Piše vanesa begić
Promet s perspektive pješaka
(Snimio Duško Marušić Čiči)
Najbolje se može upoznati jedan grad tako da ga se uzduž i poprijeko - na svim "paralelama i meridijanima" prijeđe, upozna, hodajući, odnosno pješice. I kolikogod zvučalo banalno, mnogi koji samo autom kruže od točke A do točke B nikada nisu upoznali sve detalje, svaki pedalj svoga grada, pa makar bio to grad veličine Pule.
Vozači se žale na nedostatak zelenog vala ili da ga je jako teško "ubosti", na nedostatak parkirnih mjesta, na gužve u prometu, ne valjaju kružni tokovi, prometni čepovi, rotora je previše ili premalo, i ti su problemi prisutni ne samo ljeti, već kroz cijelu godinu. A na što se pak žale pješaci? Što njima smeta, posebice u prometu?
Nekulturni vozači, oni koji ne propuštaju pješake, pređu preko "zebre" bez da propuste pješake, romobili koji jure na sve strane, a biciklistima smeta da nemaju svoje staze, da su u "sendviču" između rabijatnih vozača i pješaka koji jednostavno gmižu po cesti i ne daju im proći, uglavnom svatko pronalazi razlog za nezadovoljstvo. No, sjetimo se i kada je "sagrađena" stara Pula, povijesni dio, širinu ulica i vremena kada su nekada jako davno kočije, karoce ili što već, imale možda sličnih problema. Možda od tuda uzrečica "psovati kao kočijaš", možda su stvarno psovali u prometu prilikom pretjecanja ili slično. Kažu da su tramvaji bili zakon, a čitajući iz literature o njihovoj povijesti, neke su linije pokrivale slične relacije kao danas busevi gradskog prometa.
A gužve su za sve neizbježne. Iz perspektive pješaka koji je najgori pješački prijelaz? Definitivno prijelaz iz Arsenala prema Domu hrvatskih branitelja, gdje je, istina, nakon izmještanja semafora situacija mrvicu bolja, ali zeleno svjetlo traje prekratko i za one koji brzo hodaju, a kamoli za starije i osobe koje se teže kreću, a automobili iz smjera pošte nerijetko ne propuštaju pješake, iako je zeleno.
Treba biti jako brz i za prijeći cestu u Kranjčevićevoj hodajući Radićevom, odnosno ex Omladinskom na semaforima kod Suda, a u Mletačkoj čekajući zeleno, kao i u Zagrebačkoj i kod kritične Stankovićeve, oni brži bi stigli i po sendvič u obližnji fast food. Naravno, nije sve tako crno, ima i pomaka, i treba biti prilagodljiv, fleksibilan, ali i misliti na pješake.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
