ULIKS

Kultni pulski kafić ovih dana slavi 30. rođendan. SPREMA SE VELIKA FEŠTA S HUMANITARNIM KARAKTEROM 

| Autor: Zoran ANGELESKI

Branislav Bimbašić Bimbo, rođeni novinar, obožavatelj mora, ronilac, strastveni istražitelj gradske baštine, godinama i profinjeni ugostitelj, napustio nas je u veljači ove godine u svojoj 85. godini. No, njegov duh nastavio je živjeti u njegovom kafiću Uliks, ne samo komercijalnom, ugostiteljskom objektu, već mjestu s izvjesnom kulturološkom težinom. Upravo taj kafić, koji sada vode sin Denis i unuk Stefan slavi u petak 30. godina postojanja

 

Glatko je išlo s Joyceovim "Portretom umjetnika u mladosti", no gotovo uvijek bih zaspao na 40 i nekoj stranici "Uliksa". Nešto lakše bilo je kad sam naišao na slične, doduše bitno serioznije, stručno motivirane izazove na koje je kao čitatelj nailazio Carl Gustav Jung, govoreći o hipnotičkom učinku "Ulyssesa", te moderne Odiseje koja na skoro 800 stranica opisuje jedan dan, 16. lipnja 1904. čiji je glavni akter Leopold Bloom.

Kad se na tren vrijeme radnje 'biblije europskog proznog modernizma' zamijeni za ono stvarno, historijsko (iako je "Uliks" objavljen 1922.), četiri mjeseca nakon vremena radnje u romanu, u listopadu 1904. godine otac "Uliksa", tada 22- godišnji Joyce sa svojom djevojkom i budućom ženom Norom Barnacle dolazi gotovo slučajno u Pulu, gdje naredna četiri mjeseca žive blizu Zlatnih vrata, dok on u Berlitzovoj školi stranih jezika predaje engleski jezik pretežito austrougarskim časnicima, da bi ih slučaj u rano proljeće 1905. odveo u Trst.

Pasionirani kritizeri Pule iz redova ohola dijela njena građanstva i danas rado posežu za Joyceovim nelijepim opisima Pule kao 'mjesta bogu za leđima' i 'pomorskog Sibira', pritom ne hajući za tadašnje Joyceovo stanje, materijalne prilike, njegovu odbojnost prema višenacionalnoj Austro-Ugarskoj monarhiji i kozmopolitskoj Puli, a još manje za minus devet Celzijevih stupnjeva, koliko je izmjereno u Puli na prijelazu s te 1904. na 1905. godine. 

Pulski Bloomsday 

Ne spadajući među njene osporavatelje, već bezuvjetne zaljubljenike u Pulu, Branislav Bimbašić Bimbo, rođeni novinar, obožavatelj mora, ronilac, strastveni istražitelj gradske baštine, a godinama i profinjeni ugostitelj, napustio nas je u veljači ove godine u svojoj 85. godini. No, njegov duh nastavio je živjeti u njegovom kafiću Uliks, ne samo komercijalnom ugostiteljskom objektu, već mjestu s izvjesnom kulturološkom težinom.

Upravo taj kafić, koji sada vode njegov sin Denis i unuk Stefan, slavi u petak 30. godina postojanja. U povijest kafića Uliks spada i pokretanje već tradicionalne manifestacije Bloomsday, a treba reći i da je Uliks jedan od rijetkih gradskih kafića koji je u suradnji s pulskim Centrom za Downov sindrom angažirao njihove štićenike kao konobare, u okviru terapijskih radionica.

Bimbo, kako su ga zvali kolege novinari, preuredio je obiteljsku fotografsku radnju sa suprugom Irenom i sinom Denisom u caffe bar Uliks, na čijoj terasi od 2003. sjedi brončani James Joyce, djelo pokojnog akademskog kipara iz Labina Mate Čvrljka. To je jedno od najčešćih fotografskih meta turista, a do brončanog Joycea sjeli su u prošlosti na terasi Uliksa i bivši premijer Irske i bivši predsjednik irskog parlamenta.

Prepoznatljivi naglasci interijera ovog kafića - vitraž Lina Skire, drvo, volte - kreacija su pulskog arhitekte Zvonka Vojnića. Bimbašić je kafić Uliks zamislio kao toplo mjesto druženja, namješteno u štihu ranih 1900-ih godina, u neposrednoj blizini zgrade u kojoj je živio veliki irski pisac, s naglaskom na veliku Bimbašićevu ljubav - more.

More i Pula u srcu

A upravo se tako, "More", i danas zove jedna od najdugovječnijih HTV-ovih emisija, koju je 1982. (tada pod nazivom "More, ljudi, obale") pokrenuo upravo Branislav Bimbašić. Bilježio je događaje filmskom kamerom 'arriflex', među ostalim i legendarnog plivača maratonca Veljka Rogošića, da bi se njegovom zaslugom 1976. godine osamostalio pulski televizijski studio koji potom on uspješno vodi.

Novinarstvom se, usput, počeo baviti u Glasu Istre 1962. godine. Ovaj član prve generacije pulskih gimnazijalaca, koja je maturirala 1954. godine bio je i suosnivač udruge "Pula u srcu", uspjevši 2008. preko puta Titovog parka izložiti najveće sidro na Jadranu, napravljeno 1936. godine u pulskom brodogradilištu, teško 12 tona. U Uljaniku je naišao i na ogromne brodske elise koje, nažalost, nije uspio kao izložbeni eksponat postaviti u pulski prostor. 

Grad duhova 

Njegov kafić "Uliks" zasjao je na otvaranju 1989. godine, tim više jer je dotad većina kafića i pulskih kavana bili uniformirana u socijalističkom sivilu krovnog Arenaturista. Kasnije su i neki drugi kafići posegli za sličnim, 'klasičnim' dizajnom prostora, dok su modernistički interijeri prvih pulskih kafića bili moderni samo u tom dijelu 80-ih da bi zatim takvim dizajnom brzo zastarjeli.

Stotinjak konobara promijenilo se u ovih 30 godina, a na nezahvalno pitanje tko je tipični fan, posjetitelj Uliksa - možda sredovječni srednjoškolski profesor, ambicioznije srednjoškolke koje u separeima imaju potrebnu diskreciju za svoje intimne razgovore ili nekad veseli radnici Uljanika za šankom - Denis Bimbašić skreće u nešto tamnije tonove, kazavši nam kako zimi zamire život u središtu Pule, pogotovo nakon gašenja Uljanika, a prije gašenja brodogradilišta i umiranja gotovo cijele industrije te otvaranja okolnih trgovačkih centara.

- Trebat će posvetiti puno pažnje vraćanju života u grad, kaže Denis. Pulskog umirovljenika Jakšu Vukušića, koji je radio u "Mirovinskom" nekad u blizini Uliksa, smatra jednim od najvjernijih gostiju, od dana obnove 1988. sve do danas.

Jedna 51-godišnja Puljanka sa Stoje kaže nam da dolazi godinama u ovaj kafić i zbog posebnog duha prostora i zbog vlasnika, ali ponajviše zbog kave odnosno zbog, kako precizira, okusa kave. Jeste li na terasi popili kavu s nezgodnim Joyceom?

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter