Na današnji dan (11. lipnja 1996.), dok pišem ovaj tekst, svjedočio sam važnom događaju u hrvatskoj nogometnoj povijesti. Prošlo je točno 25 godina, ali sjećam se svakog detalja toga utorka. Vlakom iz mjesta blizu Liverpoola, gdje sam bio stacioniran u prvoj fazi Europskog prvenstva 1996, odvezao sam se do Nottinghama. Šervudska šuma, klupa Robin Hooda, na kojoj sam slušao legendu o onom koji je uzimao bogatima da daje siromašnima, cijeli taj fluid grada osobite povijesti i vizualnog identiteta impresionirao me u svakom smislu. Posebno i zato što je u tom nevelikom gradskom centru, sa samo 300-tinjak tisuća stanovnika iznikao jedan od najslavnijih klubova, Notthingham Forest. Klub koji je bio "dolje", periferija engleskog nogometa, i onda se dolaskom slavnog menadžera Briana Clougha izdigao kao feniks do visina dvostrukog prvaka Europe! Uh, koliko sjećanja na nogomet koji se igrao pod tim galamdžijom i fenomenalnim trenerom, čiji je film prikaz kako se nekad u ovom sjajnom sportu moglo znanjem, radom i talentom ostvariti velike stvari. Među inima, kao siromasi prkositi najbogatijima.

Večer legende

Brian Clough je postao istinska legenda za života. Jedan od tri trenera u Engleskoj kome je uspjelo osvojiti naslov prvaka s dva kluba. Njegova veličina bila je u tome što je te klubove, Derby County i Nottingham Forest preuzeo u drugoj ligi, a onda ih prvo doveo u prvu ligu, a onda i do naslova!

U 18 godina vođenja NF Clough je uspio osvojiti i dva europska naslova prvaka. I kao pokazatelj kako je nogomet bio fantastičan, pravedniji i normalniji sport u onom vremenu, Nottingham je uspio postati jedini klub koji je osvojio više europskih naslova nego nacionalnih. Naime, nakon što je slavio 1979. godine, kao branitelj naslova (tada je u Kupu prvaka bilo tako) igrao je i slijedeće sezone iako nije bio prvak Engleske, ali je obranio europsku titulu! Uspio je Nottingham još u nečemu biti jedinstven. Naime, osim što su tada postali najmanji grad (kasnije ih je prešao Eidnhoven, 270 tisuća stanovnika) koji je uzeo europsku titulu, Nottingham je jedini klub u povijesti koji je kao pobjednik Kupa europskih prvaka uspio ispasti čak u treću englesku ligu! Bilo je to 2005. godine, a simboliku te priče u Nottinghamu vežu opet za Briana Clougha, jer je preminuo godinu dana prije, u dobi od 69 godina.

U tom gradu realnih, ali i nikad dokazanih legendi (Robin Hood), prije točno 25 godina rodila se legenda o Vatrenima! Na svom debiju na velikom turniru, Europskom prvenstvu 1996, kojeg su Englezi kao izumitelji nogometa nazvali "Football se vratio kući", Hrvatska je nastupila protiv Turaka! Na stadionu City Ground, pred 22.460 gledatelja, među kojima su prevladali Turci, bila je to teška rovovska bitka. I najposebniji doživljaj za reportera debitanta na velikim natjecanjima. Koliko su Englezi tada respektirali debitante iz Hrvatske, dovoljno pokazuje podatak da su nas kao novinare smjestili na tribinu s turskim navijačima. Bilo je i to posebno doživljavanje priče koja će, eto, za Vatrene četvrt stoljeća kasnije trajati uz nezaboravne pohode na broncu i srebro Mundijala.

Turski su navijači, spoznao sam tada odmah, neviđeno fanatični. I posve razumijem tu priču da su mjerenja decibela njihova urlanja na tribinama, uvjerljivo najjača, odnosno da su u maksimumu štetni za bubnjiće. Pored mene su sjedili sredovječni navijači, pa nešto mlađih, bilo je i žena, ali od prve do 86. minute nisu prestajali tutnjati. Impresivno! U spomenutoj minuti, kao da tu akciju "pratim" i sada, Asanović je izvanrednim pasom po sredini poslao Vlaovića u prodor prema golu Turske, i poentiranje čiji je vijek trajanja "koju sekundu kotrljanja lopte u prazan gol" izgledalo kao vječnost, ali i fitilj za eksploziju radosti igrača, onih s klupe i pogotovo navijača iza gola. Kao da su naši tifosi znali gdje će pasti pogodak! Kakav je to bio gušt.

Hej Slaven

Razmijenio sam o tome u petak sjećanja s jednim od važnih aktera generacije koja će biti zaslužna da je Hrvatska postala stanovnik visokog doma europskog nogometa. Slaven Bilić je u Kini, kao trener trenutno uživa u kratkom odmoru kojeg su tamošnji vladari nametnuli jer reprezentacija im igra neku važnu kvalifikacijsku utakmicu. Bilića sam nazvao jer je u petak navečer počeo 16. EURO, a za Hrvatsku je start u nedjelju 13. lipnja protiv Engleza na Wembleyu. Toliko je poveznica Slavena Bilića s tim pričama. On je igrao tu utakmicu u Nottinghamu, bio je jedan od onih koji su najviše slavili na terenu pobjedu koja je upisana kao povijesna prva u trofejnim analima Vatrenih. Igrao je Bilić još na Mundijalu u Francuskoj i potom morao zbog ozljede kuka rano zaključiti karijeru. No, osam godina kasnije bio je izbornik Hrvatske, one koja će senzacionalno pobijediti Englesku u kvalifikacijama za EURO 2008. I u Zagrebu (2:0), i na mitskom Wembleyu (3:2), čime smo eliminirali Engleze s EURA. Nikad nam to nisu oprostili, i kontinuirano to daju do znanja u podcjenjivačkom gardu prema Hrvatskoj. Odmazdama sam svjedočio. Prvo kad je Bilićevu vrstu u kvalifikacijama za SP 2010 Engleska deklasirala prvo u Zagrebu (4:1) za prvi domaći poraz u povijesti Hrvatske, a potom u uzvratu u Londonu, s 5:1. Štoviše, Englezi su onda u posljednjem kolu izgubili u Ukrajini i na taj način su doprinijeli da Hrvatska izostane sa SP-a u Južnoj Africi. Bio sam na tim utakmicama i vidio kako su uživali Englezi što su nam vratili milo za drago, kao što sam vidio koliko je to boljelo Bilića, osvjedočenog Anglofila, koji obožava Englesku još iz dana kada je tamo igrao. Nisu to, nažalost, bile jedine revanš traume za Hrvatsku, čija je poveznica Nottingham. Na EURU 2008, jednom od dva na kojima je izbornik bio Bilić, Hrvatska je igrala izvanredno i bila je po mom skromnom sudu spremna za veliki iskorak. Minimum polufinale! Četvrtfinale nam je donijelo dvoboj s Turcima, na bečkom Prateru. Atmosfera je bila fe-no-me-na-lna! Ne sada samo zbog Turaka, kojih se 15-tak tisuća smjestilo iza sjevernog gola, nego zbog vojske naših navijača, njih 20-tak tisuća koji su okupirali južni dio tribina i još malo istočnog i zapadnog sjedenja. Kakvo je to bilo navijanja naših, kakvo skladno zborno pjevanje, kakva tutnjava. Toliko impresivno je djelovalo da sam dio te atmosfere gotovo vičući u mobitel prenašao Mati Parlovu, koji je u Fažani, u krugu obitelji, dojmljeno gledao prizore s Pratera na tv ekranu.

Neka je sretno

Kad god pričam s Bilićem, sjetim se tog ludila posljednjih par minuta produžetka. Prvo kako je ludovao od slavlja nakon gola Klasnića u 119. minuti, zajedno sa svim igračima i navijačima. Potom u 120. minuti kada su Turci gotovo iz ničega poravnali. Na ruletu jedanaesteraca niklo je najveće slavlje Turaka, eliminirali su nas, revanširali se za EURO 96 i ostavili u velikoj traumi koja je pojačana osjećajem da se moglo deset godina nakon bronce ponoviti taj uspjeh. Možda i nešto više.  

Ovog petka Bilić je pričao o ovom čudnom EURU, opterećenog pandemijom i svim posljedicama iste. I iznova smo se vratili kratko na Wembley, stari, s dva slavna tornja, koji su godinama kasnije zamijenjeni raskoši novog stadiona na istoj poziciji. Čar onog starog stadiona, kojeg sam doživio prvi put na otvorenju EURA 96, kad je nedavno preminuli Vojvoda od Kenta, kraljičin suprug protokolarno šetao na travnjaku da pozdravi Engleze i Švicarce na otvorenju, nije više isti. Ni približno. Ono je bilo miris povijesti, tradicije, ljudskijeg doživljaja drugačijeg i pravednijeg nogometa. Danas je Wembley, na kojem će Hrvatska opet nastupiti u nedjelju, oličenje bezosjećajnog biznisa, glamura radi zarade. A to je tako, kaže Slaven, svijet ide dalje što god mi mislili o tome, ili čeznuli za nekadašnjim stajlingom nogometne Engleske i općenito Europe. Englezi su napaljeni na nas jer smo im u Rusiji prekinuli snove o drugoj svjetskoj tituli, nakon one koju su kao domaćini osvojili 1966. Žele novi revanš, onaj u Ligi nacija nije im dovoljan. Oni osjećaju da su sposobni za vrh, za finale koje će se opet igrati na Wembleyu. Nadam se da ćemo im u startu otežati to snivanje, da bismo sebi realnijim učinili ostvarenje naših nogometnih snova. Neka je reprezentaciji sretno. Što god na kraju bilo, ostat će nova sjećanja. Hrvatska je reprezentacija velika zato što nam te prilike kontinuirano nudi već 25 godina, uz izuzetke neuspjeha. Zato su Vatreni bili i ostali veliki.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog