Istrani u drugom sazivu Sabora Narodne Republike Hrvatske 1950. godine: Većina zastupnika već poznata Zagrebu, MASSAROTTO I NEFAT POSTALI SAVEZNI ZASTUPNICI

Na izborima za drugi saziv Sabora Narodne Republike Hrvatska, 5. studenoga 1950. godine, u izbornim jedinicama u Buzetu, Labinu, Pazinu, Puli i Rovinju, izabrani su Srećko Štifanić, Ivan Trampuš, Anton Griparić, Dušan Diminić, Tomažo Dobrić, Stipe Rajko, Ivan Motika, Marcel Durin, Franjo Nefat, Mario Jedrejčić i Giusto Massarotto

Prvi Ustav Narodne Republike Hrvatske stupio je na snagu 18. siječnja 1947. godine. Sabor postaje vrhovni državni organ, a Prezidijum i Vlada najviši izvršni i upravni organi državne vlasti. Sabor je postavljen na iste temelje kao i Narodna skupština Jugoslavije: svu svoju političku, gospodarsku, vojnu i kulturnu suradnju država je usko vezala uz zemlje "narodne demokracije", osobito Sovjetski Savez. Zato je prekid tih veza 1948. godine utjecao na sav državni sustav. Sukob sa Staljinom blokirao je zemlju ekonomski i politički. Odgovor na Rezoluciju Informbiroa bilo je stvaranje doktrine samoupravljanja. Godine 1949. i 1950. pokrenute su društvene mjere, što se tada označavalo kao demokratizacija, decentralizacija i debirokratizacija.

Najvažniji akt u pripremi samoupravljanja bio je Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva, poznatiji kao Zakon o predaji tvornica na upravljanje radnim kolektivima. Na pročelju zgrade društvenog doma, na središnjem trgu u Raši, stoji ploča da su Istarski ugljenokopi Raša, kolektiv-div u tadašnjoj državi, predani na upravljanje radnicima.

U takvom su društveno-političkom okviru održani drugi po redu izbori za hrvatski Sabor, nakon onih 1946. (i za Istrane 1947.). Prezidijum Sabora raspisao je izbore za 5. studenoga 1950. koji su održani prema novom izbornom zakonu. Njime je republičko izborno zakonodavstvo usklađeno sa saveznim. To se posebno odnosilo na odredbe o isključivo pojedinačnim kandidaturama i postavljanju kutije bez liste. Opet se glasalo gumenim kuglicama. Odluka o datumu izbora donesena je ranije, na sjednici Politbiroa CK KPH 14. kolovoza 1950.

Pored formalnih državnih izbornih tijela, kao i na prethodnim izborima za Ustavotvorni sabor, vrlo je aktivna bila Komunistička partija. Prednost u kandidaturama davana je "ljudima s terena" i "ljudima iz proizvodnje".

Područje Hrvatske bilo je podijeljeno na 250 izbornih mjesta, a Istra je bila uključena u riječku oblast. Raspis izbora naišao je na odjek među radnicima, radnim seljacima i poštenom inteligencijom. U izbornom kotaru Buzet za zastupnika je izabran svećenik Srećko Štifanić; Labin I. Ivan Trampuš; Labin II. rudar-udarnik Anton Griparić; Pazin I. Dušan Diminić; Pazin II. Tomažo Dobrić; Poreč Stipe Rajko; Pula I. Ivan Motika; Pula II. Marcel Durin; izborni kotar grad Pula I. Franjo Nefat, Pula II. Mario Jedrejčić; izborni kotar grad Rovinj Giusto Massarotto.

Istoga dana održani su izbori za Savezno vijeće Narodne skupštine FNRJ. Biralo se osam zastupnika u isto toliko izbornih kotara: Pula - grad, Lošinj, Vodnjan, Poreč, Pazin, Labin, Opatija, Rijeka - grad. Izabrani su Dušan Diminić, Petar Klausberger, Giusto Massarotto, Franjo Nefat, Josip Šestan, Josip Vrbanac, Dina Zlatić i Savo Zlatić. Prva, konstituirajuća sjednica drugoga saziva Sabora, održana je 2. prosinca 1950. Predsjednik Sabora u oba saziva bio je Zlatan Sremec.

Svi istarski izabrani zastupnici u Saboru NR Hrvatske imaju zanimljiv životopis. Djelovali su u jednom izuzetnom vremenu, kada je Istra pripala novoj državi i kada je mlada država tražila svoj vlastiti put razvitka, okrenuta istočnom bloku, jednopartijskom sustavu što ga je provodio vođa Staljin. Istarski narod u najvišem republičkom tijelu predstavljali su uglavnom istaknuti prvoborci, naravno partijski podobni ljudi. Oni čvršćeg karaktera, s vizijom, idejama i znanjem, ipak su odskakali i odskočili od šablone i prosjeka (ali i stradavali) u režimu jednoumlja.

Tomažo Dobrić bio je jedna od takvih osoba i osobnosti, jedna od najupečatljivijih osoba labinske političke scene, rođen 1921. u selu Snašići nedaleko od Labina (preminuo u Rijeci 2008.). Kao jedan od organizatora narodnooslobodilačkog ustanka na Labinštini u prvim poslijeratnim godinama, postaje predsjednik Kotara Pula, a kasnije i predsjednik Primorsko-istarske zajednice u Rijeci te Republičkog suda udruženog rada. Ostat će upamćen da je 1947. postao prvi labinski zastupnik u Hrvatskom saboru. Njegov zamjenik bio je Ivan Nini Basanić iz Vineža, tada upravitelj Opskrbnog poduzeća IU Raša. Novinar i publicist Marijan Milevoj o njemu piše: Jedan od najpoznatijih partijskih funkcionera Labinštine u ratu i prvim poslijeratnim godinama, do tada rukovodilac kojem se vjerovalo, postao je izopćenik iz društva kojeg je stvarao, završio je tri godine na Golom otoku. Vratio se 1952., zaposlio u rudniku i nakon svega tri dana 10. veljače, poginuo". Službeno priopćenje glasilo je: poginuo od posljedica gorskog udara.

Dobrićevi protukandidati bili su Anđelo Vozila, član Kotarskog odbora Narodne fronte Labina, a njegov zamjenik Karlo Jelčić, član Mjesnog odbora NO Brgod. Ovaj saborski zastupnik, gospodarstvenik i političar ostao je ponajviše u sjećanju kao prvi (domaći, labinski) direktor Istarskih ugljenokopa Raša početkom šezdesetih godina, kada se taj veliki kolektiv otvara prema turizmu, građevinarstvu, transportu i ostalim gospodarskim aktivnostima. Iz Rijeke vraća se u rodni zavičaj početkom sedamdesetih, kada je Labinština u teškoj gospodarskoj situaciji. Zadatak mu je provesti supstituciju rudarenja, koje se tada gasilo. Na čelu je Labinprogresa koji je u svega nekoliko godina, otvaranjem novih tvornica ili proširenjem postojećih, omogućio oko tri tisuće novih radnih mjesta. Vrijeme je to najvećeg poslijeratnog uspona Labina, kada cijeli kraj postaje veliko gradilište, a broj zaposlenih raste na 11 tisuća. Gradsko vijeće proglasilo ga je 2006. godine počasnim građaninom Labina.

Rovinjac Giusto Massarotto (1915.-1959.), građevinski radnik, koji je zaslužio čin majora, po nekima je kontroverzna osoba, pripisuju mu zločine nakon oslobođenja Rovinja, upravo prema sunarodnjacima, Talijanima. Bio je prvo lice Talijana u Istri, njihov predsjednik i konačno savezni zastupnik, koji je sjedio u beogradskom parlamentu. Političku karijeru počeo je 1937. kao sekretar komunističke mladeži Rovinja. Dolaskom rata, postaje jedan od glavnih organizatora talijanskih partizana Istre. Završetkom rata nastavlja s političkom aktivnošću i osim obnašanja funkcije predsjednika Talijanske unije za Istru i Rijeku, djeluje i u Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske, te, kao što je rečeno, u saveznom parlamentu Jugoslavije.

Za predsjednika Unije Talijana Istre i Rijeke izabran je u svibnju 1948. kada je zamijenio prvog predsjednika Dina Faragona. Bio je sljedbenik politike druga Tita, pa se nije libio sunarodnjake pozvati u borbu za ideale koje promiče Jugoslavija. U prvim izborima, 1947. godine, bio je kandidat u izbornoj jedinici Vodnjan, zamjenik mu je bio Mario Hrelja (kasnije, od 1953. do 1962., urednik Glasa Istre; predsjednik rovinjske Općinske skupštine), a protukandidat Antonio Giuricin (zamjenik Eugen Poropat). Kada je te godine ušao u Sabor, Massarotto je kooptiran u saborski Zakonodavni odbor.

Anton Griparić - rudar-udarnik

Odmah nakon Drugog svjetskog rata zbog ugljena Raša je bila hit u Titovoj Jugoslaviji, koja je kopirala Sovjete, pa tako i njihov proizvod: udarnički rad s novim medijskim zvijezdama - udarnicima. Alternativa super udarniku Aliji Sirotanoviću postali su labinski rudari Anton Bičić i Anton Griparić. Njihove stalno prebačene norme donijele su im medijsku slavu, a Rudolf Sremec, redatelj i scenarist, snimio je 1950. dokumentarni film "Događaj u Raši". Narator kao glavne značajke u radu udarnika Antona Griparića ističe domoljublje i potpuno korištenje radnog vremena: Antun Griparić, povratnik iz francuskih rudnika, uzor raških rudara, savršeno rukuje strojevima i potpuno iskorištava radno vrijeme.