Nekidan sam na YouTubeu pogledao cijeli film čekajući bus – govori nam u autobusu u kojemu se jedva diše mladić sa slušalicama na ušima. Zvuči super, ali ovo nije priča o sporadičnim benefitima gubljenja dragocjenog vremena na riječkim busnim stanicama, priča je ovo o ljudima kojima je Autotrolej zagorčao život, prouzročivši im probleme na poslu, u školi i na fakultetu.

Bez obzira na premali broj stanovnika, Rijeci bi sada trebala podzemna željeznica ili barem deset uspinjača. Raskopan grad i alternativni prometni pravci smanjuju kvalitetu života Riječana skoro kao i inflacija. Jer ako ideš autobusom na posao, u školu, na fakultet na ispit ili na pregled, velika je vjerojatnost da ćeš zakasniti, a postoji mogućnost da ćeš i "nadrapati".

– Mene nemojte ništa pitati. Zakasnila sam na pregled kod liječnika koji sam čekala četiri mjeseca, zakasnila sam četiri puta u tjedan dana na posao. Ja koja si u 20 godina staža nikad nisam dozvolila kašnjenje.

Onda mi ljudi kažu – kreni ranije. Pa zbog kretanja ranije odrekla sam se jedinog poroka i jedinog gušta – jutarnje kave. Znate što, mislila sam da bez nje ne mogu živjeti, čega još da se odreknem, rekla nam je naša sugrađanka inspirirana čekanjem busa na Fiumari. Netko je ipak došao autom po nju i brzo je u njega uskočila.

Stiskavac u busu

Kakva sretnica – sigurno je pomislilo 50 ljudi koji su ostali na busnoj. Čekaju autobus i psuju. A kako i neće, pogotovo na improviziranim Autotrolejovim stajalištima gdje se nemaju gdje skloniti ni od sunca ni od kiše ni od bure.

A u busu, kad ga i dočekaju, nastaje stiskavac. Nehumani i nehigijenski uvjeti. Oni koji sjede skrolaju po mobitelima, ali za ove koji stoje nema snepanja, fejsanja ni tiktokanja…

– Meni je nekidan zvonio mobitel koji je bio u džepu, ali nisam ga mogla dohvatiti jer ni za toliko centimetara nisam mogla pomaknuti ruku, priča gospođa u busu i govori kako stoji na jednoj nozi, jer da za drugu nema mjesta.

Vozač je nekoliko puta molio ljude da naprave mjesta, ali mjesta je nemoguće bilo napraviti. Toliko si stisnut uz putnike da osjetiš žvaču li Orbit ili Airwaves i koji omekšivač za robu koriste. Ako imaš sreće. Ako ne, gušiš se u smradu.

I cijelo vrijeme si u strahu hoćeš li se uspjeti iskrcati na svom odredištu. Brojni građani se žale da ne mogu izaći iako je vozač otvorio vrata, nemoguće se probiti do izlaza. Problem je trostruk – dočekati autobus, ući u njega i izaći na stanici na kojoj moraš ili želiš.

A hvalili su se s 20 Nepalaca

Riječanka Mariza kaže nam da joj je još teže jer je jako involvirana u ovu muku zvanu Autotrolej.

– Suprug mi je vozač Autotroleja, žao mi ga je, rano ustane i onda još dobije po nosu od putnika jer autobus prije njega nije krenuo jer nije bilo vozača, pa se ljute na njega da kasni i gledaju ga poprijeko.

Sva sreća da imam auto, ponekad ga koristim, ne idem njime u grad jer je parking skup. Jutros sam išla na pregled u 11, u 10 sam već bila u gradu, a došlo je do toga da se poslodavci više ne ljute na nas kad kasnimo nego budu sretni kad nas vide i kažu "ipak ste došli".

Stanujem na Biviju, nekad je bus išao svakih 20 minuta, a sad? Ljuta sam od gradonačelnika do…, ma najviše na njega. Čak nije ni do ovog rukovodećeg kadra jer se sve gomila već godinama.

Hvalili su se s nekih 20 Nepalaca, a od nove godine 20 naših vozača je otišlo i nitko ih nije ni pokušao zadržati i sad vjerujem da u velikom minusu posluju jer nemaju vozača, a kad su mogli dignuti plaću, a mogli su, nisu.

Tako su mogli zadržati te ljude. Ja više ne znam tko je tu lud. Sad ću ako dočekam jedinicu ili dvojku do ZTC-a, tamo mi je auto, pa onda na Bivio kući.

Uzaludne pokazne

Lidija je profesorica u Srednjoj školi za elektrotehniku i računalstvo. Čeka bus na Fiumari, djeluje strpljivo.

– A svi kasnimo, i mi profesori, i djeca, toleriramo i mi njima kašnjenja, a i oni nama. Evo, sad je 12.45, a nastava počinje u 14 sati, hoću li stići, zaista ne znam, kazala nam je profesorica Lidija.

Dario vadi svoju pokaznu kartu i govori da bi Autotrolej svima morao platiti taksi.

– Jučer sam čekao tri sata. Tri sata! Treba Autotroleju uvesti konkurenciju, jedino to će riješiti stvar. I upravu treba promijeniti, ja sam platio pokaznu unaprijed, ali uslugu nisam dobio. I što sad? Neka ova karta vrijedi za taksi, dobili su novac.

Kad taksi počne trpat’ u svoj džep, razmislit će u gradu i Autotroleju, a mene zanima gdje je usluga koju sam ja unaprijed platio kupivši mjesečnu pokaznu kartu. Neka Autotrolej plati taksistima da nas voze kad već nemaju svoje vozače i neka pokazna vrijedi i za taksi, rješenje je koje nudi Dario.

– Imate li vi saznanje da dvojka ne vozi, obraća nam se gospodin na Fiumari.

Bivši direktori sve upropastili

– Kako mislite – ne vozi?

– Čekam već sat vremena, sad je negdje otišla žena koja je dvojku do sad čekala sat vremena, dakle ukupno dva sata je nema, a danima čekam dvojku satima. Sve su to bivši direktori upropastili, žive k’o bubreg u loju, 15 ih je u familiji i 15 auta voze, godinama su krali, a nisu ulagali.

Odite vidjeti vozne parkove ljudi koji su nekad upravljali Autotrolejom, vozači su otišli raditi van, a oni u penziji ne znaju što će s lovom, od bijesa od love ne znaju što će. Ja to mogu reći jer nisam ljubomoran, ja imam, ali oni imaju 300 puta više od mene, a nikad nisu digli kredit.

Vozači nisu mogli živjeti od plaće, a ovi nisu ulagali jer su krali, govori nam Nediljko Čulić, nekadašnji direktor Auto Hrvatske.

– Pa zašto ne odete taksijem, pitamo ga.

– Neću, ja pripadam vama i svima ovima koji ovdje čekaju.

Ni u školu, ni kući

Vozač Željko u sedmici prilično je smiren. Još i sugerira putnicima kako da im bude lakše.

– Ako netko treba šesticu, evo, tu je iza mene, da se ne guramo, savjetuje im.

Pitamo ga ljute li se ljudi na njega.

– A ljute se. Popijem ujutro praxiten, pa nek’ se ljute. A što ću, mi smo ovdje prvi na udaru, svjestan sam toga, a građani misle da se ovo preko noći može riješiti. Misle – dobili ste sad povišicu i sve je riješeno. A nije. Bit će bolje, optimističan je vozač Željko.

Srednjoškolac Marko živi na Veprincu, smiren je iako ne zna hoće li i kako uopće stići kući iz Rijeke.

– Čekam 32, ali treba još i na 34 do Veprinca. Hoću li danas stići kući, zaista ne znam. U školu zasad stižem zahvaljujući bratu koji me vozi. Ukinuli su nam nekoliko linija iz Veprinca. Prva mi ide u 11 ujutro, a škola mi počinje u 8. Pokaznu sam, dakako kupio, ali uslugu, eto, nisam dobio, kaže Marko.

Ostao je, kao i brojni putnici čekati bus. Kad će doći – ne zna se. Umjesto one riječke "Homo si teć", sad imamo – "Homo si stat i čekat".

Povezane vijesti

• Autotrolejeva "trojka" se zabila u zid
• Riječki Autotrolej pred pucanjem. Sindikati najavljuju štrajk, javnom prijevozu prijeti kolaps
• Autotrolej suočen s krizom vozača i neizvjesnim voznim redom uoči školske godine