Vlakovi 21. stoljeća

ČOVJEK ARGUMENTA - Ivan Prelec (N. LAZAREVIĆ)

Kad ljudi raspravljaju radi toga da dođu do nekog objektivnog zaključka, a što znači da netko od diskutanata neće biti u pravu, onda govorimo o zdravim i vrlo poželjnim diskusijama. Kada ljudi raspravljaju tako da tvrdoglavo brane svoj stav, iako je argument drugog uvjerljiv, onda je to isključivost, pretežno u obrani taštine. Od takvih rasprava nema koristi, samo šteta. I vjerojatno svađa. Više-manje svega toga je bilo u prošlotjednoj mi raspravi s prijateljem koji se nakon dugo godina pojavio u Puli. Znamo se iz tinejdžerskih dana, puno smo se družili. Već davno je preselio u inozemstvo i nakon što je neko vrijeme ljeti dolazio u Pulu, jednostavno ga nije bilo, ili se nismo sreli petnaestak godina. Kaže mi da živi dobro u inozemstvu i jednostavno mu se nije poklopilo vrijeme, odnosi i volje da se vrati kući. Sada je već u fazi kada su djeca odrasla, praktično su mentaliteta zemlje u kojoj žive, i oni se ne vide u Hrvatskoj. On je, pak, stalno između te želje da sa ženom (strankinja) bude bliže njima i crva koji mu ne da mira jer ga kopka ideja da s mirovinom koju će tamo dobiti dođe mirnije živjeti kući. U Puli. Neću ga imenom spomenuti jer je to bila naša interna priča, ali mi je poslužilo za bit ovog teksta.

Je li (ne)valja

Njegova je priča, kad govori o Puli i okruženja, zastala negdje u 20. stoljeću. Otišao je krajem 1980-ih. Uvjeravao me da je vani neusporedivo bolje i stao mi brojati o plaći, lakoći kupovine automobila, redu u društvu i slično. Podosta točnosti na koje nisam imao kontraargument, jer materijalno gledano, pa više reda u društvu, to je stvarno u zapadnom svijetu na drugim razinama. Iznio sam uvjerenje da će jednom i Hrvatska, sada kad igra po pravilima Zapada, doći do sličnih (proporcionalnih) razina. Kasnimo pola stoljeća u logičnijim procesima razvoja, ne može ih se u jednoj-dvije generacije sustići. Nasmijao se ironično i naravno da mu se ne može kontrirati tezom da će jednog dana biti. No, nakon svih sličnih mu stavova, postavio sam mu jedno pitanje čekajući iskreni odgovor: "A zašto onda, kada je tamo sve tako dobro, a ovdje sve tako loše, stalno mozgaš da se vratiš?". Mislio je neko vrijeme, a onda, djelujući iskreno, odgovorio: "Zato što ću s mirovinom iz inozemstva vrlo pristojno živjeti kod nas, u ljepšoj klimi, s ljudima koji su bliskiji nego tamo. Naposljetku, pripadam ovdje, što sam stariji to mi više nedostaje.".

Tu je stao jer je shvatio poantu. Stvar je standarda, u svemu što čini našu svakodnevicu. Kad su bolje plaće ljudi su zadovoljniji, mogu si priuštiti osnovne potrebe, atmosfera je društvu bolja, može se onda graditi i društvo s više reda. Kad toga nema kreću svi daljnji problemi. I sve izgleda depresivnije, čak i ono što je u stvari dobro, kao recimo taj humaniji odnos među ljudima nego što je na Zapadu. Kad nas je filozofiranje odvelo predaleko, bacio se na moju omiljenu temu, nogomet. I dakako, opet mi je govorio kako je to "vani" drugi svijet. I da mu drugi u gradu govore kako ovaj naš nogomet ne valja, kako je loša kvaliteta igrača, te kako se "u naše vrijeme igralo za neke vrijednosti, a ne za novac". Tu sam, eto, malo povisio ton rasprave i kazao mu da je ovo, ipak, postao bezvezan razgovor. Na razini djece. Ono, hvališ mi Zapad, a negiraš naše, pa mi tupiš o romantici igranja za dušu i srce, sendvič i druženje. Na Zapadu je nogomet postao biznis, i tamo se nametnulo sva nepisana pravila novog doba nogometa koja drugi slijede. Zapravo se još u Hrvatskoj i sličnim siromašnijim zemljama nogomet pretežno igra pod egidom strasti i romantičnih ideja kako će se jednog dana "vani zaraditi za mirniju egzistenciju". Kod nas i pola Prve lige, pa svi redom do nižih razreda, životari i gura naprijed zbog te strasti i obrisa romantike. Međutim, ima pomaka, sporog i mukotrpnog, ali liga nam raste, klubovi napreduju. Prva HNL je sve konkurentnija i obzirom na uloženo-dobiveno moglo bi se i te kako raspravljati o (ne)uspješnostima.

Priče i istine

Rastali smo se u dobroj energiji jer bilo kakva diskusija, ako nije fokusirana samo da nekome kontrira, ne može promijeniti prijateljski odnos. Kazao je da jedva čeka da se vrati iduće ljeto i da će mi se svakako javiti da se opet raspričamo. Eto, jedna je priča, a drugo je istina što osjeća.

Ljudi često u odmaku od aktualnosti, koja im možda nije sjela, tako pribjegavaju evocirati neke bolje priče iz prošlosti. Nostalgija, ili što li već, ukazuje na težu prilagodbu novom vremenu. Tako i ta priča o nogometu, ovisno iz kojeg je kuta gledate, uvijek može odati sve navedene dubioze iz gornjih redova. U nogometnoj raspravi se često otkriva strast ljudi za tu igru, pogotovo kada se navijački opredjeljuju i izjašnjavaju. To je zabavna rasprava, upravo zato jer je navijačka. Onda postoji i ona rasprava ovisna o taštinama i želji da se nametne svoje mišljenje, zainteresirani stav te se niti ne razmatra argument drugih. Naposljetku, postoje i zdrave nogometne rasprave, u kojima se konfrontacijom argumenata dođe do zaključka koji je objektivan. Sve je teže u ovom našem društvu voditi takve rasprave, jer je inače društvo naelektrizirano mnoštvom svakodnevnih problema.

U nogometnoj Puli dogodio se Ivan Prelec. Mladi trener koji je razuvjerio mnoge skeptike i pokazao da zna raditi posao. Ljudi mu vjeruju. Zašto? Primjer. Kad je dogovorio s Dinamom posudbu Marija Ćužea onda su uobičajeni kontraši tvrdili da što će se opet nekome razvijati mlade i neafirmirane igrače. Kako je Ćuže zabljesnuo kao rijetko tko u povijesti HNL-a, postao je jedan od ljubimaca Drosine. Tako je ojačalo povjerenje u Preleca "jer zna što radi". Stvar je tako pojednostavljena i prilično oportunistička. Jer da Ćuže nije bio tako dobar, samo bi se pojačalo kritiziranje tog poteza. Istra je sada na posudbu uzela Maganjića iz Fiorentine, Fintića iz Dinama i Bušnju iz Rijeke. Manje je primjedbi upravo zbog trenerovog stava. No, ako se ne pokažu dobrim, hoće li onda krenuti negacija posudbi? To svakako nije fer. No, prije svega nije ni logično. U 21. stoljeću nogomet se strukturalno potpuno promijenio. Institucija posudbi je već dugo uobičajenost poslovanja na Zapadu. Nešto manje u najbogatijim klubovima, ali pretežno u onima koji imaju ograničenja proračuna, ili trebaju kvalitetu, ili kvantitetu, ili vremena da procijene posuđenog. Fiorentina, koja je posudila Maganjića (i još mnoštvo igrača širom Italije), također je posudila za sebe 4-5 igrača. Hellas Verona našeg Ivana Jurića, koja nema dovoljno novca za pojačanja, posudila je čak 9 igrača za prvu sezonu u Serie A.

Prilagodba vremenu

Igrači mijenjaju klubove vrlo često, sele gdje im tog trenutka izgleda bolje, klubovi vole rotirati igrače, a i navijači stalno propituju tko bi mogao doći. Vole osvježenja kadra. Nema više kao nekad da su ljudi vezani za jedan klub, tipa Totti i Roma, Maldini i Milan. Danas i 2-3 godine izgledaju puno. Sve je ubrzano, promjenjivo, padaju stereotipi. Tko bi pomislio da će u vječnom ratu Juventusa i Intera odjednom oni s torinske strane sada postati glavni Interovci (direktor Marrotta i trener Conte). Kao mrzili su se, ali eto, Inter igra odlično i Conteu se skandira s tribina Meazze. Novi nogomet nametnuo je zakon rezultata kao glavnu točku određivanja odnosa, sve ostalo je podložno promjeni.

Istra 1961 ima sada 27 igrača, prosjeka 23 godine i djeluje boljeg, a činjenično je šireg, kadra nego prije tjedan dana. Maganjić, Fintić, Bušlje, kao i Ćuže, davat će sve najbolje od sebe u dresu Istre jer im je to u interesu. Te igrače će plaćati Fiorentina, Dinamo i Rijeka, jer se i njima isplati da igraju prvu HNL. Pogotovo zato što bi mnogi sada (iz Hajduka recimo) poslali svoje mlade igrače "ovakvom treneru kao što je Prelec". Jer će napredovati. I naravno da to onda koristi svima, uključujući Istru. Pod uvjetom, logično, da ti dečki pokažu vrijednost. Možda neće svatko biti kao slučaj Ćuže, ali će svakako u kolektivnoj Prelecovoj igri imati priliku pokazati određene kvalitete. Da ih nemaju onda ne bi došli na posudbu, nego bi ih klubovi prepustili.