Bila sam spremna za operaciju žučnih kamenaca kada nisam imala smetnje. Neposredno prije dolaska ovog sveopćeg pogroma, početkom veljače prošle godine. Ali nisam imala smetnje, u tome i jest problem. Nisam imala bolove, pa stoga niti pravi razlog da se prepustim pod nož. Bilo je lako odustati i otići iz one prestrašne stare Mornaričke bolnice u kojoj leži pet žena, krevet do kreveta, od kojih dvije starice umiru.

Nakon što sam dva dana "ispala" iz programa, jer valjda je bilo nešto drugo hitnije, treći dan izgubila sam strpljenje i odlučila odgoditi zahvat za neko drugo vrijeme, ono kada se presele u novu bolnicu, gdje nije samo jedna kupaonica po katu.

Međutim, 10 mjeseci kasnije stvar je proradila. Kamenci su me počeli žuljati, pa boluckati, pa malo više, pa stalno oko pojasa i prema leđima. Gastritis se pojačao. Zašto me sada boli i prema gušterači? To je opasno. Panika je rasla, hoće li se upaliti, puknuti...? Idem to riješiti što prije, odlučila sam krajem prošle godine. No, jedno je moja odluka, a drugo ostvarenje. 

Zvoni telefon…

Nevjerojatno koliko je taj put dugačak. Čekam svoj red kao stara partizanka, ali to traje beskonačno. Prvo odeš po uputnice za ultrazvuk abdomena, nalaz krvi, pregled gastroenterologa. Dok stigneš na red prođe bar dva mjeseca, ultrazvuk naravno obavljen privatno jer je drugačije nemoguće obaviti u iole razumnom roku. Pa zatim slijedi gastroskopija, koju sam nekako preživjela, da bi  zatim stiglo do kirurga. Pukom srećom čekala sam samo mjesec dana pregled kirurga, jer se otvorilo jedno slobodno mjesto, već 2. ožujka. Nakon brzog uvida u papire abdominalni kirurg traži termin za operaciju. Prvi slobodni termin otvara se tek 13. svibnja. Dakle, od moje odluke do konkretnog termina prošlo je više od pet mjeseci. Dobro, valjda ću izdržati do tada.

Deset dana prije, počinjem hodočašće po bolnici - vađenje krvi, rentgen pluća i srca, internist, anesteziolog…

Zanimljivo kako u čekaonicama nikad ne sretneš ljude koji su na bilo kakvoj funkciji, privatnoj, javnoj, državnoj, lokalnoj, čak niti na nekoj maloj. Oni ne čekaju. Za njih valjda postoje neka druga vrata, drugi termini. Kao da ne žive u ovom gradu. Međutim, mi smrtnici čekamo po hodnicima s maskom. Slažemo papire, nalaze. Upravo dok čekam pred ambulantom anesteziologa, zvoni telefon.

Bol nije razlog

- Moram vam odgoditi operaciju, javlja sestra s abdominalne kirurgije.

Uzrok je naravno Covid odjel koji je povukao sestre sa svih odjela i anesteziologe.

- Ali mene boli, pokušavam je odgovoriti.

- Moram vas odgoditi. Vas odgađam prvi put, neke sam već tri puta odgodila.

- Ali mene boli, uporna sam.

- Javite se u ambulantu abdominalnog kirurga, pa neka on odluči, savjetuje mi. Možda misli da je muljam. Zar opet ispočetka?  Opet pretrage i pregledi i čekanje na svoj red? Sljedeći dan opet zovem doktoricu za uputnicu, tražim termin za kirurga. On međutim odlučuje da bol nije uzrok za hitnu operaciju. Osim toga, nova je preporuka anesteziologa da se ne operira mjesec dana nakon cijepljenja. E, pa sad još i to. Novi je termin 8. kolovoz, ako se opet ne odgodi, pa tko živ, tko mrtav. Do sada se to nije radilo usred ljeta, ali valjda oni znaju, nadam se.

U međuvremenu doznajem da na isti odjel čeka još 130 ljudi kojima je odgođen zahvat, a u cijeloj bolnici oko 500 Istrana čeka novi termin jer im je stari odgođen. Jedna mi je liječnica u bolnici preporučila - idite u KBC Rijeka. E, pa neću. Čekala sam novu bolnicu i neću nigdje ići. Valjda i ovi ovdje mogu napraviti tri rupe na mom trbuhu bez da pri tome nešto ne fulaju.

Da nisam do sad imala kamence, dobila bi ih u međuvremenu dok prolazim kroz ovu beskrajnu priču. Sigurno su se barem dobro uvećali. Kolecistektomija je, kako kažu, jedna od jednostavnijih i najučestalijih operacija. Njima je to rutina, a meni dosta velik problem. Što bi tek bilo da imam neku manje tipičnu i uobičajenu bolest?

Povezane vijesti

• U bolnicu preko tvornice stakla!?
• Pulska bolnica: MSCT uređaj opet u kvaru
• Odlučili se za Siemensov CT i magnetnu rezonancu