Nekad davno svako malo otočko mjesto imalo je svog meštra, brodograditelja koji savija drvo, brusi, mjeri i na kraju ponosno glanca brod spreman za najveće valove, juga i bure. Takvog imaju i u Ugriniću, točnije na međi između Tkona i Ugrinića, gdje živi Marinko Katičin koji i u svojoj 86. godini neumorno dijeli znanje i ljubav prema brodovima. A zašto brodovi?

Kako nam je kazao, njegov otac nije imao brod, a biti na otoku bez broda znači da si siromah. U njemu je od malih nogu tinjala želja da napravi svoj brod, a kad je došlo vrijeme da krene u Zadar učiti zanat nije bilo mjesta za brodograditelja tako da je završio za stolara. Malo po malo, drvo je postalo dio svakodnevice, a njegov san je polako počeo poprimati oblik.

(Snimio Andrej Brašnjić)

- Imao sam četiri poslovođe, a jedan od njih, Ivica Savić, evo suze mi krenu kad ga se sjetim... kazao mi je: "Marinko, sve pomalo, samo da te nitko ne vidi". Ja sam napravio prvo rebra, nisu bila velika i polako nosio kući na Voštarnici, u dvor kod gazdarice. Tu sam napravio brod, a od njih sedmero iz Tkona samo se jedan od usudio doći sa mnom brodom do otoka. Prvo sam ga pitalo je l’ zna plivati, kazao je kroz smijeh Marinko koji je godinama kanije položio i brodograditeljski ispit na Krku i započeo svoj obrt za brodogradnju.

Djedovim stopama

I dan danas, Katičin svaki dan provodi u svojoj radioni, jednostavno ne može bez nje. Jedino ga masline ponekad ometu u njegovoj svakodnevnoj rutini. Ljubav prema drvu i moru nije zaobišla ni njegove sinove, kojih ima četvero, ali ni njegove unuke pa je tako 23-godišnji Bože krenuo djedovim stopama - nasljednik. Po struci je stolar, kao i did Marinko. Trenutačno se bavi nautikom, stolarijom i popravcima brodova u nautici, kao i interijerom domova. Iako još nije napravio sam svoj brod, velika mu je želja napraviti jedan veliki drveni brod, stoga prati djeda u poslu kad god stigne.

(Snimio Andrej Brašnjić)

Djed i unuk, otvorili su nam vrata svog doma i svoje radione u kojoj pak leži jedna ribarica duga deset metara, koja čeka da zaplovi. Ipak, posla na njoj još ima, treba napraviti kabinu i staviti motor, i kako nam Bože kaže "samo trebaju krenuti u akciju".

- Brod je lip, jedan od najlipših koje je did ikad napravio. On se već dugo radi, a znate, tako je u svakoj radioni. Primijetio sam da svaki veliki brodograditelji u Dalmaciji, i šire, uvijek ima taj jedan brod koji se radi postepeno, godinama. Jedan koji stoji u radioni, koji postaje simbol! Ovaj brod pamtim još od vrtića, kad su se počela rebra raditi. Uz njega su se radili svi drugi brodovi. Ovo je jedan lipi, baš pogođeni brod koji čeka dobrog vlasnika koji će se za njega brinuti, kazao je Bože dodavši da je prekrasan osjećaj dok stvaraš, radiš na maloj barci, pokraj sebe imaš jedan takav brod.

Drvo je u obitelji Katičin na posebnom mjestu, počevši od maketa brodova i pa sve do samih brodova koje Marinko vješto izrađuje pa sve do drvenog šanka koji krasi njegov dnevni boravak. Kako su i njegovi sinovi odrasli uz drvo i brodove pa bi tako nekad uz pomoć dva sina izradio čak tri broda od sedam metara u godinu dana.

Poseban osjećaj

- S drvom raditi, a posebno raditi brodove, to je poseban osjećaj i bila bi prava šteta da se ne nastavi taj didov posao. Cili život gledan ga kako to radi, al’ isto nisam mislio da ću se baš time baviti. Na kraju... evo me tu jer ovo me ispunjava, lipo mi je i volim biti u radioni, kazao nam je Bože.

Marinko je kroz život napravio oko pedeset brodova, što manjih što većih, ali najviše je volio raditi škaf, odnosno pasaru. Dok nije bilo mašine, radilo se sve ručno, priča nam Marinko izvlačeći iz dubine radione dvije male ručne pile kojima je oblikovao toliko komada drva da se ne može ni pobrojati.

(Snimio Andrej Brašnjić)

- Što se tiče brodogradnje, jedna od najbitnijih je didu mašina "banzek" kojom radimo krivine. Ta mašina može u ravno, a može i u krivo. Did je prošao tu školu kao mlad gdje je sve rađeno bez strojeva. Danas je sve modernizirano i puno lakše, što je dobro, ali opet manje se zahtjeva znanja i umijeća od samog čovika. Zato se nadam da ću i ja naučiti sve tajne ručnog rada, kazao je Bože dodavši da ga did još mora naučiti napraviti i nacrt i makete.

Marinko je ponosan na znanje svog unuka i drago mu je da želi krenuti djedovim stopama, ali opet, tko zna kakav ga put čeka.

- Bože uvik kaže da ‘oće, al vidjet ćemo. Govori da želi napraviti brod, da bi želio sve znati. To je meni puno drago, da on želi i voli. Vuče ga, ali tko zna kako će sve to biti. Neka vidi što mu bolje odgovara, govori nam Marinko sliježući ramenima.

Dida je Boži dao na korištenje jednu njegovu manju radionu, a kako kaže, ako bude dobar onda će je dobiti. Također, pohvalio je svog unuka i njegov odnos prema radu i prostoru.

Budućnost brodograditeljstva

- Ali vidi ti kako je kod njega u njegovoj radioni sve čisto i uredno posloženo, a u mojoj kreativni nered. Ali znate, prvo su šegrti najprije čistili gazdi! Onda sebi! Sad je obratno, kaže kroz smijeh Marinko dok nam Bože ističe kako je čistoća pola posla, osobito u maloj radioni, a na što će mu djed podbadajući riječima "Da, da, ti filozofiraš malo".

(Snimio Andrej Brašnjić)

Iz radione smo se uputili do njihovog mulića gdje su nekad velikim, a sad ruzinavim, vinčem istezali brodove. U moru, ljuljuškala su se tri broda koja je Katičin napravio. Upitali smo naše domaćine, kakva je budućnost drvenih brodova i brodograditeljstva na otocima.

- Danas ljude više to toliko ne interesira jer za održavanje drvenog broda treba puno vrimena i ljubavi. Danas sve ide brzo, ljudi više uživaju u plastičnim brodovima. Triba manje vrimena za njih i jeftinije je, kazao je Bože dok je Marinko istaknuo kako se to ni ne može uspoređivati, jednostavno je drukčije jer netko više voli tako, a netko više kao on, voli drvo.

(Snimio Andrej Brašnjić)

Na otoku ima još ljudi koji znaju popraviti brodove, ali sve manje i manje je osoba koje bi ga mogle izraditi od početka, baš kao i na ostalim otocima.

- Triba u more biti zaljubljen isto kao i u curu! Brodograditelj treba biti vridan, dobar, ljubazan. Trebaš voliti i cijeniti alat, drvo... treba voliti ono što radiš. Ako radiš bez ljubavi, onda ne ide, napominje nam Marinko u trenutku kad se približavamo još jednoj ljubavi, ženi Franki koja je uz njega i radila u radioni sve dok sinovi nisu stasali i uhvatili se s njim posla. Ponosnu baku danas najviše raduje to što Marinko ima nasljednika, što je Bože prihvatio drvo, što voli i želi znati što i kako to djed radi u radioni.