Čuvanje tradicije Ulice je privrženost Puli

Jedan od mojih dragih prijatelja, Slavko Maletić, je veliki fan malog nogometa. Bio je i odličan hakler, zato je i igrao, između ostalog, u Park Aveniji 69, u Baletanima i nekim drugim škvadrama. Tijekom 40-ak godina je sve to normalno. Zajedno s polustoljetnim akterima Avenije u subotu će 40-50 nas staraca hakla na trenutak zauzeti mjesto mladim, poletnim vedetama. Taman da se oni za tren odmore od prave igre, i da vide kako nekadašnji poletni hakleri danas trkom i stasom svjedoče o prolaznosti vremena. Neće nam se zamjeriti na manjku kondicije i moći da se nešto atraktivno odigra i podsjeti na mlade dane. Sve je, kažu, u životu tako. Kad si mali i mlađi, rasteš i nezgrapan si, tek stvaraš znanja i sigurnosti. Kad dostigneš vrhunce u onom što znaš i možeš, proces krene obrnutim putem. Nogometno gledano, sve smo udaljeniji od tih vrhunaca, a sve bliži povratku nezgrapnosti iz mladih i dana kada smo bili klinci.

To je tako i prihvatiš stvari. Slavko je, pak, kao fan želio opet igrati "pravu" Ulicu, pa je prijavio našu veteransku momčad. U srazu sa suparnikom, mlađim i fizički moćnijim, naletio je na bodiček i danima nam se već žali kako ga bole rebra. Što jest nezgodna ozljeda. Obično si kažemo da je to i poruka gdje nam je mjesto. No, kada je vidio ozračje oko jubileja Avenije, između nas pogotovo, rekao je da će igrati pošto poto, barem koju minutu revivala. Najvažnije je sudjelovati, to je moto koji nas pogotovo u ovim godinama potiče da bacimo još poneku partiju.

Izvori energije Ulice

Mislim da je tako, zapravo, i rođena Ulica. Pamtim njeno prvo izdanje, jer smo tada kao juniori igrali na turniru, ali nismo prošli. Bili smo odveć zeleni. No, malo se o toj premijeri Ulice govori i potpuno sam razumio nekada gorljivog zaljubljenika u turnir, danas pratitelja, Borisa Čalovića, kad me nazvao prije par dana i kazao "Znam da je bilo prije 41 godine i da je ovo sasvim novo vrijeme. Ali znaš, stalo nam je da se i nas spomene, pogotovo što smo bili prvi pobjednici turnira koji je postao zaštitni znak Pule i njenog adventa.".

Čalović je bio, kako sam kaže, sretan kao alternativa, dio ekipe Viša ekonomska škola. U njoj je branio Darko Klunić, igrali su Tone Šugar, Josip Mavrić, Romeo Pastrovicchio, Vlado Orlić i Edy Šarar, te uz njih i Geromela, Matošević i on. Nije mogao igrati Rade Korać, koji je otišao u vojsku. Bili su to sve poznati igrači velikog nogometa, većinom Istre, a kojima su na turniru konkurenciju radile i jake momčadi Jadrana, Rovinja, Rudara, Uljanika 1 i 2.

- Odmah se vidjelo da će turnir saživjeti jer je imao neku svoju dušu. Kao jučer pamtim naše legende koji su pokrenuli Ulicu, Boška Obradovića, Franca Rosignolia, Ivana Bezjaka, profesora Lucijana Sinkovića i Ester Kovačić, kaže mi.

Posebno će škvadra naravno pamtiti naslov, na turniru koji se igrao bez mantinele, i zato što je bio prvi. Red je to bilo zabilježiti, pogotovo za Čalovića, koji je imao u jednom od kasnijih izdanja tešku ozljedu ruke nakon što je udario i porezao se na staklena vrata iza gola, prema stadionu Uljanika. Sama činjenica da je ljudima stalo da se to podsjeti više nego dovoljno govori i u prilog veličini turnira i značaju njegove tradicije. Uvjeren sam da su svi akteri zaslužili da budu spomenuti te smatram jako dobrim pristup da ih se sve fotografira i objavljuje na stranicama Ulice. No, sasvim sam uvjeren i to da onaj koji se odvaži napisati knjigu Ulice, napraviti će veliku stvar da se svi ti znani i neznani akteri, ekipe, voditelji, rezultati, anegdote i priče očuvaju kao riznica sportske i urbane Pule. Jer Ulica je, od te 1978. godine, upravo to, odraz urbanog života i pristupa ovog grada, njegovih ljudi i njihova mentaliteta. Pogotovo u ovo vrijeme, kada se tom odrazu Pule, okvirima običaja, navika i privrženosti gradskoj ideji života, stalno traže mane i osporava modus vivendi, eto to je pravo vrijeme da se i snagom ovakvih manifestacija ukazuje na pozitivne tradicije Pule.

Novi čuvari tradicije

Gledajući iz kuta nekadašnjeg aktera, pa kroničara, a uvijek pratitelja "Moje Ulice, moje ekipe", mogu samo zaključiti, nakon desetljeća sazrijevanja, kako je mali nogomet u Puli doista uspio i postao "velik". I gledajući sve te nove kvartovske škvadre, kao igrače, prijatelje i društva, ispunjena je najvažnija misija turnira. To je druženje Pule, kvartovska nadmetanja, navijanja, širenje dobrog gradskog duha i doprinos posebnosti ozračja prosinca i prazničnih dana. Puli bi trebalo još takvih tradicija, u drugim područjima života, da kao i malonogometni turnir i njegovi masovni akteri, snaže urbani štih i osjećaje privrženosti svome gradu. Uza sve mane koje može imati, uza sve one realne i nerealne želje koje svi možemo imati, uza sve one priče kako bi nešto moralo biti, a spada uglavnom u teoriju o savršenostima.

U našem sportskom điru ostaje dojmljivo kako to u Domu sportova iz godine u godinu funkcionira. I traje. Jer funkcionira, i zato što se svi trude u svojem djelokrugu da to bude tako. O tome govorim kad mislim na privrženost nekoj gradskoj ideji. Uvijek može bolje, ali uvijek moramo raditi da tako bude. Zato možemo u danu Avenije, kao simbolici tih prošlih vremena i procesima etabliranja Ulice, sa zadovoljstvom pratiti nastavke tradicije. Uživati u majstorijama novih čuvara značaja i prestiža turnira. Neka mi ne zamjere što se sve ne može spomenuti, ali u tom kontekstu prvi mi padaju na pamet majstori Pizzerie Jupiter, koju kroz više selekcija sjajno slaže Tole Markulin. Sjetim se izvanrednih partija škvadri iz Šijane, Spartansa, pa sjajnih aktera Verude, dobrih rola momčadi sa Stoje, Starog grada, sa Kaštanjera… Kao nekoć kada je bilo vrijeme (abecedno) Autsajdera, Avenije, Baletana, Bure, Careve konobe, Drva, Linije 4A, Mambe, Plavih bluza, Poletarca, Punte, Socijalnih slučajeva i drugih pulskih škvadri. I kako su nekad majstori haklanja uveseljavali tribine, tako to u novijem valu rade razni novi lideri iz svakog kvarta i brežuljaka Pule. I dakako gostujućih momčadi iz Istre, Rijeke, Slovenije.

Svaki je od nas prirodno vezan za svoje doba i svoje favorite, ali kako na mlađima svijet ostaje, jer su dio modernijeg doba i spremniji, sa zadovoljstvom ću istaći, ovi dečki danas igraju i odličan hakl, stvaraju s navijačima odličnu atmosferu, a sveukupno takvim pristupima dostojno čuvaju tradiciju Ulice i našeg grada.

I još nešto što mi se čini značajnim u kontekstu sportskih priča za društvene zbilje. Uvijek je bilo teško u ovom okruženju iznjedriti nešto što bi uglavnom svima bilo po volji. U posljednjih desetak godina grintanje po svakom smislu i besmislu svakodnevice postalo je pretežito ponašanje. Odnosno, u svakoj se stvari počelo gledati i potencirati negativne stvari, zanemarivati pozitivne. Sociolozi vjerojatno mogu bolje objasniti taj fenomen, jer lošija ekonomska situacija ne može uvijek svemu biti izvor i alibi. No, ono što mi se uvjerljivo čini baš oko Ulice, to je primjetna pozitivna vodilja svih aktera turnira, od organizatora preko igrača, do publike. Oni koji se prijave iako su svjesni da neće proći prvo kolo, oni koji su izgubili, a mislili su daleko, oni koji su favoriti i opravdaju status, oni kojima poraz teško padne i iskažu neku nervozu, pa svi (pravi) klinci koji žive prve turnire uz brojnu publiku, radosti i prva razočaranja, svi zajedno pokazuju da u Ulici gledaju njene bolje strane, njene prave vrijednosti, motive. I svaki put iznova, čim jedno izdanje završi, već pričaju i planiraju slijedeća. Što je najbolji znak ovog o čemu gore govorim, uspješnosti tradicije i gradske ideje. I potvrda da i onda kad se, pored neizbježnih propusta i prepreka, na stvari gleda pozitivno i dobronamjerno, tada se one zajednički mogu učiniti boljima. Eto, zato bravo svim ulicama Pule za gradsku im Ulicu.