Nedugo nakon smrti Rudolpha Valentina kinematografska kuća I.C.S.A. iz Rima raspisala je natječaj za mlade glumce koji će zamijeniti omiljenog filmskog glumca. Renato Calusa odbija poziv da dođe na završnu audiciju, odriče se filmske slave jer ne želi ostaviti svoju Pulu, svoje mnogobrojne prijatelje, dobar posao

Danas po svijetu rasuta, ta stara Pula, ta stara Istra obalnog grada, još sanjari o svome sjaju, ne znajući ni sama pravo zašto je, 1947 otišla. Čudnovata, lijepa, raznovrsna prezimena koja čeznu za Stojom i Fischerhutte, kao što i ona i danas nedostaju Puli što ih se sjeti u šetnji znatiželjnog novog Puljanina (uno de lori) po monte Giro, među grobovima, ili u hotelu „Brioni“ za uskršnje praznike. Divna puljska prezimena, daleko od Pule, zašto?

Drahosch, Climan, Dabinovich, Umlauf, Wolner, Watta, Grunberger-Shurzel, Sanscovich, Perper, Slavich, Paliaga, Lele, Frantz, Buglia, Fercovich, Poletti, Paulizza, Coverlizza, Jessi, Silossi, Dejak, Presil, Grego, Picot, Robba, Budina, Pesle, Bias, Brenco, Guerra, Rodinis, Nider, Prazan, Vidris, Escher, Bogatai, Lach, Haltemburger, Memic, Petretich, Stopper, Vlacci, Gruden, Micovillovich, Seles, Fiuman, Buch, Stocco, Mayer, Popadopuli, Benco, Dumovich, Ziz, Lonza, Dalmas, Daubler, Daurant, Duro, Duchovich, Marte, Schilke, Poggiapollini, Sili, Cobler, Cella, Viverit, Pericin, Chicimich, Galle, Marussi, Rancich, Bino, Beni, Saitz, Bucher, Zardi, Poso, Schiavi, Erzeg, Kirchmajer, Fest, Ficher, Fonda, Forster, Sotte, Marcosig, Titz, Host, Ivessich, Bregant, Rosmann, Stell, Floris, Grubissa, Juran, Mrsic, Re, Dobran, Kornielich, Scopinich, Valcher, Linninger, Zilay, Zlobez, Dean, Cervar, Baldarin, Villio, Posari, Krug, Leghissa, Farao, Ostoja, Trolis, Ressich, Lindemann, Pattay, Gaion, Kosar, Masek, Relashicer, Gardun, Rumor, Meta, Rocco, Stolizza, Califi, Fable, Barison, Froleoni, Zuliani, Volpis, Sovorgnan, Reither, Agolanti, Orecher…

Što je, dakle, to otjeralo sve te ljude za navijek otići tako blizu, do Trsta, Videma, sat automobilom danas, tako blizu i tako nepovratno daleko, s tom beskrajnom ljubavlju za rodnim gradom koji su neki ponijeli sa sobom kriomice odlomivši komadić kamena s Arene?... (Milan Rakovac: „Riva i druži“, 1983.)

Pobijedili Hajduk

Nezaobilazna su to pitanja za svakoga koji promišlja Pulu, a koja tako slikovito u svom romanu "Riva i druži" postavlja književnik i intelektualac Milan Rakovac.

Događaji vezani uz egzodus trajno su obilježili naš grad i razlogom su da Pulu možemo u jednoj rečenici opisati kao grad prekinutog kontinuiteta i zagubljene memorije. Ipak, na nekim mjestima grada koji se iz dana u dan nepovratno mijenja, kada ispred naših očiju nestaju mjesta našeg djetinjstva, još uvijek možemo pronaći tragove te nekadašnje, drugačije Pule i prisjetiti se nekih, već davno zaboravljenih osoba i događaja…

Jedno od tih mjesta je i livada na raskrižju pulske zaobilaznice i Premanturske ceste koju moja generacija pamti kao vojno igralište. Negdje do početka šezdesetih godina, do uređenja legendarne Karbonine, tu su se igrale nižerazredne utakmice pulskog nogometnog podsaveza. Samo nešto stariji Puležani pamte da je tih godina zbog radova na travi gradskog stadiona, prije gostovanja na riječkoj Kantridi, utakmicu s pulskom NK Istrom ovdje odigrao splitski Hajduk. Unatoč radnom danu, velikoj hladnoći i jakoj buri, gledatelja je bilo toliko da su zauzeli čak i prostor unutar neograđenog igrališta. Možda su takvi uvjeti bili razlogom da su Puljani neočekivano pobijedili slavni splitski klub 2:1. Pogotke za pulski klub postigli su novopridošli igrači - Sergio Stemberga iz labinskog Rudara te igrač Štinjana, tada mladi vojnik iz Karlovca Ivan Bezjak, budući učitelj mnogih generacija mladih pulskih nogometaša. Jedini pogodak za Splićane postigao je u to vrijeme državni reprezentativac, popularni Andrija Anković.

Dok na tom mjestu ne krene predviđena i već dugo najavljivana gradnja sportskog centra, taj prostor je oaza za vlasnike pasa koji tu rastrčavaju svoje četveronožne kućne ljubimce. Osim djelomičnih ostataka tribine i polurazrušenog tornja, malo što ukazuje da se na tom mjestu nekoć nalazio moderni sportski centar.

Prve moto utrke

Otvoren je u kolovozu 1922. godine kao vojni poligon, Campo sportivo militare Principe Umberto, nazvan po jedinom sinu talijanskog kralja Vittorija Emanuelea III i crnogorske princeze Jelene Petrović Njegoš. Mladi princ, poznatiji kao Umberto di Savoia, i posljednji kralj Italije baš je u to vrijeme trebao napuniti 18 godina pa je to bilo razlogom da se sportski centar nazove njegovim imenom. Za te će se časti mladi princ, koji iako najavljen, nije prisustvovao otvorenju, odužiti devet godina kasnije kada je, u pratnji supruge Marie Jose, u jednom danu svečano otvorio pulski stadion Campo Litorio, novo zdanje Casa Balille - današnjeg Doma braće Ribar, te osnovne škole u Medulinu i Fažani.

Osim travnatog poligona, centar je imao i stazu od karbonine, mljevene šljake koja je ostajala iza izgorjelog koksa pri proizvodnji plina u obližnjoj plinari. Na toj su se stazi u rana nedjeljna poslijepodneva održavale prve moto utrke u Puli, preteče nešto kasnijih speedway utrka. Utrke su izazivale veliki interes gledatelja, među kojima je za ono vrijeme bilo neobično puno ženskog svijeta. Bilo bi pogrešno zaključiti da su Puležanke zbog zanimanja za moto utrke nešto ranije kuhale i završavale svoje nedjeljne objede i hitale na igralište kraj ceste koja vodi k Premanturi. Naime, tu je uzdahe mladih Puležanki mamio njihov sugrađanin i ljubimac Renato Calusa , koji je, uz njihovu vrisku i glasno bodrenje, bio najčešći pobjednik tih utrka.

A bilo je to vrijeme kraja ljeta 1926., nakon što je u Americi naglo preminuo holivudski glumac Rudolph Valentino, čija je prerana smrt izazvala nezapamćenu histeriju među njegovim obožavateljicama diljem svijeta. Nedugo nakon toga kinematografska kuća I.C.S.A. (Imprese Cinematografiche Società Anonima) iz Rima raspisala je natječaj za mlade glumce koji će zamijeniti omiljenog filmskog glumca. Među stotinama mladića iz svih talijanskih krajeva bio je i mladi Puležan, tada 23-godišnji Renato Calusa. Nakon nekoliko audicija koje su se održavale u Trstu, prema vijestima koje su pristizale u Pulu, Renato je ostavljao najbolji dojam pa tadašnje tršćanske i pulske novine donose hvalospjeve "najljepšem sinu svoga grada", ističući njegovu "snažnu, zdravu, mušku, latinsku ljepotu". I zaista, bili su u pravu jer je krajem 1927. godine, uz Alberta Rabagliatija iz Milana i Rolanda Costantinija iz Trsta, poziv na završnu audiciju dobio i Renato Calusa.

Ozljeda koljena

I tada se dogodilo nešto što je postalo i godinama ostalo jednom od najljepših pulskih urbanih priča. Naime, Renato Calusa odbija poziv iz Rima, odriče se filmske slave jer ne želi ostaviti svoju Pulu, svoje mnogobrojne prijatelje, dobar posao u gradskom tehničkom uredu… Vrijedi spomenuti da su Rabagliati i Constantino, koji su se odazvali pozivu iz Rima, okusili slavu kino dvorana. Rabagliati kao holivudski glumac u dvadesetak filmova, a karijeru je nastavio kao pjevač u glazbenim komedijama, dok je Constantino, nakon manjih uloga u petnaestak talijanskih filmova, radio kao filmski producent.

Renato Calusa, rođen 1902. u Kandlerovoj ulici, u pulskoj građanskoj obitelji koja par godina nakon Renatova rođenja seli u jedan od raskošnih stanova nove vile Munz, uz hotel Rivieru. Bio je jedan od onih koji u svemu čime se bave bivaju uspješni pa se već u ranoj mladosti počinje baviti tenisom, plivanjem, boksom, trčanjem, atletikom, nogometom… Ipak, u pulskim sportskim kronikama prvi ga put srećemo kao sedamnaestogodišnjaka u sastavu pulskog nogometnog kluba Allievi Sportivi Polesi, čije boje brani i Tonči Vojak, koji će nešto kasnije, braneći boje Juventusa i Napolija, postati najbolji igrač u povijesti pulskog nogometa. Prvi zapaženi sportski uspjeh i popularnost Renato Calusa postiže nekoliko godina kasnije, 1922. godine, kada je nastupajući za tada najbolji pulski nogometni klub Grion, jedan od najzaslužnijih za osvajanje prvog mjesta, ispred Triestine i gradskog rivala Edere u prvenstvu regije Venezia Giulia.

Njegove dobre igre nisu prošle nezapaženo pa ga je u svoje redove pozvao i slavni Milan. Nažalost, uspješnu karijeru nogometaša iznenada završava ozljedom koljena u utakmici s riječkom Olimpijom u ljeto 1923. na riječkom igralištu Cellini, nešto mlađima poznatije kao Omladinsko igralište ispod riječkog naselja Belvedere.

Oženio se ljepoticom

Tada ostavlja nogomet, počinje se baviti atletikom i već nakon samo tri mjeseca od ozljede, u sastavu je pulske štafete koja na atletskom prvenstvu Italije u Milanu postiže do tada najveći uspjeh u povijesti pulskog sporta. U utrci 4x100 metara pulska štafeta u sastavu Talatin, Prazan, Calusa i Zucca postaje prvakom Italije.

Uz uspješnu sportsku karijeru školuje se na tadašnjem Istituto Tecnico Leonardo da Vinci koji je djelovao u Puli u prostorima današnje "žute škole". Ubrzo nakon završetka školovanja zapošljava se u Genio civile, gradskom tehničkom uredu, kao najbliži suradnik arhitekta Guida Brassa na izradi projekta pulskog gradskog stadiona. Stadion je imao natkrivenu tribinu sa zahtjevnom armiranobetonskom konstrukcijom raspona od čak 12 metara, a čiju je izgradnju nadzirao Renato Calusa.

Nakon smrti Guida Brasa 1937., pulske gradske vlasti, nezadovoljne funkcionalnošću stadiona, raspisale su arhitektonski natječaj za njegovu rekonstrukciju. Kao najbolje rješenje odabran je rad Renata Caluse, ali zbog događanja koja su nagovještavala skori početak rata radovi na predviđenoj rekonstrukciji stadiona nisu ni započeli.

Nakon što je napustio gradski tehnički ured, zaposlio se u projektnoj tvrtki pulskog arhitekta i graditelja Aurelija Brussicha s kojim surađuje na završnom projektiranju i nadzoru nad gradnjom stambenog bloka, Puležanima poznatijeg kao zgrada Borovo, na raskrižju sadašnje Ciscuttijeve, Flanatičke i Fontičke ulice.

U međuvremenu, u već zreloj životnoj dobi kasnih tridesetih, nakon aktivne sportske karijere, već pomalo i umoran od burnog mladenačkog života, oženio se pulskom ljepoticom Wilmom Laudani. U egzodusu 1947. sa suprugom i sinom Giulianom napustio je Pulu i svoj novi dom pronašao u Monfalconeu. Tu je uspješno vodio manji projektni arhitektonski ured koji je nakon njega naslijedio sin Giuliano.

Nije poznato je li Renato Calusa nakon odlaska ikad posjetio Pulu, zna se tek da je u stalnim razmišljanjima i uspomenama na svoj rodni grad umro u Monfalconeu početkom devedesetih godina. (Anton PERCAN)

Povezane vijesti

• PULEŽANI PRVI NA SVIJETU TRČEĆI DOČEKIVALI NOVU GODINU Na svim je utrkama uvjerljivo pobjeđivao mladi Ernesto Tercovich iz radničkog naselja Barake
• SAMOZATAJNI I OSEBUJNI INŽENJER PULSKOG BRODOGRADILIŠTA: Đanijeve inovacije preuzimaju i u Italiji, čak u dalekom Mississippiju
• UVALA SV. PETRA KOLIJEVKA JE PULSKOG SPORTA I REKREACIJE: Ovdje je osnovan prvi nautički klub i otvoreno prvo gradsko kupalište