mogu se prisiliti na razmišljanje po kojem se gradnjom takvog kompleksa pojavljuje ili čak povećava opasnost od islamskog fundamentalizma i terorizma. Ne mogu se prisiliti na razmišljanje da će se prostor gdje će muslimani u Puli klanjati odmah ili s odmakom vremena zloupotrijebiti za širenje antizapadnjačke politike i promoviranje drugačije, nama u Istri neprihvatljive, kulture života.

Ne mogu se prisiliti na razmišljanje po kojem će Islamski kulturni centar postati rasadnik određenog broja ekstremista koji će na svetom vjerskom mjestu potajno, u nekakvim skrivenim katakombama, učiti tehnike fizičke eliminacije katolika i ostalih nemuslimana. Ne mogu se prisiliti na razmišljanje po kojem je svaki musliman koji klanja potencijalni bombaš (samo)ubojica spreman dignuti u zrak i sebe i sve oko sebe u perimetru od stotinjak metara.

Ne mogu se prisiliti na razmišljanje po kojem će se u Islamskom kulturnom centru provoditi kolektivne ili individualne zločinačke psihoterapije, nadohranjivati mašta i nadograđivati kriva i destruktivna razmišljanja mladih, frustriranih i životno nerealiziranih muslimana koji će put do statusa šehida zaslužiti time što su postali masovni ubojice spremni nožem, bombom ili kalašnjikovom u ime i za račun Alaha istjerivati neku pogrešnu pravdu.

Ne, ja u sve to ne vjerujem! Ni milimetra, ni promila! Siguran sam da Islamski kulturni centar u Puli neće širiti nerazumijevanje i netoleranciju. Siguran sam da će ga u dobroj vjeri pohoditi brojni od skoro 5.000 vjernika islamske vjeroispovijesti s područja južne Istre. Siguran sam u dobronamjernost i ispravnost pulskih i istarskih muslimana koji su u petoj obiteljskoj generaciji kao slastičari, pekari, zlatari, trgovci, građevinari i brodograditelji u razvoj svog grada i regije utkali desetljeća mukotrpnog rada.

Siguran sam da Islamski kulturni centar neće regrutirati ekstremiste kao i da neće veličati niti na bilo kakav način opravdavati terorizam onih muslimana koji su u crkvi Notre-Dame likvidirali tri nevine osobe. Bez obzira na terorističke napade koji su u Francuskoj obilježili kraj listopada ili u Austriji početak studenog i ničime ne umanjujući bestijalnost i razmjere strašnih tragedija s dekapitiranim i likvidiranim nemuslimanima koje su na drugi svijet poslali upravo muslimani, čak ni u tako gnjusnom, sramotnom i necivilizacijskom ponašanju ne može se pronaći razlog za blokiranje gradnje Islamskog kulturnog centra u Puli.

Kao što se sve Srbe ne može promatrati kroz prizmu agresije na Hrvatsku i počinjenih zločina koje Europa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata, tako se ni sve muslimane ne može doživljavati kao opasnu prijetnju i neprijatelje zbog devijantnog i bolesnog ponašanja ubojica koji pripadaju njihovoj vjeroispovijesti. Svako takvo generaliziranje i nametanje odgovornosti zajednici zbog grijeha pojedinaca iz njihovih redova velika je nepravda, sije se novo sjeme zla i razdora, a svjetovi se umjesto približavanja ponovno udaljavaju. Takvo eventualno razmišljanje nikome ne čini dobro. 

Ja pak vjerujem da će u Islamskom kulturnom centru u Puli klanjati Mirsad, Mirza, Omer, Fatih ili Sulejman, naši susjedi, prijatelji, partneri, ljudi koji s nama ili uz nas žive, rade, raduju se i tuguju. Muslimani, doduše, ali prije svega ljudi s kojima dijelimo isto nebo, gledamo iste zvijezde, sklanjamo se od istih kišnih oblaka. To su ljudi koji voze istim cestama kao i mi, navijaju za iste klubove, žene nam idu u iste frizeraje, piju ista piva, grijemo se istom vatrom, na isti način se rađamo, od istih bolesti ili starosti umiremo, identično se veselimo rođenima i tugujemo za umrlima.

Suštinske razlike među svima nama u nečemu su minimalne, u koječemu goleme, ali nisu nepremostive. Najveći neprijatelj čovjeka su predrasude, klišeji, neinformiranost i neznanje. Kad mu se sve to posloži u glavi, sloj po sloj, sloj na sloj, građanin je u kaosu i ozbiljnom problemu. Prepoznaje se kao žrtva u zamišljenom slučaju pulskog muslimana Huseina koji samo čeka da ga omotan opasačem eksploziva rastavi na proste faktore! Takav građanin je nepovjerljiv, prepun je sumnje, misli da prepoznaje muslimansku urotu kao što istrenirani pas nanjuši eksploziv, a ustvari živi u zabludi i laži. Još malo pa će takav građanin po modelu ekstremnih Trumpovih pristaša u ruke uzeti oružje, organizirati se i ku klux klanovskim metodama pod okriljem noći metkom u potiljak ili ritualnim vješanjem uzimati život muslimanima samo zato što su muslimani. Ili zato što su neki muslimani u Francuskoj i Austriji ubijali nemuslimane. Hoćemo li zato pulskom muslimanu Huseinu, izmišljenom liku koji je za potrebe ove priče naš susjed, svekar ili prijatelj, reći da on i njegovi nemaju pravo na Islamski kulturni centar zbog ubojstava po Europi? Kao građani svijeta - nećemo! Kao građani Istre - nećemo!

Muslimana i njihovih običaja, islama, šerijata, Alaha, Muhameda i Ku'rana se ne treba bojati, valja ih upoznavati i pokušati razumjeti. Različiti smo. Ponekad jako. Bez daljnjega. Upravo zato je za kvalitetan suživot Islamskog kulturnog centra i Pule potrebna kooperativnost i sa strane muslimana. Proces tolerancije i prihvaćanja drugog i drugačijeg je reverzibilan, odvija se u oba smjera. Baš zato i baš sada dok živimo u podijeljenom i antagoniziranom svijetu, gdje ratuje svatko sa svakim i kad je jedino pravilo da pravila više nema, muslimani koji su građani ovog sretnog Poluotoka, oaze ugodnog (su)života i tolerancije, moraju pokazati poštovanje i senzibilitet za umjerenost i mekoću Istre i Istrijana.

Sjedim za kompjutorom. Predamnom je gomila dokumenata, brojnih prepiski oko izgradnje džamije, s minaretom ili bez njega. Jedan takav projekt se doima zanimljivo, urbano, no svojedobno je odbijen. U Puli tada nije prošao, javnost na to nije bila spremna. No tu je, puno zanimljiviji i aktualniji, i jedan dokument iz prošle godine. U njemu muftija dr. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata, pristaje u Puli na gradnju džamije bez minareta. Pomirljivo, tonom suradljivog čovjeka, nudi kompromisnu opciju - gradnju Islamskog centra koji ne mora uključivati minaret. Muftijine napisane riječi zvuče odmjereno, moćno, uvjerljivo, prijateljski. "Ne želimo graditi objekte koji će biti mjesto prijepora, niti želimo da svojim sugrađanima stvaramo nelagodu, stoga smo usuglasili da bi nama bio prihvatljiv i objekt bez minareta.

Nije sporno da li bismo mi voljeli da bude minaret ili ne, ali ne želimo da on bude sjeme netrpeljivosti, jednostavno svaka sredina ima dosegnuti stupanj civilizacijskog razvoja i to treba poštivati". Tako je, doslovno tim riječima, prije samo nešto više od godinu dana, u jednom važnom pismu zvučao muftija dr. Aziz ef. Hasanović: dobronamjerno prema onima druge vjere, tolerantno prema domicilnoj političkoj sredini prihvaćajući pritom njenu razinu društvenog, socijalnog i sociološkog razvoja te benevolentno prema svim ljudima među kojima, temeljem kur'anskog učenja, nema nikakve razlike, osim u pristupu dobru i zlu, korisnom i štetnom, lijepom i hrđavom.

Nastavak te misli, prema jednom od predgovora Ku'rana, Božje Objave, Riječi i Upute, kaže da je svrha postojanja različitih naroda i nacija u međusobnom upoznavanju, suradnji na dobru, razmjeni iskustava i ispomaganju. Pravednost u Ku'ranu se traži do te mjere da čovjek mora gledati na svakog drugog kao na samog sebe. Na mom radnom stolu, do Balotine "Puna je Pula", Biblije, Marxovog "Kapitala" i Trumpove biografije, prijevod je Ku'rana. Ku'ran je izvor šerijata, isto kao i izvor Islama. Uz Ku'ran, to su i sunna, idžmma i kijas. Ovi izvori šerijata nisu jednake važnosti, nastali su u razdoblju 7. i 8. stoljeća. Ku'ran je nepromjenjiv, vječan i savršen. Prorok Muhamed priopćavao ga je u razdoblju od više od 20 godina, u prvom dijelu 7. stoljeća. Sređivali su ga, izrečenog u rimovanoj prozi, njegovi nasljednici. U svojih 114 poglavlja (sura), Ku'ran sadrži odredbe o svim vrstama odnosa iz života društva i pojedinaca. Sve oko Islama i Ku'rana zvuči zanimljivo, intrigantno, ali i nepoznato, daleko, nerazumljivo. Djeluje komplicirano, možda i prijeteće, izaziva strah koji se najčešće javlja kao posljedica neznanja koje treba pobijediti znanjem, a ne bukom i isključivošću, dobrotom, nikako ne mržnjom.

Ovo što se sada događa, s javnim raspravama i sukobljavanjima mišljenja, pravi je ispit zrelosti, ljudskosti i tolerancije prije svega za pulsku javnost i građane koji, načelno, nemaju ništa protiv gradnje Islamskog kulturnog centra u Puli. Radi se, uostalom, o legitimnoj namjeri islamske zajednice da izgradi vjerski objekt s pratećim sadržajima, kao kvalitetno zamjensko rješenje za postojeći molitveni prostor koji je po raznim kriterijima premalen, neprimjeren i neadekvatan. Pula zbog toga neće postati bojno polje i prostor sukoba civilizacija, već grad koji slijedi tradiciju susjedne Rijeke i Ljubljane. Tamo su vjerski objekti arhitektonski savršeno uklopljeni u prostor. Isto to se očekuje od projektanata Islamskog kulturnog centra.

Valja podsjetiti da je još u ožujku 2015. pulski gradonačelnik Boris Miletić vrlo precizno postavio tezu da se "vjerski centar, gdje god i kada god bude građen, mora uklopiti u tradicionalnu istarsku arhitekturu". Obzirom na nedavno proklamirane i tolerantne, kompromisne i partnerske stavove muftije dr. Aziza ef. Hasanovića, da minaret u okviru Islamskog kulturnog centra i same džamije nije nužan i obvezan, te da očito nije točka oko koje bi se podizale tenzije i demonstrirala isključivost, u ovom trenutku njegov glas razuma jako ohrabruje. Bez minareta, tornja uz džamiju s kojeg mujezin poziva muslimane pet puta dnevno na molitvu, vuk će biti sit, ovce na broju, svatko se nečega odriče, ali puno više dobiva: građani Pule podržat će gradnju vjerskog objekta koji po njihovim kriterijima ni zvukom ni tornjem neće biti provokacija ili simbol nerazumijevanja, a pulski muslimani dobit će ono što zaslužuju - mjesto za slobodno prakticiranje svoje vjere. 

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo