U neka druga nogometna i opća vremena natjecanja mladih kategorija po Istri bila su nešto posebno za nas aktere. U kategoriji pionira i juniora igrala se istarska liga u kojoj su nam konkurenciju činili vršnjaci iz Rovinja, Poreča, Labina, Pazina, Pule (Uljanik) pored nekih drugih manjih klubova, kao primjerice Novigrad, tarska Istra i drugi. Jedna od odrednica tog natjecanja bila je stvaranje prijateljstva. Osobno sam stekao mnoštvo dragih poznanika po svim tim istarskim centrima, s nekima je bilo osobito lijepo, s drugima se znalo porječkati, gdje god i pokoškati, ali u ukupnom pogledu svi ti dečki su ostali dio našeg ljepšeg dijela tinejdžerskog doba.

Istarska priča

U Poreču sam osobito volio igrati. Jedan od razloga jest što je igralište u centru grada bilo ono što se kaže tipično nogometno igralište. U ono vrijeme, 1980-tih godina, kada smo putem tv ekrana tek povremeno mogli gledati neke inozemne utakmice, svi smo bili opčinjeni kadrovima s engleskih stadiona. I naravno, atmosferom, koja je dijelom bila posebna upravo zato što su im igrališta bila "stari groundi", s drvenim tribinama i krovovima, bez atletske staze i s publikom odmah na metar od terena i samih aktera. U nekoj našoj domaćoj verziji, pogotovo tinejdžerskog doba, stadion-igralište u Poreču, nasuprot autobusne stanice bio je upravo to. S jedne strane tribina odmah do terena (zapadni dio), iza golova ograda, a s istočne strane tek ograda do ceste koja je i danas tamo. Zapravo sve je isto i danas tamo, ne za dugo, jer kako se već najavljivalo i dočaralo u ovom listu, na mjestu tog igrališta nastat će moderna urbana građevina i koncept.

Kasnije, kada sam kao senior igrao za Uljanik, pa Istru, odnosno dugo vremena potom i kao veteran, u Poreč sam dolazio igrati na SRC Veli Jože. Bio je to širi kompleks, uredniji teren, svlačionice, parking, sve nekako bolje. No, za moje gušte nogometnog doživljaja, pogotovo u nostalgiji za atmosferom 1980-tih, Veli Jože nije bio ni blizu doživljajima na starom kampu pored autobusne stanice. Vjerojatno je tome pridonosila i emocija koju nosi čovjek iz mladih dana, iz doba koje se smatra da je najljepše u životu (đačko). Nije na odmet podvući da smo se (i) s porečkim Jadranom, kao i drugim dobrim klubovima iz Labina, Rovinja, kao i Uljanikom, zbilja dobro nadmetali. Zanimljive i borbene utakmice. Istarski su klubovi onda bili sasvim druge razine u odnosu na današnje, a kvaliteta igrača, od pionira preko juniora do seniora bolja. Mnoštvo igrača iz toga vremena danas bi bili legitimni kandidati za prvoligaške vrijednosti HNL-a.

Porečka priča

U ono vrijeme jedan od glavnih ljudi u porečkom nogometu bio je Vlado Potočnik. Jedan od onih sportskih djelatnika koji su posvetili svu svoju pažnju i energiju klubu kojim su se bavili. Uz to što je bio djelatnik, Potočnik je odrađivao sve medijske šihte koje su se ticale porečkog sporta. No, dobro se sjećam kako mu je NK Jadran bio najveća ljubav. Kasnije je klub na više razine podigao uvijek ambiciozni Ivan Herak, koji je kao sportski djelatnik bio uspješan i u košarci. Obično ljudi takvog kova, koji imaju strast za sport, natjecanje, mogu biti uspješni i aktivni u više sportova. Poreč je, dakako imao sve te sportove, imao je i uvjete, dvorane, teniske terene. Za grad te veličine sportska infrastruktura je bila zapažena.

Naravno, kako godine idu, sve što se tiče te infrastrukture podložno je promijeni doživljaja. Danas živimo sasvim neko drugo vrijeme, u kojem se bitno razlikuje i svakodnevica sporta. Ne samo da bismo tu razlikovnu stranu mogli uokviriti u odnosu promjene dimenzija i okvira Jugoslavije – Hrvatske, dakle sa zajednice od 20 i više milijuna ljudi, na društvenu stvarnost od 4,2 milijuna ljudi. Snažan utjecaj promjena zahvatio je svijet u cjelini i ono što je bilo aktualno i kasnije od tih naših 1980-tih, dakle 1990-tih, pa i dio 2000-tih godina, kada je recimo sport u pitanju, to vam je kao da razgovaramo o dvije različite zbilje. Jedna od tih novih zbilja je da se danas sportski klubovi moraju boriti da bi privukli mlade ljude u svoje redove. U ona vremena bila je takva situacija da se praktično morala tražiti veza da bi se uključili u rad nekog kolektiva. Osim što je bilo puno više mladih i željnih aktivnog sporta, to je i vrijeme kada su bili bitno viši standardi vrijednosti koji su se tražili. Naposljetku, bitno je i to da u vrijeme 1980-tih godina, pa i 1990-tih, mlađi naraštaji još nisu bili preplavljeni utjecajem novog tehnološkog doba, komunikacija, društvenih mreža i svega onog što je taj novi svijet donio. I, što je osobito važno za kontekst ove priče, utjecaja koji je promijenio paradigmu bavljenja sportom, jer mladi imaju puno novih sadržaja koji ih privlače, i ti su sadržaji komotniji, pristupačniji i iziskuju manje fizičkih napora, manje vremenskih perioda za napredovanja. Simbolički rečeno, ako si prije mogao samo trenirati nogomet na lošijim terenima, s teškim loptama koje kad se napune vodom mogu pri udarcu izazvati nesvijest, s kopačkama koje su teške kao cigle, i s obvezom da godinama treniraš i eventualno uspiješ iskoračiti u kvalitetniji seniorski nogomet, danas se mladima nudi e-nogomet. E-liga, E-prvenstva i sve što taj E znači. Dakle sjedeći uz mobitel, tablet, kompjuter, imaš natjecanja koja u svijetu čak poprimaju važnost, zarade, transfere i slične faktore "normalnog" nogometa kao da je u pitanju "pravo igranje".

Politička priča(lica)

Nogomet, kao simbolika sporta, kao da postaje jedan od sporednih igrača tinejdžerskih dana jer mlađim generacijama kao da se više ne da truditi svakog dana, fizički i psihički, da bi eventualno uspjeli kao igrači. Jednim djelom je to tako jer su standardi po klubovima sve oskudniji, a prostori za napredovanje sve skučeniji. Obzirom da raste značaj profesionalnog, a za takve priče pogotovo u Istri je uvijek bilo "fućka nam se", kako u politici tako i gospodarstvu, istodobno na našem poluotoku splašnjava entuzijazam da se mladenačko doba posveti sportu. Što to onda znači? Vrlo plastično se to može procijeniti i kroz podatke državnih stručnih službi koje nam ukazuju da je Hrvatska, unutar zemalja Europske Unije, zemlja s najviše pretilih mladih ljudi. Taj statistički podatak ukazuje da se mladi zapravo sve manje bave sportom i prepuštaju drugim hobijima, zanimacijama i komotnijim situacijama. Je li to zdravo? Nije. Je li to logično? Nije za sport, ali jest za društvo u kojem se sportu stalno nešto uskraćuje, predbacuje i na njemu trenira moralna strogoća.

Poreč je odlučio, između ostalih sportskih ulaganja, da investira u nogometni kamp. To je u stvari centar za treniranje, koji će olakšati mladosti Poreča da u pristojnijim uvjetima trenira nogomet. Takvi projekti su doprinos da se mladi privuku u sport. Kad sam pročitao da taj projekt ide u realizaciju, samo sam čekao onog političkog aktera koji će na tom pitanju skupljati jeftine poene o suvišnosti ulaganja u sportsku infrastrukturu. Dakako, pred izbore se to dogodilo. I nije to u Poreču ništa specifično. Tako je bilo uvijek i u Puli. Zapravo je to istarska specifičnost. Sve što se na poluotoku gradi, investira, uvijek ima neku društvenu opravdanost, podršku ili je praćeno nezainteresiranošću. No, ako se ulaže u sport, u klubove, u infrastrukturu, opremu ili bilo što, što je inače potrebno sportašima, eto ti dežurnih skrbnika društvene zbilje koji će to osporiti. Ili je problem da je "negdje drugdje potrebnije", ili je stvar "da ovo nije pravo vrijeme". Uvijek je nešto sporno kad je sport Istre u pitanju. Kakvo nam to društvo promišljaju oni akteri političkih arena, koji nam kroje zbilju, ako im je sport uvijek zadnja rupa na svirali? Je li to društvo u kojem je sporta(ša) sve manje, u kojem je mladih ljudi s viškom kilograma i svim posljedicama koje pretilost nosi (bolesti) sve više?

Jednom prilikom polemizirao sam, prije dvadesetak godina s jednim političkim akterom i njegovom strujom, koji je promicao ideju da treba ulagati u škole, vrtiće, bolnice, programe spašavanja onih koji su u problemima raznih ovisnosti. Imao sam jedan konkretan protu odgovor – ok je ulagati u sve to, i naposljetku to se kontinuirano radi. No, zašto se isto ne gleda u ulaganja u sadržaje koje održavaju mlade zdravim, daleko od poroka i izazova ulice? Zašto ne raspravljamo o tome da se oni zaštite tako što će im se stvarati uvjeti za sportsku djelatnost. Odgovara nisam dobio, naravno, osim teze da je to filozofija. Jest. Ali je realna priča, u kojoj podaci o pretilosti, bolestima i psihičkim opterećenjima mladih ruši svaku argumentaciju koja osporava sportska ulaganja. U kampanjama za izbore možete vidjeti da o toj super važnoj društvenoj djelatnosti, sportu, gotovo da nema ozbiljnije riječi.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog