MATE ĆURIĆ, urednik kulture i filmski kritičar u Glasu Istre
Podilaženje publici u Puli ne prolazi. Arena je Olimp i tih sedam dana oni su jedini koji kažu: palac gore ili palac dolje
Na Festivalu bio sve osim direktora - Mate Ćurić (Snimio Duško Marušić Čiči)
Na počecima filmskog festivala u Puli, kada nije bilo mnogo ni drugih društvenih događanja i televizija bila u začecima, vidjeti nekog glumca na velikom platnu a onda i na cesti, bila je prava atrakcija. Privilegija Puljana i njihovih gostiju.
- Glumci su bili u prvom planu, a i njih je tada bilo četiri, pet, šest. Režiseri nisu uopće bili bitni, tko ih je spominjao. A onda su dolazili i gosti, prva strana delegacija su bili Kinezi, a onda svjetski poznata imena, od Marela Carnea i Otokara Vaavre već na 3. festivalu pa sve do Sophije Loren, Elizabeth Taylor, Richarda Burtona, Johna Malkovicha i da ne nabrajam dalje, da daju širi odjek Festivalu, kao i danas, kaže Mate Ćurić, dugogodišnji urednik kulture u Glasu Istre i filmski kritičar koji je s pulskim filmskim festivalom "na ti", prati ga od svog dolaska u Pulu 1978., pa i sada kad je u mirovini. Kao najdugovječniji kroničar Festivala dobitnik je i nagrade "Marijan Rotar", koju je i utemeljio. "Na Festivalu sam bio sve osim direktora", kaže. Bio je i fotoreporter, dodajemo, a dio njegova bogatog novinarskog fotoarhiva vidite i ovdje.
Na kultnoj terasi hotela Riviera, gdje su odsjedali i nakon projekcija u Areni, družili se glumci i režiseri, novinari i politička elita, kaže da je u početku najviše saznavao od osoblja, konobara, sobarica, portira, redom Puljana koji su tu radili.
Terasa hotela Riviera
- Tada se više pričalo o našim glumicama koje su gradile karijeru u inozemstvu, kao Marija Baxa, Rita Ružić, Virna Lisi. Sjećam se kako se prepričavalo kada je Oju Kodar, pravog imena Olgu Palinkaš, zagrebačku likovnu umjetnicu i glumicu, životnu suputnicu oskarovca Orsona Wellesa, na Zlatnim stijenama u bikiniju snimio Alojz Orel, tada fotoreporter Glasa Istre. Ja sam bio bliži nekim režiserima, poput Želimira Žilnika i drugih koji su bili vezani i uz MAFAF, a potom s Krstom Papićem gotovo familijarno, Batom Čengićem, a od glumaca s Borisom Dvornikom, Ivicom Vidovićem, s Tribusonima i Bogdanom Diklićem s kojima sam odrastao u Bjelovaru, Božidarkom Frajt, Mustafom Nadarevićem, Nedom Arnerić, Anjom Šovagović Despot, Emirom Hadžihafisbegovićem, glazbenim genijalcem Arsenom Dedićem… Da, bio sam i u žiriju 50. jubilarnog festivala zajedno s Oskarovcem Jirijem Menzlom, a potom i s legendom u svakom smislu Brankom Lustigom, također u žiriju. Kasnije stvoriš neka prijateljstva, jer pišeš o filmovima pa te zovu na prijeme, kaže Ćurić.
Svaka filmska ekipa u Puli je organizirala svoju feštu i pozivala svoje goste, a održavale su se na brodu-restoranu "Moby Dick" koji je bio usidren u blizini Uljanika, u Horse Centru u Loborici, u disku Piramida na Zlatnim stijenama, na terasama hotela Histria, Brioni…
- Tek krajem 80-ih s Enom Begović počinje taj velik interes za glumce i glumice. Ena je bila pojam ljepote, pojavila se u "Padu Italije" i na krilima toga gradila karijeru, da bi za ulogu grofice u fenomenalnom filmu Antona Vrdoljaka "Glembajevi" dobila Arenu za sporednu ulogu i odbila je primiti, podsjeća nas Ćurić.
Po dolasku u Pulu koncem 1978. Mate Ćurić radi u kazalištu, gdje je bilo sjedište Centra za scenske i likovne djelatnosti, kojem se sljedeće godine pripojila Radna organizacija Festival jugoslavenskog filma s Martinom Bizjakom na čelu, Gorkom Ostojić Cvajner i Ljubicom Džajić. Ćurić je radio na pripremi plakata, u čijoj su izradi sudjelovali legendarni profesor Ivan Obrovac i njegovi učenici, te je usput gledao filmove. Plakati i drugi tiskani materijali koji su pratili Festival izrađivali su se u Sitotisku, gdje su radili Zvonko Moćan i Oto Širec.
Nakon povratka iz vojske 1983., Ćurić je nastavio surađivati u festivalskom Biltenu, uređivala ga je Jelena Lužina u festivalskom centru u sadašnjem Domu branitelja. Jednom nogom je već bio u Glasu Istre, gdje je Festival već godinama pratio novinar Tihomir Staničić Ševa, koji je filmove gledao sa žirijem mjesec dana ranije, a Ćurić ga je pratio iz znatiželje.
MAFAF i mladi autori
- Prikaz filma u novinama na terasi hotela Riviera čitao se već zorom; novine su stizale oko 4-5 ujutro. Za nas u Puli Festival su bile i pripreme, MAFAF i mladi autori koji su dolazili u Pulu. Sve je to nama bio Festival, kaže Ćurić, koji je u Glasu Istre prvo pratio MAFAF, a onda mu je Ševa od 1984. pomalo prepuštao i Festival. "Tada je u Glasu Istre bilo par novinara koji su radili sve, nije bilo posebne rubrike za kulturu. Onda sam umjesto njega gledao te filmove unaprijed i pisao o njima. Sada su to bili već duži tekstovi, pisao sam što ja mislim o filmu, dao svoj stav i analizu. Nije bilo Googlea, nismo puno znali o pojedinim autorima, njihovim ranijim radovima, da to smjestimo u širi kontekst", prisjeća se Ćurić.
U početku ga je zanimalo kazalište i književnost, film tek usput, do Kubrickove "Lolite", prema slavnom Nabokovljevom romanu, koji je deset godina nakon snimanja prikazan u nekom "lijevom" kinu u Zagrebu. Kako je poznavao roman, želio je pogledati film i toliko ga je fascinirao da je imao potrebu napisati kritiku. "Dao sam si slobodu da kažem što mislim o filmu, tekst je objavljen u nekom omladinskom listu, ne sjećam se gdje, i izazvao je interes. Te reakcije potaknule su me posvetiti se filmskoj kritici, posebno pulskom festivalu. U Puli tada nije bilo filmskog kritičara, a poznati kritičari toga vremena od Zagreba do Beograda, kao što su bili Stevo Ostojić, Mira Boglić, Milutin Čolić, Kesić, kasnije i drugi od Munitića, Polimca, Godničam Modrinića, Starčevića do Čelana, generacije s kojom sam i ja stasao, nisu gledali film unaprijed i njihove su kritike kasnile po dan-dva. Samo je Glas Istre imao tu privilegiju, poslije će se ispostaviti da to nije bilo baš slučajno - trebalo je pustiti nekoga da istrči, da bi se ispipao teren", kaže Ćurić.
U centrima bivše države, pojašnjava dalje, u Zagrebu, posebno u Beogradu, i novinari i glasila bili su službeni, politički, pod nekom vrst kontrole, da se neke nepoželjne poruke ne bi provukle kroz film. "Članovi Vijeća Festivala, koje je također bilo partijsko i u kojem su bili i filmski kritičari, ujutro bi dobivali upute kako reagirati na pojedine filmove i u 13 sati na konferenciji za novinare više bi se bavili sumnjivim porukama autora, nego umjetničkom ocjenom filma. I ja sam koncem 1980-ih nagazio na minu. U Glasu Istre bili smo pokrenuli Filmski barometar, jednu od rijetkih kolumni u dnevnim novinama, gdje sam pisao o filmovima. Tada je kuhalo na Kosovu, a ja sam pogledao kosovskog 'Proku', fantastičan art film, oduševio me. Završava simboličnom slikom pera koje leti u zraku i šalje poruku, napisao sam - pero može biti jače od oružja. Dođem sutra na konferenciju za novinare, vodio je Nebojša Đukelić, fantastičan čovjek, kad tamo počnu prozivati novinare koji su hvalili taj film. Ovdje imamo rušenje države, a vi to hvalite, i što je još gore, već danas u novinama film se diže u nebesa", prepričava Ćurić.
Filmski udar 70-ih
Kako je rasla kinematografija u Jugoslaviji, povećavala se produkcija, jedne godine, kaže naš sugovornik, bila su čak 32 filma, a u Arenu u sedam dana može ići 14 filmova, po dva svake večeri, pa se morala uvesti selekcija.
Za tzv. prašku školu kaže da su donijeli svježinu domaćem filmu, pogotovo Kusturica, Grlić, Paskaljević, Zafranović, ali prije toga ističe "Skupljače perja" Aleksandra Petrovića iz 1967. koji je nagrađen u Cannesu i nominiran za Oscara za najbolji strani film, zatim "Tko pjeva zlo ne misli" Kreše Golika iz 1970., Papićeve "Lisice", Vrdoljakove ratne iskorake, genijalnog Šijana, "Maratonce" i "Tko to tamo peva"…
- Bio je to pravi filmski udar, a govorimo o kasnim 60-ima i početku 70-ih, kad su i u svijetu bile velike društvene promjene, novi autori, novi valovi, novi filmovi, rock, oslobađanje. Tada je i Kundera postao svjetski poznat književnik, upravo na tim novim temama, kaže Ćurić.
Stavljajući to u kontekst pulske publike, koju je ovogodišnji, jubilarni Festival gurnuo u prvi plan, kaže da je rasla zajedno s Festivalom. U početku su gledali što god im je bilo ponuđeno, nisu imali s čim uspoređivati, ali kroz godine dobili su širi kontekst i stekli filmski senzibilitet.
- Shvatio sam da imam pred sobom obrazovanu, izgrađenu filmsku publiku. Ja komuniciram s publikom jer izvan toga nema konteksta, publika je ta koja odlučuje. Kao što su mogli prepoznati antiratne, partizanske filmove, koji su ideološki, ali su autori nalazili neke pukotine, kao što je "U gori raste zelen bor" sa Šiblovim scenarijem, pa filmovi Bate Čengića ili Aleksandra Petrovića, Makavejeva, ili pak slovenskih autora koji su u tome prednjačili. Pulska publika je to jako dobro prihvaćala. Komercijalni filmovi i podilaženje publici u Puli ne prolaze. Arena je Olimp i tih sedam dana oni su jedini auditorij koji kaže: palac gore ili palac dolje, slikovit je Ćurić.
Višenacionalni festival
O pokušajima da se Festivalom upravlja iz Zagreba i Beograda, kaže da se Marijan Rotar tu strogo postavio, "mi smo to smislili, to je naše". Treba vidjeti, ističe, i u kojem je kontekstu pokrenut Festival - 1953./'54. kopao se kanal na Dragonji, u Saboru se pola istarskih sela i općina priključuje Sloveniji, Tito boravi na Brijunima, okrećemo se razvoju turizma. Što se tiče koncepcije, kaže da Pula od prvog dana nije bila nacionalni festival.
- Nije ni mogla biti, jer 1953./'54. nismo imali toliku domaću produkciju, od 15 prikazanih filmova koje bi skupili sa svih strana, jedan-dva su bili igrani, sve drugo kratki, dokumentarni. I kasnije, kada je bilo domaćeg sadržaja za sedam dana, prvo kao revija jugoslavenskog, pa jugoslavenskog igranog filma, bio je to višenacionalni festival. Sve su republike i pokrajine u Jugoslaviji sudjelovale, financirale i prijavljivale svoje filmove, u festivalskim vijećima bili su predstavnici svih republika i pokrajina, po ključu, plus Viba film, Jadran film, Bosna film. I nagrade su dodjeljivane po nacionalnom ključu, navodi Ćurić te podsjeća kako je Ivo Škrabalo, poznati filmski teoretičar i scenarist, izazvao skandal kada je to javno napisao u svojoj knjizi "Kroz trnje do države".
I kasnije, kada je početkom 90-ih bio direktor Festivala, prvi u samostalnoj Hrvatskoj, Škrabalo se zalagao za međunarodnu filmsku smotru u Puli. Ćurić tumači da smo početkom 90-ih opet bili u situaciji kao početkom 50-ih - kako sedam dana ispuniti sadržajem? "Škrabalo je imao dobru ideju, ABC, Adriatic-Baltic-Croatia, festival koji bi pokrio cijelu srednju Europu. A pulski festival je imao tu tradiciju, međutim od 1993. bilo je pokušaja da se festival preimenuje u samo hrvatski i da se krene s brojem jedan, a zanemari već 40 održanih i da se prikazuju samo filmovi hrvatske proizvodnje", kaže Ćurić.
Istra i Zagreb
Prenosi nam atmosferu sa sjednice festivalskog vijeća kada je najavljen - prvi hrvatski filmski festival u Puli.
- Politička Istra i Zagreb posvađani, a na čelu Vijeća Anton Vrdoljak, autoritet, kao filmski glumac i režiser odrastao u Puli, pamte ga u kutnom filmu "H8", dobitnik Zlatne arene za glavnu ulogu i nose ga na rukama od Arene do Riviera, glumio u mnogo drugih filmova. Kao novinar sam imao privilegiju prisustvovati sjednicama gdje god su bile, od Sarajeva i Beograda do Zagreba i Ljubljane, nemam pravo glasa, ali sam im tada jasno rekao, možete odlučiti što hoćete, ali to vam neće proći, volio bih vidjeti tog hrabrog koji će doći u Pulu i reći, nakon 40. festivala, ovo je prvi. Ipak su odustali od toga. Tada je šef kulture u Istri bio Valter Kiršić, umjetnički direktor Festivala Armando Debeljuh, a na sjednicu festivalskog vijeća došla je i delegacija Ministarstva kulture, ministrica je bila Vesna Girardi Jurkić. Nakon razgovora lopticu su prebacili na Pulu i Istru, a ovi pak mene zamolili da napravim koncepciju festivala, kako bi s nečim izašli pred Ministarstvo. Tada je tehničku organizaciju radio INK na čelu s Davorkom Ružojčić. Tada su naprosto nestala kina u Puli, ugasila se.
Rekao sam, ono što je nekad bila Jugoslavija, sada nam je Europa, osniva se i Europska filmska akademija, slijedi masa koprodukcija. Dakle, Pula na najvećoj filmskoj pozornici okuplja, jer ima tradiciju, sve one najbolje europske filmove, uz hrvatske koji se nametnu kao konkurencija, kojima se i dalje dodjeljuju Zlatne arene, plus kratki program, dokumentarni, crtani i eksperimentalni filmovi. No, nije prošlo, samo par izdanja ali je na tome nikao Ljubljanski filmski festival koji je to iskoristio, tumači Ćurić.
Pulski autori
Kroz sve te godine Festivala mijenjale su se politike, ministri, ravnatelji i umjetnički direktori, ali Festival je opstao i publika ga nikad nije napustila. Ova jubilarna, 70. Pula, štoviše, otvorena je i bit će zatvorena filmovima pulskih autora, Andreja Korovljeva i Elvisa Lenića, a u glavnoj selekciji je i film "Pelikan" još jednog mladog pulskog režisera Filipa Herakovića. Da ne spominjemo brojna glumačka imena bez kojih se ne može zamisliti suvremena domaća kinematografija, uz posve mladu filmsku ekipu koja se okupila oko Vodnjan Film Festivala u Fažana Film Festival.
- Korovljev je eksplodirao s "Danima hrđe", dokumentarcem o uljanikovim "talibanima", i jako mi je drago što je stigao do svog prvog igranog filma. Posebno mi je drago za Lenića, koji se kao filmski kritičar afirmirao u Glasu Istre, gdje sam mu kao urednik kulture dao kolumnu i stasao je kao kritičar. Sada imamo već relevantan broj autora na raznim područjima, koji su se i sami izborili za svoje mjesto. Samo se bojim da Pula, kako stvari stoje, ne preraste u agenciju za smještaj gostiju koji su si unaprijed planirali besplatno ljetovanje, zaključuje Mate Ćurić.
Naprasno otkazan '91.
Za Festival '91. koji je naprasno otkazan, kaže da je sve već bilo spremno, filmovi, plakati, svi gosti su došli.
- Prvog dana ujutro je održana presica i novinarima prikazan film "Krhotine" Zrinka Ogreste, ali je stigla dojava da bi netko mogao nešto napraviti u Areni, iskoristiti vatromet, a već je bila užarena atmosfera, u Pakracu i okolici se nešto dešavalo. I trebalo je prelomiti, da ne bi nastao stampedo jer je i godinu prije bilo nemirno i provokacija. Izbori su bili provedeni, Sabor konstituiran, uvedena nova pravila, zastava, grb, himna i te '90. prva je u Areni puštena hrvatska, pa jugoslavenska himna. Publika podijeljena, na "Lijepu našu" neki fućkaju, pola Arene stoji, druga polovina sjedi, na "Hej, Slaveni" drugi sjede. Ja sam to napisao u izvještaju i prozvali su me na Dnevniku, prisjeća se Ćurić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
