Luka Demarin tijekom jednog koncerta (Arhiva)
Ponekad mi neka melodijska ideja spontano dođe, pa je zapišem, doma dodatno razrađujem i stvorim konkretnu skladbu. No, puno češći slučaj je da jednostavno sjednem za klavir i računalo, na umu imajući samo karakter i stil skladbe, te zatim istražujem i skladam
Mladi pulski netom diplomirani akademski skladatelj Luka Demarin prije nekoliko dana predstavio se, uz kolege i prijatelje glazbenike, koncertnim programom gdje su na repertoaru bile njegove autorske skladbe. Bio je to povod za razgovor s ovim mladim umjetnikom.
- Kako je krenula Vaša ljubav prema skladanju i kako ste se odlučili za upis na taj studij?
- Neki skladatelji skladaju već od malih nogu. Kod mene to nije bio slučaj, ali svoju sam kreativnost kao dijete izražavao pisanjem: u vrtiću sam se isticao neprestano smišljajući originalne dječje smiješne priče, a jedna od njih, 'Stari Babučar i jaka Nutella', 2000. godine je i objavljena. Nakon promocije i medijske pažnje, ljudi su mi počeli predviđati nekakvu spisateljsku karijeru u budućnosti. Međutim, upisao sam glazbenu školu (klavir u klasi prof. Čedne Osip) i život me pomalo odveo u jednom drugom, ali isto tako kreativnom smjeru. Kroz glazbeno obrazovanje na akademijama sam učio sve više o glazbi, te spontano započeo i sa skladanjem, shvativši da je to nešto što radim s lakoćom, a ujedno i odličan način da kombiniram glazbeno znanje i kreativnost.
- Studirali ste nekoliko različitih smjerova na muzičkim akademijama. U čemu se najbolje nalazite?
- Tako je, prvi studij je bila glazbena teorija (na Umjetničkoj akademiji Split), koja me oduvijek fascinirala kao matematičko-znanstveni pristup glazbi, a od malena su me privlačile ljestvice, intervali, akordi, harmonije, tonski odnosi, ali isto tako i solfeggio i slušno-intonativni izazovi. Godinu nakon Teorije, upisao sam i studij Klavira u klasi prof. Jadranke Garin (također u Splitu). Tako sam i kao glazbeni izvođač još potpunije počeo živjeti glazbu. Kompozicijom sam se bavio najprije za sebe i u sklopu kolegija "Osnove kompozicije" na akademiji, a shvativši da je to smjer u kojem bih se htio izražavati i još više napredovati, upisao sam i magistarski studij Kompozicije u Ljubljani u klasi prof. Marka Mihevca, nakon predaje više od 200 stranica vlastitih skladbi i polaganja prijemnog ispita napredne razine iz glazbeno-teorijskih predmeta. Teško je reći u čemu se najbolje snalazim, jer se sve tri moje specijalizacije isprepliću – znanje iz glazbene teorije koristim za skladanje, a nakon skladanja nerijetko svoje skladbe i sam izvodim na klaviru ili s drugima u nekom komornom sastavu. Veliki uzor su mi ruski kasni romantičari poput Skrjabina ili Rahmanjinova, koje i najviše volim izvoditi kao pijanist.
- Zasigurno nije danas lako biti skladatelj. Kakva su Vaša očekivanja?
- Još u prvoj polovini 20. stoljeća, u razdoblju između dva svjetska rata, zahvaljujući skladateljima poput A. Schönberga, klasična glazba je krenula jednim novim smjerom u kojem se na neki način bježi od glazbe u tradicionalnom smislu, što dalje od klasičnih tonaliteta, harmonija, melodija, pa čak i stabilnog ritma. Skladatelji su pokušavali pronaći nešto novo i neviđeno, nove mogućnosti za glazbeno izražavanje, eksperimentirajući sa zvukovima, šumovima i ispitujući razne mogućnosti instrumenata. To je bilo vrijeme kad je eksperimentalna i avangardna glazba bila novina. Međutim, i danas, sto godina kasnije, gotovo su svi europski studiji klasične kompozicije na glazbenim akademijama usmjereni na takvu, eksperimentalnu i avangardnu glazbu. Zbog toga jedno vrijeme nisam ni razmišljao o ideji da studiram na akademiji – moj stil skladanja i ono što sam svojom glazbom htio reći kosio se s onim što se danas od klasičnog skladatelja traži.
Na koncu sam se ipak odlučio krenuti na prijemni ispit, ali pod jednim uvjetom – ostat ću svoj i neću mijenjati stil skladanja. Srećom, u Ljubljani su imali razumijevanja za to i primili me na svoju Akademiju. Ne smatram da korištenjem tonaliteta i klasičnih harmonija i melodija idem korak unatrag. Nastojim donijeti nešto novo i originalno na jedan drugi način, stvarajući glazbu koju će ljudi rado slušati i izvoditi, stilski je pomalo miješajući s popom, jazzom i istarskim folklorom, ovisno o skladbi. Sviđa mi se čuti vrlo pozitivne komentare bivših profesora, kolega i publike na moje skladbe, što je dodatni poticaj da nastavim u ovom smjeru. Klasična glazba ograničena je, nažalost, na jedan manji krug slušatelja, a nerijetko je ljudi opisuju kao zatvorenu, uštogljenu i nezanimljivu. Volio bih dati svoj doprinos da se to barem donekle promijeni.
- Odakle crpite inspiraciju za vaše glazbene kreacije?
- Ponekad mi neka melodijska ideja samo spontano dođe, pa je zapišem, doma dodatno razrađujem i stvorim konkretnu skladbu od toga. No, puno češći slučaj je da jednostavno sjednem za klavir i računalo, na umu imajući samo karakter i stil skladbe, te zatim istražujem i skladam. Nekad me ljudi baš zatraže da skladam za konkretnu osobu ili instrument, što me dodatno inspirira jer imam konkretan cilj, a nerijetko se i savjetujem s izvođačima o tome kakvu bi skladbu htjeli izvoditi.
- Živjeti od klasične glazbe danas?
- Za razliku od nekih razvijenijih zapadnoeuropskih država u kojima je moguće živjeti samo od skladanja i autorskih honorara, u Hrvatskoj skladanje klasične glazbe u principu može biti samo hobi jer su takvi honorari minorni. Kod nas te se smatra afirmiranim skladateljem ako si redovni član Hrvatskog društva skladatelja, a za doći do te titule potrebno je od honorara zaraditi 'samo' 1.000 kuna godišnje, pet godina zaredom. Za usporedbu, ako ste skladatelj popularne glazbe, trebat ćete zaraditi 50.000 kuna godišnje od autorskih honorara, dakle točno pedeset puta više. Mislim da se i samim time vidi koliko je klasična glazba kod nas marginalizirana.
- Planovi za budućnost?
- Ove školske godine ću stažirati u glazbenoj školi I. M. Ronjgova u Rijeci, radeći kao profesor polifonije i solfeggia. Osim toga, planiram nastaviti vježbati klavir i djelovati kao pijanist, te naravno i dalje skladati za razne instrumente i sastave. Krajem kolovoza održan je koncert mojih autorskih skladbi pod nazivom 'Classico istriano' u crkvi sv. Franje u Puli. Radilo se, dakle, o novoj klasičnoj glazbi u kojoj sam nerijetko upotrebljavao istarsku ljestvicu i motive kao osvježenje, na što je publika izuzetno dobro reagirala. Nije isključena ni opcija postdiplomskog studija, ali o tom potom.