VIŠE OD ŠOPINGA
Trst već dugo nije balkanski trgovački centar, ali suživot lokalnog stanovništva je živ. Donosimo reportažu našeg novinara
(Snimio Zvonimir Guzić / Glas Istre)
Što imate za prijaviti, Vama govorim, jeste li nijemi?
- Nisam nego ne smin govorit. Zabranili mi moj Luigi i Roko, znate ja sam iskrena pa moran mučat da mi ća ne uteče.
- A što imate za carinjenje?
- Ne znam ja ništa, pitajte vi njih dva.
Dijalog iz kultne Smojine serije Naše malo misto, u kojoj je Bepina nespretnom konverzacijoj na kraju cariniku otkrila da švercaju autoradio, simbol je jednog vremena u kojem je Trst bio »šoping meka« bivše države, a granica s Italijom pravi Berlinski zid kojeg su domišljati građani s »zabranjenom« robom prelazili na razne načine.
Protočna granica
Nakon više od pola stoljeća od legendarnog serijala stanje na terenu se dupkom promijenilo. Istina granica je još tu, iako je praktički nema, a u međuvremenu je niknula još jedna nešto južnije koja je nedavno ukinuta ili možda ipak nije.
Na putu iz Istre za Trst, gdje smo išli provjeriti kako živi nekadašnja »trgovačka metropola«, došli smo do graničnog prijelaza Dragonja na kojem je slovenska policija ponovo uvela kontrolu dokumenata. Još nam je u sjećanju fešta s dočeka 2023. godine kad se na obližnjem GP-u Plovanija pjevala Oda radosti, svirala je limena glazba i slavilo se ukidanje graničnih kontrola.
Nakon nešto više od godinu dana Schengenski sporazum je suspendiran sa slovenske strane najmanje do lipnja, a mi stojimo ponovo u redu iza nekoliko automobila s dokumentom u ruci.
No, osobni automobili brzo prolaze, policajka ovlaš pregledava dokumente, čekajući valjda neki kombi ili kamion za detaljniji pregled, jer sve je uvedeno da se spriječi ilegalan ulazak migranata kao da su oni do sad prelazili preko službenog graničnog prijelaza, a ne kroz šume i pustopoljine.
Kod Kopra izbjegavamo svega desetak kilometara autoputa do Rabuiesea i štedimo 15 eura za vinjetu. Na ulazu u Italiju suženje na cesti i nekoliko policijskih vozila sa strane i kod njih je Schengen na »monitoringu«, ali nema zaustavljanja dok ne naiđe teretno vozilo ili kombi. U centru Trsta smo za desetak minuta.
Tragovi prošlosti
Parkirno mjesto smo našli odmah, a cijena od 1,40 eura i ne djeluje skupo ako živite u nekom našem gradu uz more. Na platou ispred autobusnog i željezničkog kolodvora, koji su jedan do drugoga, nekad centralnom okupljalištu šopinholičara danas vlada mirna idila. Blizinu »željeznice« iskoristili smo za provjeru satnice i cijenu karte do uvijek atraktivne Venecije.
U ovo karnevalsko vrijeme za svega 32 eura jedna odrasla osoba može otići do Venecije i vratiti se u Trst. Polasci su svakih sat vremena, pa praktički ne možete zakasniti.
Od kolodvora smo se uputili ulicom Via Roma prema Ponte Rossu. Na mnogobrojnim poslovnim prostorima gdje je nekad cvjetao biznis, danas su spuštene rolete. Doći u Trst, a ne posjetiti Ponte Rosso bio je veliki »grijeh«.
Danas, na centralnom mjestu nekadašnjih »šoping hodočasnika« vlada potpuni mir koji naruši pokoji prolaznik ne razmišljajući o nekad »raskalašenom« životu »Crvenog mosta«.
Prije sedam godina snimljen je i prvi dokumentarac »Trst, Jugoslavija« koji analizira fenomen Trsta, redatelja Alessia Bozzera. Rođeni Tršćanin, Bozzera je najbolje opisao trenutno razmišljanje svojih sugrađana: »Prije 30-40 godina ta nam je gužva izuzetno smetala, a danas nam nedostaje.« Statistike kažu da se na milijune traperica prodavalo godišnje u Trstu, uglavnom na Ponte Rossu. Redatelj je u dvije godine istraživanja za film došao do podatka da se čak 50.000 pari traperica svaki dan izrađivalo u tvornici Rifle 1970-ih i 1980-ih u pogonima u Toskani ili na jugu Italije.
Ni jedna tvornica traperica nije bila sagrađena u Trstu u tih lukrativnih dvadeset godina. U Trst se dolazilo po »dašak Zapada«, talijanski izlozi su iz perspektive socijalističkih građana bili prozori u kapitalistički svijet, gdje se dolazilo po »bolju robu«.
Na povratku prema automobilu ipak smo naišli na jednu »old school« trgovinu koja je uspjela zaustaviti vrijeme i odolijeva se predati povijesti. Smještena u prizemlju starog lučkog skladišta u Corso Cavur 4/b trgovina Mirella, koja nosi ime po vlasnici Mirelli Zamarin, i dalje je ostala sinonim za kolekciju odjeće po niskim cijenama.
Unutra je uvijek živo, žene doslovno plivaju među gusto naslaganim stalcima punim jeftine robe. Osim multijezične komunikacije, specifičnost Mirelle je i nedostatak kartičnog poslovanja i izdavanja računa, kao da je dugogodišnji utjecaj balkanskog mentaliteta udario trajni pečat na ovo zdanje. Godinama traje ta igra mačke i miša s poreznom upravom koja svako malo zatvori trgovinu, ali vlasnica uvijek nađe način da je ponovno otvori.
Trst smo napustili pod dojmom »burne« prošlosti, ali i neke nove korporacijske budućnosti gdje se trgovina s ulica preselila u trgovačke centre i samom središtu grada namijenila sasvim neku drugu ulogu. Jednu vrstu retrospektive dobili smo i od živog svjedoka toga vremena Igora Donalda Šoštera iz Umaga koji je krajem 1980-ih studirao u Trstu i završio Međunarodnu ekonomiju.
Dnevne migracije
- Postojao je vlak Skopje - Trst kojim bi dolazile žene u dimijama čisto iz praktičnih razloga, jer bi kasnije kupljenu robu stavljale u te široke nogavice, skrivajući je od carinske kontrole. Slika tih žena, mi je nekako slika Trsta tog vremena.
No, već tada krajem 1980-ih se polako počeo osjećati pad, ekonomski poremećaji i ratna psihoza u Jugi smanjili su pritisak s Balkana na Trst. Stare obiteljske trgovine su počele propadati, a sve više su Kinezi zauzimali prostore. Postoji ulica Vivaldi koja je doslovno bila pod kineskom »okupacijom«. Danas ta priča više ne postoji, do Trsta »hodočasti« još jedino lokalno stanovništvo Istre i Slovenije koje gravitira talijanskoj luci, govori nam Šošter.
Nije samo trgovina vezala ljude s ovih prostora s Trstom. Postoje mnogi Hrvati koji su našli stalni posao u ovoj talijanskoj luci, te svakodnevno putuju na relaciji Istra - Trst. Posebna, dugogodišnja priča su i žene njegovateljice koje odlaze u Italiju čuvati starije i nemoćne, ali zato imućne osobe koji im plaćaju za taj težak rad.
Dnevna migracija radne snage uglavnom ide iz pravca Hrvatske prema Italiji, premda postoje i rijetki obrnuti pokazatelji. Tako u Domu zdravlja Umag imamo primjer pedijatrice Mirjane Đurković Grisonic, koja svakodnevno dolazi na posao u Umag iz Trsta. Mnogi mladi, poput nekada Šoštera, s obzirom na dvojezično područje i znanje talijanskog jezika, u velikom broju pohode Sveučilište u Trstu.
Gledajući ovako s odmakom iz današnje perspektive Trst je raspadom Jugoslavije i dolaskom »daška zapada« u naše krajeve izgubio primat balkanskog trgovačkog centra, ali se na lokalnoj razini nastavio razvijati suživot sa svih strana dviju granica. Lokalni interesi, posao, trgovina, tradicija i kulturalna sličnost povezala je ovaj prostor i ljude sjeveroistočnog Jadrana.
Usporedbe cijena:
Pri povratku iz Trsta odlučili smo usporediti cijene nekih osnovnih pet namirnica (banane, ulje, jaja, šećer i mlijeko) u istom trgovačkom lancu u sve tri države tako da usporedba bude što vjerodostojnija. S obzirom na to da još uvijek mnogi stanovnici Istre idu »preko po špežu«, htjeli smo vidjeti koliko je to isplativo. Konačan rezultat pokazao je da mi imamo najskuplja jaja, Slovenci banane, a u Italiji su nešto skuplji ulje, šećer i mlijeko.
Iz priloženog je očito da ekonomske računice nema, posebno kad se uzme u obzir da je i cijena benzina kod nas najniža, ali ljudi iz nostalgije i zbog turističkog duha nerijetko odlaze u kupovinu kod susjeda.
ITALIJA: banane 1,39 eura, ulje 1,59 eura, jaja 1,99 eura, šećer 1,39 eura i mlijeko 0,89 eura
SLOVENIJA: banane 1,49 eura, ulje 1,29 eura, jaja 1,99 eura, šećer 1,29 eura i mlijeko 0,79 eura
HRVATSKA: banane 1,44 eura, ulje 1,29 eura, jaja 2,45 eura, šećer 1,13 eura i mlijeko 0,79 eura.
Povezane vijesti
- ISTRAŽILI SMO: Tragom informacije da Hrvati dobivaju velike kazne ako nemaju koronatest - otišli smo u shopping u Italiju, htjeli smo smo da nas zaustave i pitaju test, ALI...
- Usporedili smo cijene u Puli, Kopru i Trstu i zaključili da ćemo opet u Italiju po špežu. Neki popularni artikli u Italiji su DUPLO, PA ČAK I TRODUPLO JEFTINIJI
- NA KAVI U TRSTU NAKON PUNE DVIJE PANDEMIJSKE GODINE. Cijena kave rasla je s cijenom novina koje su se čitale po lokalima, danas je nešto drugačije...
Podijeli: Facebook Twiter
