Dok se slažu dojmovi sa 71. Pulskog filmskog festivala i pokušava sagledati što je u organizaciji moglo biti bolje, jer ipak je ovo najvažnija domaća filmska smotra, štogod netko mislio o njoj, iza svjetala Arene i ove godine čistog noćnog neba, ostaje zanimljiva filmska produkcija.

Odvratan, korumpiran, dobar

Nisam ove godine uspio pogledati sve što sam htio, a najviše mi je žao što mi je promakla »Sveta obitelj« koja je pobrala najviše simpatije publike što se vidjelo i u ocjeni. Veliku zlatnu arenu na koncu je odnijela »Proslava«, film koji se baš i nije proslavio kod publike, što niti najmanje ne čudi. Riječ je inače o vrhunskom ostvarenju, no bilo je za očekivati da neće svi imati strpljenja u sporim kadrovima i surovim oblačnim pejzažima tražiti priču o ljudima koji se okreću zlu kao spasenju kada im ništa drugo na preostaje. Premračna i prekriptična je to tema za široke mase. Odličan je bio i Grlićev »Svemu dođe kraj«, triler koji u jednom trenutku malo počinje žanrovski lutati, ali se vrlo brzo sabere i poentira u žestokoj završnici. Osim toga, tu je i odvratni, korumpirani, perverzni moćnik, negativac kojeg je nevjerojatno dobro odglumio Boris Isaković i zasluženo osvojio Zlatnu arenu za sporednu mušku ulogu. Kada se govori o ulogama, mnoge oklade išle su na Aretu Ćurković kao sigurnu laureatkinju Zlatne arene u kategoriji najbolje ženske uloge u filmu »Žena s gumenim rukavicama«, no žiri je odabrao Lanu Barić u »Šlageru«, još jednom filmu koji mi je nažalost promakao.

Ako bih među desetak filmova koji su mi se našli na radaru izdvojio najboljeg, izbor bi bio jednostavan - »Slatka Simona« Igora Mirkovića. Film o svijetu suvremenih iluzija i pornografiji koja je tek refleksija nečeg dubljeg, ali to nikome ne natura na nos, puno toga kaže u svega sat i pol i pritom apsolutno nikome ne popuje. Niti onima koji taj način života prihvaćaju, niti onima koji konzumaciju takvih sadržaja dobro unovčavaju, niti onima koji se nad time zgražaju. Dodajmo tome odlične, slojevite i više nego uvjerljive likove, sugestivnu atmosferu i nevjerojatno dobro ispričanu isprepletenu priču koja na kraju sugerira jedan jedva vidljivi, ali mogući preokret i - voila. Evo vrhunskog domaćeg filmskog proizvoda, no jasno je da će mnogi ignorirati sadržaj i zakačiti se na način koji je priča predstavljena.

S druge, donje strane te kvalitativne ljestvice stavljam »Frku« i »Šalšu«, dok na sredini ostaju »Bosanski lonac« i »Živi i zdravi« te stepenicu više i spomenuta »Žena s gumenim rukavicama« čiji mi je narativni kontekst (štrajk) osobno bio blizak. Jednu jaku četvorku dao sam i Milićevom »Božjem gnjevu«, profesionalno ispričanoj priči o ratu, osveti i politici koja mi je postala malo manje jasna u sredini drugog dijela, no uspio sam povezati konce do samog kraja, tako da, tko zna, možda nije problem u Miliću koji je napravo jako dobar posao, nego je problem u promatraču.

Dokumentarac »Kix« koji kroz 14 godina prati jednu obitelj iz najnižeg društvenog sloja koja živi u Budimpešti također je mogao biti odličan, ali nije me uspio povezati s likovima, no definitivno me nije ostavio ravnodušnim i potaknuo me da s nestrpljenjem očekujem, po mogućnosti pozitivan rasplet. Ipak, ovo nije Hollywood. S druge strane, »Domaćinstvo za početnike« Gorana Stolevskog koje je pobijedilo u kategoriji hrvatskigh manjinskih koprodukcija, uspio me povezati s likovima, iako nemam nijedan problem s kojima se oni susreću. Kako je Stolevskijev film to uspio? Nenametljivim humorom? Emocijama? Diskretnom ali sigurno ispričanom pričom? Glumačkom ekipom u kojoj svi glumci zaslužuju nagrade (na koncu je Zlatnu arenu kao sporedni muški glumac odnio Vladimir Tintor)? Ili pak činjenicom da Stolevski nije dopustio optimizmu da na kraju raširi bijelu zastavu? Ponekad se odgovori kriju u pitanjima, ponekad je sve na stolu, samo treba biti dovoljno otvorenih očiju i uma.

Na kraju, hrvatski se film zadnjih godina u cjelini ipak kreće prema naprijed, čak i kada to kretanje nije očito, bilo da se radi o »čistoj« domaćoj produkciji ili koprodukcijama. Čak i kod povremenih promašaja vidljiv je trud, želja da se nešto napravi i daleko je to od onih ispraznih, beživotnih i loše odglumljenih filmova devedesetih ili kasnije.

Tko tu koga

Napisao sam prije nekoliko godina da je hrvatski film konačno »otkrio« 21. stoljeće, da suvremeni filmovi zbilja djeluju suvremeno, sa svim svojim prednostima i manama. I ovi najslabiji filmovi djeluju vizualno jako. Čak mi se čini i da se počelo više raditi na scenarijima, iako se i dalje tu i tamo znaju naći rupe u pričama, ali filmašima je sve važnije što će i kako ispričati, a ne samo hoće li glavni glumac ili glumica dobro odglumiti sjetu dok gleda prema pučini. I konačno, sve bolje se postavlja radnja na početku filma tzv. ekspozicija u kojoj se objašnjava tko tu koga i zašto i kako, a ne da moram čekati polovicu filma da shvatim da se ovaj zove Jure, oženjen je za Ivanu i progone ga noćne more jer nije platio kaznu za parkiranje. Ili tako nešto. I na kraju, kada je dobar, hrvatski film nije poput šminkera koji se hvali novom košuljom i hlačama, nego se vidi da zbilja ima nešto i u sebi.

Povezane vijesti

• Otvoren natječaj za prijavu filmova na 63. PFF
• Prijave za Hrvatski program i Kratku Pulu 63. PFF-a
• OVJENČAN S PET OSKARA Spektakularni "Gladijator" će 20 godina nakon nastanka 27. srpnja prvi put biti prikazan u Areni. DOLAZE I SVJETSKI POZNATE FACE IZ SVIJETA FILMA!