PIŠE ROBERT MATTEONI
Na stanici u Puli, pod vrelim suncem ljeta
Nekako mi se čini kao da je mnogima izvan Pule bitno naglasiti da nešto u Puli ne valja. Podsjetilo me na taj sport i posljednje izdanje Filmskog festivala u Areni. Koliko sam vidio, opet je bilo puno gledatelja, dosta glamura, mnoštvo mlađih. No, pogledate li, pogotovo elektronske medije i uratke filmskih kritičara, osjeća se neki animozitet prema filmskoj Puli. Nije to nužno kroz kritiku, koliko se može odati i kroz naglašeno veličanje drugih manifestacija. Kao recimo ovaj festival u Motovunu, čiju priču često započinju s riječima "…za razliku od Pule…"
Žuljanje brežuljaka
Ne znam zašto je to tako. Ne znam ni čemu potreba nekih ljudi da hvale sebe tako što pljuckaju po drugima. Iskreno rečeno, u svom profesionalnom životu najčešće bih tako prepoznao jasan odraz slabosti kritizera. Onaj koji je u nečemu doista dobar, i uvjeren je u to, u pravilu nema potrebe pozivati se na slabosti drugih. Jedan od takvih bio je i on. Najveći. Mate Parlov.
Boro Angelovski je gradska faca. Od kad sam počeo izlaziti na Korzo, s 13-14 godina, Boro je bio tamo. Od kad sam počeo obilaziti sportske manifestacije u Puli, Boro je bio na tribinama. Nekad i na borilištu samom, kao akter ili sudac. Od kad sam odlazio na koncerte, u Areni, Uljaniku, i tamo je bio Boro.
Uvijek nenametljiv, pristojan, lijepo odjeven, i uvijek s hit automobilima svoje ere. Boro Angelovski je bio ugostitelj. Nekad u hotelu Pula, kasnije u svom lokalu u Šijani. I uvijek je bio dobar s raznim facama našeg doba. Recimo sa Serđom Blažićem Đoserom, s Akijem Rahimovskim, s Janezom Bončinom, s Tifom iz Bijelog dugmeta i mnogim drugima iz rock svijeta. Kao veliki zaljubljenik u sport, Boro je prijateljevao s mnogim pulskim sportašima starije generacije. Sva je ta poznanstva rado koristio u svojim brojnim humanitarnim aktivnostima.
"Čuj, u ponedjeljak je 11 godina da je preminuo Mate. Bilo bi lijepo da se podsjetimo na njega i ovom prilikom."
Boro je uvijek imao poseban filing respekta memorijama naših sugrađana. Njemu to dođe prirodno jer je uvijek u poštovanju drugih. I logično, Matina godišnjica.
"Zapamtite gdje ste bili u danu kada je…". Postala je to sada mantra svih komentatora kada se događa neki povijesno velikih uspjeh hrvatskih sportaša. Držim je suvišnom jer, ako je nešto doista vrijedno dugog spomena, na to ne treba podsjećati. Imao sam 16 godina i 9 mjeseci kada sam u svom stanu s roditeljima gledao Matin meč za prvaka svijeta u poluteškoj kategoriji. Bio je 7. siječanj 1978. godine. Četvrti kat Uljanikove zgrade, 20 stanova i 20 upaljenih televizora. Vani nije bilo "života". U dvorištu u kojem sam proveo djetinjstvo, mirovale su ljuljačke, vrtuljak, na klupama nije bilo niti jednog susjeda u ondašnjoj varijanti razgovora "društvenih mreža" uživo. Naš televizor bio je EI Niš. Drvena smeđa kutija, ekran siv, sa strane okvir sa četiri dugmeta i 7 okretača, plus veliki okrugli "vrtuljak" za traženje kanala. Čudo jedno koliko se po tom televizoru lupalo jer je signal bio na dođem ti, odem ti. Nisam nikad shvatio ni zašto je imao toliko dugmeta sa stražnje strane kad se ionako moglo gledati samo jedan, a kasnije i drugi program. Ekran je emitirao fensi crno bijelu boju. Neki su susjedi imali i onu plastično foliju, u raznobojnom spektru, pa bi je stavili preko ekrana i eto, imali su color TV.
Stvar intelekta
Sjećam se svakog detalja toga 7. siječnja 1978. godine, sve do devete runde, kada je Mate ljevicom poslao na pod ringa u Milanu Argentinca Miguel Angel Cuella. Nakon toga je ionako sve bilo nebitno. Urlik i skandiranja čulo se sa svih strana i bilo je kao da se odjednom sve oko nas probudilo iz tišine iščekivanja.
Tu scenu, kad Teo šalje u povijest Cuella, a sebe diže na pijedestal legende još za života, gledali smo milijun puta na špici ondašnjeg nedjeljnog Sportskog pregleda. I uvijek se činilo kao da je svježa, kao da to treba obvezno pogledati.
Tada nisam znao da ću u životu imati čast s Matom puno se družiti i uživati u suptilnosti njegova intelekta. Zapravo, kada sam ga bolje upoznao, a što je bilo iznimno teško svakome kome nije dopuštao da mu priđe, tada sam bio najviše dojmljen. Nisam stručnjak boksa, nego samo jedan od strasnih navijača pulskih boksača. Nisam taj koji može išta lamentirati o Matinom talentu, tehničkoj kvaliteti, izuzetnim karakternim osobinama šampiona. Mogao sam samo uživati, kao milijuni njegovih navijača, što sam bio u prilici doživljavati tu Parlov-maniju. Za državu kakva je onda bila Mate je bio druga galaksija sportaša i popularnosti za sve ostale.
No, kad smo se počeli družiti, prvo kroz novinarske poslove, a potom i kao prijatelji, tada sam lakše shvatio zašto je bio tako uspješan u plemenitoj vještini. Nije volio pričati o boksu. Kazao bi mi tek ponekad neku misao, tipa one koja je poveznica sa ovom pričom.
"Boks nije tuča, boks ti je stvar tehničkog nadmetanja i inteligencije."
Upravo to što je, nakon fenomenalne karijere, ostavio iza sebe sav taj glamur i kontinuitet oživljavanja tih fantastičnih epizoda uspjeha od strane drugih, Matu je činilo posebnim. Htio je biti samo običan tip, koji će raditi što mu se radi, pričati s kim mu se priča, šutjeti kad mu se šuti, dignuti se i otići kad mu se ide. Ili zasjesti i zaroniti u filozofije života, što smo puno puta učinili trošeći sate u njegovom kafiću.
Bio je načitan Mate, suptilan i, vraćajući se na početak priče, tip koji nije o drugima govorio loše da bi uzdigao sebe. Niti jednom od njega nisam čuo, u skoro pa tridesetak godina komunikacije, da je za jednog suparnika kazao "ma onaj nije imao pojma". Ili da je govorio "kako sam ga rasturio, nije znao gdje je…"
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
