Prvi među više od dvadeset nebodera u Puli je tzv. vodotoranj, izgrađen 1967. godine na Vidikovcu, najvišoj točki u gradu, u kojem je dvadeset i osam stanova. Po tome je jedinstven u nas. Zgrada ima deset katova: prizemlje, sedam stambenih katova i dva kata s postrojenjem za vodu

Vodotoranj na Vidikovcu u Puli, precrpna stanica, izgrađen je 1967. godine, na najvišoj točki u gradu, a dvije godine kasnije, nakon mnogo neprilika tehničke naravi, dobio je svoje prve stanare. Glas Istre te godine piše da zgrada, koja je ujedno prvi pulski neboder, ima dvadeset i osam stanova: sedam trosobnih, dvadeset i jedan dvosobnih. Posljednja dva kata zauzimaju tri vodovodna rezervoara koji će omogućiti napajanje čitavog dijela južne Pule u najkritičnijoj sezoni: bolnica, Veruda, Verudela, Stoja, Pješčana Uvala, Premantura, Banjole i Medulin. Stanica ima osam crpki koje u prosjeku pumpaju 300 litara vode u sekundi.

Pula ima više od dvadeset nebodera

Vodotoranj ima deset katova: prizemlje, sedam stambenih katova i dva kata s postrojenjem za vodu. Pročelje vodotornja obnovljeno je 2010. godine kada je zgrada zasjala u novom ruhu.

Pula navodno ima dvadeset i četiri stambena nebodera različite katnosti i s različitim brojem ulaza; jedan neboder manje nego što ih ima Karlovac. Kada spominjemo gradove, Rijeka, na Turniću, ima dva nebodera blizanca, nekoć najveći u državi, s dvadeset i osam katova. Usto, kao nepokretna baština uvršten je riječki neboder, Visoka kuća Albori, izgrađen 1942. godine: šesterokatnica iz koje izvire toranj od dvanaest katova, visine 53 metara. Četiri nebodera na Verudi su najviša: šesnaest, sedamnaest i osamnaest katova. Slijede neboderi na Vidikovcu (10 do 16 katova)i u Šijani (10 do 13 katova. Prve višestambene zgrade u Puli sagrađene su potkraj l9. st., kada grad postaje ratna luka austrijske mornarice, a nastavljaju se graditi i u prvoj polovici 20. st. U tim se zgradama, ističe Zoran Bjelopetrović, očituju tadašnja nastojanja u umjetnosti početka stoljeća: čista i funkcionalna stereometrija unosi tenziju moderne.

Zaljev je tada podijeljen u dva dijela: južni, gdje se nalazila ratna luka s industrijskom zonom, te sjeverni s trgovačkom lukom i prometnim terminalima. Stambene zone smještene su na „ostatku prostora“ i na udaljenijim brežuljcima. Četvrti su bile jasno raspoređene: elitne četvrti u južnom dijelu grada ili bliže središtu, radničke četvrti sjeverno i nešto dalje od središta grada, a četvrt radničkih nastambi (barake) uz Arsenal i tvornicu cementa na južnoj padini zaljeva.

Planska i neplanska izgradnja

Izgradnjom nakon Drugog svjetskog rata te su posebnosti izgubljene. U poslijeratnom razdoblju velika je koncentracija stambene izgradnje na Vidikovcu, Verudi i Šijani, što je narušilo plasticitet grada i prekinulo težnju da se arhitektura stopi s pejzažom. U ovom razdoblju gradu je trebalo vratiti život, uklonjene su ruševine iz najvitalnijih dijelova grada i na tim su mjestima zasađeni parkovi. Da se o izgradnji Pule mnogo vodilo računa, govori i činjenica, da je još prije potpunog oslobođenja u Pulu poslan arhitekt Hinko Bolanca/Bolanča (Krapan, 1911. - Pula, 1992.), diplomirao 1940. godine na Arhitektonskom odsjeku Umjetničke akademije u Zagrebu kod D. Iblera. Bio je tehnički rukovoditelj Sekretarijata za građevinarstvo u Puli od 1947. do 1952. godine, bavio se brodskim interijerima u Uljaniku, a od 1956. do 1960. godine bio je na čelu pulskog projektnog poduzeća Istra. Bolanča je bio nadahnut estetskim funkcionalizmom, koji će postaviti objekte, uvažavajući suvremene arhitektonske tokove. Njegove zgrade jasno izražavaju zasade moderne (stambena zgrada na Rivi ili u Marulićevoj ulici).

Do 70-ih godina 20. st. gradilo se neplanski, popunjavajući slobodne prostore tipskim projektima, čime je stvorena uniformirana slika grada, što je i dan danas njegova glavna značajka. Prostor Verude izgrađen je prema urbanističkim planovima 1960.-ih i 1970.-ih godina. Na ovome području došlo se do viška objekata i do agresivnošću u prostoru, što najbolje pokazuju neboderi i Južni bulevar.

Zagrebački neboderi i vodotoranj

Prvi neboder u nas je Loewyev neboder izgrađen 1933. godine u Zagrebu, ima devet katova i visok je 50 metara. Jedan od najpopularnijih nebodera u Zagrebu je Ilički neboder, dovršen 1958. godine. Povijest ga bilježi kao prvog poslovnog nebodera u Hrvatskoj. Ilički neboder bio je prva zgrada u tadašnjoj Jugoslaviji koja je imala aluminijsku fasadu i prvi poslovni neboder u državi, ima sedamnaest katova, visok je sedamdeset metara, a otvorio ga je 22. kolovoza 1959. godine zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac s kojim se voli uspoređivati aktualni gradonačelnik Milan Bandić. Prvi novinarski neboder u državi je Vjesnikov neboder, izgrađen 1972. godine, visok 67 metara i sa šesnaest katova. Neboder je oblika kvadrata, stranica 14 i 39 metara. Pročelje je izvedeno u reflektivnom narančastom i smeđem mat stakllu, što je za vrijeme i mjesto gradnje bilo vrlo moderno. U Zagrebu je izgrađen vodotoranj u razdoblju između dva svjetska rata neposredno uz Strojarsku ulicu, na nekadašnjem prostoru pogona Ugarskih kraljevskih državnih željeznica, kasnije Tvornice željezničkih vagona Janko Gredelj. Kipar Slavko Marić, koji u Gredelju ima atelje, nazvat će ga “zagrebačkim Eiffelovim tornjem, samo boljim”. Prije sadašnjeg vodotornja, u sklopu tvornice postojao je stariji, izgrađen 1890., srušen 1986. godine. Oba su služila za napajanje omekšanom, prokuhanom vodom parnih lokomotiva, jer je prokuhana voda sadržavala manje kamenca. Vodom su se punili iz Save. Danas ima status ambijentalne vrijednosti. U pokušajima spašavanja onoga što spasiti treba, briga za vodotoranj ujedno znači i obranu Zagreba u njegovim mnogostrukim identitetima i kulturnim krajolicima koje su oblikovala stoljeća baštine, pa tako i one industrijske i modernizacijske, a koja ubrzano nestaje. U taj kotekst spada i labinski rudarski šoht, visoki čelični toranj, spomenik kulture izgrađen 1938. godine.

Vukovarski vodotoranj

Vodotoranj (ali ne i stambeni) u Vukovaru izgrađen je 1968. godine, kao zamjena za dotadašnji vodotoranj u središtu grada, pored hotela Dunav, na današnjem Trgu Republike Hrvatske, koji nije bio dovoljnog kapaciteta za se veće potrebe grada koji se širio. Visok je 50 metara, a izgradila ga je zagrebačka tvrtka Hidrotehna u tadašnjem gradskom perivoju i izletištu, na ulazu u naselje Mitnicu. Danas je simbol ljudske patnje, ali i simbol ljudske snage koja je dugo vremena odolijevala neprijateljskim napadima tijekom Domovinskog rata. Vukovarski vodotoranj svojevremeno je bio drugi po veličini vodotoranj na svijetu. Usto, on je kosi vodotoranj: od svoje je osi nagnut čak 18 centimetara, ali to nije posljedica rata.

Spomenimo usput da Istra ima kosi zvonik, onaj u Završju, uz crkvu Blažene Djevice Marije Svete Krunice. Romanički zvonik visok je 22 metra i nalazi se na najvišoj točki brda visokog 240 metara. To je zvonik-kula, osmatračnica, nagnut 40-ak centimetara prema sjeveru.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu