Završnim koncertom u Domu hrvatskih branitelja u Puli, na kojem su se vrhunskim izvedbama predstavili najbolji solisti te pobjednički komorni sastav i orkestar, u petak je službeno završio 45. Međunarodni susret harmonikaša u Puli. Više od 500 sudionika iz 15 zemalja, koje je ocjenjivalo 20 članova prosudbenih komisija sastavljenih od renomiranih svjetskih umjetnika i glazbenih pedagoga, natjecalo se u 11 solističkih kategorija, tri kategorije komornih sastava i četiri kategorije harmonikaških orkestara.

Dvogodišnja stanka

U solističkim kategorijama najbolji su bili Đorđe Perić iz BiH, s osvojenih maksimalnih 100 bodova, što je prava rijetkost, te Jonas Vozbutas iz Litve. Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo je novčanu nagradu za najbolju izvedbu hrvatskog skladatelja Josipu Orečiću za izvedbu skladbe Saše Bastaleca. Dobitnik Kupa Grada Pule je (Un)seen Trio iz Litve, a u kategoriji koncertist pobjedu je odnio Marcell Csuka iz Mađarske. Kup Grada Pule i Veliki prijelazni kup Grada Pule otišao je beogradskom orkestru Kostaman. Nagrade su uručili gradska pročelnica za kulturu i razvoj civilnog društva Lena Radunić i predsjednik OKUD-a Istra Alex Nadišić.

Ovogodišnji susret harmonikaša dogodio se nakon dvogodišnje stanke. Predsjednik Organizacijskog odbora Igor Krizman kaže da su ove godine imali tradicionalno kandidate iz Češke, Poljske, u mlađim kategorijama iz Austrije, zatim iz Italije i to čak s juga, pa su neki natjecatelji do Pule putovali i po tisuću kilometara, čime su pokazali koliko im ovaj susret znači. Spremnost na put za Pulu pokazala je i skupina natjecatelja iz Litve, ističe Krizman. Natjecali su se po dobnim skupinama, Talijani su, recimo, nastupili u kategorijama do 13, do 15, do 17 i do 19 godina, dok su iz Litve stigli studenti. Postojale su i dvije seniorske kategorije, programski različite.

Igor Krizman, predsjednik Organizacijskog odbora (Snimila Helena Mostarkić Gobbo)

- Tri su faktora izravno ili neizravno utjecala na organizaciju ovogodišnjeg Susreta - pandemija, rat u Ukrajini i nove ekonomske prilike. Bez obzira na uvjete u kojima ljudi možda i nisu imali idealan pristup letovima, kao u predpandemijsko vrijeme, lijepo je znati da su ipak bili spremni putovati i po dva dana, doći u Pulu i prezentirati se, što govori o vrijednosti našeg festivala. Svake godine nam raste i broj natjecatelja iz Kine, ranijih godina dolazili su nam i Ukrajinci i Rusi, kaže Krizman.

Međunarodne susrete godinama financiraju Ministarstvo kulture, Istarska županija i Grad Pula, uz manje donatore kao što je Turistička zajednica Pule, proizvođač harmonika Pigini, a ove godine i jedna manja tvornica Fisitalia, te kotizaciju koju plaćaju sudionici. Krizman ističe da se razina kvalitete Susreta uvijek održava daleko iznad budžeta kojim raspolažu. "Uspijevamo realizirati Susret na temelju entuzijazma i ljubavi organizatora i članova žirija, ali i razumijevanja potrebe za takvim manifestacijama."

Stanko Mihovilić

Što se smještaja tiče, ranijih godina partner im je bio hotel Pula, no ove je godine bio zauzet sportašima, pa im je ususret izašao Arena Hospitality Group. "Posljednjih godina otkako vodim Susret harmonikaša smještajni kapaciteti u Puli konstantno se povećavaju i to u različitim kategorijama, što svakako ide u prilog festivalu, jer natjecatelji imaju puno veći izbor odabira smještaja, od privatnog, preko hostela, pa do hotela različitih kategorija i na različitim lokacijama."

Veliki prijelazni kup Grada Pule otišao je beogradskom orkestru Kostaman (Snimio Dejan Štifanić)

Susreti su se prethodnih godina održavali uglavnom u travnju, no ovi u svibnju imaju puno više prednosti. No, najveća prednost je, uz praćenje razvoja klasične harmonike i dosega u literaturi, svakako ona emotivne prirode. "Susret je uvijek pridonosio da harmonika uđe u srca Puljana, a da Pula uđe u srca svih gostiju koji nam dolaze. Mislim da smo i ove godine u tome uspjeli", zaključio je Igor Krizman.

Tradicija susreta harmonikaša, koju je sada već davne 1964. godine započeo Stanko Mihovilić, nastavila se unatoč svim izazovima koje su donosila minula desetljeća, pa i sadašnji trenutak. Nakon dvogodišnje pauze zbog pandemije, s visokom razinom pripremljenosti, pulski Susret okupio je brojne mlade i renomirane umjetnike, izvođače, skladatelje i pedagoge iz svijeta klasične harmonike. Članovi prosudbenih komisija bili su Rožika Banov Mijandrušić, Radmila Bikić Magdić, Dalibor Boljun, Franko Božac, Silke D'Inka, Frederic Deschamps, Romeo Drucker, Vladimir Gorup, Mia Grozdanić, Predrag Janković, Slavko Magdić, Elsbeth Moser, Anamarija Nerad, Nikola Peković, Mirjana Petercol, Neven Radaković, Raimondas Sviackevičius, Gian Vito Tannoia i Daniela Vagner, uz predsjednicu Đeni Dekleva-Radaković.

Drugi najbolji solist Jonas Vozbutas iz Litve (Snimio Dejan Štifanić)

Susret je otvoren glazbeno-scenskim djelom "Dugine boje" autora Saše Bastaleca, a trećeg dana koncert su održale mlade hrvatske umjetnice Martina Jembrišak na harmonici i Andrea Jelavić na flauti. Prije završnog koncerta pobjednika, za 37 sudjelovanja na dosadašnjim susretima dodijeljena je zahvalnica Harmonikaškom orkestru Hrvatskog grafičkog društva "Sloga" iz Zagreba koju je primio Boris Barić, član orkestra od 1. Susreta održanog 1964. godine.

Zahvalnicu Harmonikaškom orkestru HGD-a "Sloga" iz Zagreba primio je Boris Barić, član orkestra od 1. Susreta (Snimio Dejan Štifanić)

PISMO OKUD-u ISTRA: Kako je jedan 13-godišnjak zapamtio prvi "Pulski susret"

"Ove godine održat će se 45. Susret harmonikaša u Puli. Pitanje je: kako je to sve počelo? Pokušat ću s ove povijesne udaljenosti nešto reći o tome.

Prvi Pulski susret održan je koncem travnja, daleke 1964. godine. Upravo za vrijeme održavanja manifestacije bio je moj petnaesti rođendan. Sve je, međutim, počelo cca dvije godine ranije. Odmah da se ogradim od potpune istinitosti svojih pisanija. Dopustite da je od tih dana prošlo 60 godina i da sam ja tada imao samo 13 godina!

Tih dana 1962. bio sam 'prekomandiran' iz malog u veliki orkestar. To je bila posebna čast. Ja ovako još golobradi dječarac među ekipom koja je od mene bila starija barem 10 godina. Tada je došlo još nas nekoliko mladih u orkestar, koji smo kasnije postali okosnica budućeg orkestra. U jednom trenutku počelo se pričati da nam u goste dolazi delegacija članova orkestra harmonika iz Pule. Osim dirigenta Stanka Mihovilića, tu su bili i harmonikašice Ljiljana Završnik i Đeni Dekleva i harmonikaš Claudio Rocco. Bili su tu još i neki, nama manje interesantni drugovi iz 'struktura'. Mislim da je jedan od njih bio i drug Milan Mustač. Mene su najviše zainteresirale mlade djevojčice/djevojke, moje vršnjakinje Đeni i Ljiljana. Ne mogu se sjetiti što su nam one svirale, ali sam dobro zapamtio Claudija, koji nas je impresionirao jurnjavom po klavijaturi u svojoj izvedbi 'Bumbarovog leta'. G. Mihovilić je prije nepune tri godine preuzeo orkestar i nije baš imao neko bogato iskustvo u vođenju harmonikaškog orkestra. Vjerojatno mu je manjkalo kvalitetne literature (partiture) za harmonikaške orkestre. Očekivao je pomoć od našeg dirigenta prof. Ernesta Dvoržaka. Koliko ja znam naš Žak, tako smo ga svi zvali, dao mu je što god je tražio, uz riječi: Nek' ljudi sviraju! Kako se to rješavalo u ranim šezdesetima, mislim na kopiranje, nemam blagog pojma!

Drugovi iz struktura vodili su svoje razgovore, čiji sadržaj nas tada uopće nije zanimao. Sklon sam tome da su tada nekako započeli razrađivati ideju o popularizaciji harmonike, na način da se svake godine organizira susret harmonikaša, solista i orkestara. Ideja je, vjerojatno bila, da to bude na nivou Jugoslavije. Mislim da se tu kasnije priključio i orkestar AKUD 'Sonja Marinković' iz Novog Sada. Vjerujem da su se najlakše dogovorili oko mjesta održavanja. To je bila, svi već znamo, Pula. Kasnije su se susreti internacionalizirali.

Sadržaj prethodnog odlomka je čista moja spekulacija! Kad su gosti iz Pule otputovali, za nas je najvažnija informacije bila, da na kraju sezone 1962./63. idemo u Pulu dati jedan koncert! Kud ćeš veće sreće! Na put smo krenuli na trodnevni izlet u petak, 21. lipnja 1963. Većini od nas najmlađih je to bio prvi odlazak od kuće, bez starijih, kao pratnje! Putovalo se vlakom (sic!). Kad je zadnji put netko od Vas pokušao doći vlakom iz Zagreba u Pulu i obratno. Kao i sada, putovalo se preko Slovenije. Samo što danas put traje nešto više od 12 sati uz 4 presjedanja!? Nemreš bilivit!?! U to vrijeme nije bilo uobičajeno da se spava po hotelima, tako da smo bili raspoređeni na spavanje po kućama članova Pulskog orkestra. Nažalost, ne sjećam se prezimena obitelji, kao ni dijela grada gdje smo bili smješteni, moj prijatelj Ritter Perica i ja. Kasnije ću još malo o tome.

Mislim da se koncert održao u subotu, 22. lipnja, navečer pod otvorenim nebom. Nisam siguran ni gdje smo svirali. Mislim da je to bilo iznad današnje ulice Giardini. Na istočnoj strani te ulice su zgrade s raznim sadržajima. Čini mi se da je u jednoj od njih kafić čuvenog Mate Parlova. Na zapadnoj strani, nakon više redova drveća, nalaze se zidine, na vrhu kojih bi trebalo biti to mjesto, kao neka vrtna restauracija, gdje smo mi održali koncert. O tom koncertu, nažalost, nisam mogao naći nikakve podatke u našoj, inače, uredno vođenoj arhivi. Nema riječi ni o programu, kao ni da li su domaćini odsvirali nešto na samom početku!?! Od svega postoji desetak malih, crno-bijelih fotografija, koje pokazuju da smo se izvrsno zabavljali. Prvenstveno na pulskim plažama, Stoji i Zlatnim stijenama!

Pred kraj moram spomenuti jednu neugodnost koja nam se desila. U subotu prije koncerta došli smo malo predahnuti u kuću naših domaćina, kojih tada nije bilo kod kuće. Bilo je jako vruće i mi smo otvorili balkonska vrata da uđe malo svježeg zraka. Nismo imali pojma da naši domaćini imaju običaj pustiti pticu, koja je inače živjela u krletci, da slobodno leti po sobi! Tako se desilo da je ta ptičica izašla iz sobe i kuće, na slobodu! Perici i meni bilo je užasno neugodno zbog toga što se dogodilo. Nije mi poznato što se kasnije desilo s ptičicom!

Druga stvar koja se dogodila je da sam u kupaonici zaboravio potkošulju. To, međutim, ima dublje značenje. Stari ljudi kažu, a stari ljudi uvijek imaju pravo: 'Ako se želiš vratiti na neko mjesto, zaboravi neku svoju stvar, da bi imao razlog da se vratiš!'

Život je valjda tako htio. Već deset mjeseci kasnije vratio sam se u Pulu, kao član harmonikaškog orkestra GKUD-a 'Ognjen Prica' na prvi susret harmonikaša! Tko zna, da nisam zaboravio tu potkošulju, možda se nikad više ne bi vratio u Pulu! Nakon toga bio sam tridesetak puta na Susretima. Vjerujem, da se za tjedan dana opet vidimo!"

U Zagrebu, 21. svibnja, 2022.

Boris Barić

Povezane vijesti

• Kvalitetno muziciranje Vladimira Babina u DHB-u
• Svečano otvoren 43. Međunarodni susret harmonikaša
• Sutra "Koncert za violinu i orkestar" skladatelja koji je živio u Puli