U utrci koja je počela u 23 sata najbrži je bio Ernesto Tercovich ispred Vittorija Gregoricha iz Trsta, a za nagradu je dobio brončanu statuu trkača koju mu je uručio u to vrijeme bivši pulski podestat, ali i budući prefekturni namjesnik Lodovico Rizzi. I u sljedeće dvije Silvestarske utrke pobjednik je bio Ernesto Tercovich. Nakon što tri godine nije održana, ponovno slavi u silvestarskoj noći 1926.

Šetajući u ovo prohladno zimsko vrijeme ulicama pulskog starog grada, nije teško zamisliti Pulu u doba Venecije kada su je namjernici i putopisci opisivali kao citta cadavere, gradom mrtvacem. Uostalom, i danas taj dio grada, područje koje je nekad bilo unutar gradskih bedema, ima tek osamstotinjak stalnih stanovnika, tek stotinjak više od malarične Pule s kraja 18. stoljeća.

Ipak, ima onih koji vole baš takvu Pulu. Više od one Pule u ljetnim, turističkim danima kada se njenim ulicama, između mnogobrojnih stolica i stolova, ispod suncobrana koji su zauzeli ulice i trgove grada, provlači od sunca preplanulo mnoštvo. Rijetko se među tim mnoštvom može sresti neko poznato lice, zastati, porazgovarati… u gradu koji se iz dana u dan nepovratno mijenja, kada nestaju mjesta našeg djetinjstva i memorije, tada se nije teško osjećati strancem.

Mullo Mača

Ali grad ne čine samo građevine, ulice i trgovi. Čine ga prvenstveno ljudi i događaji koji su se odvijali na tim prostorima. Jedan sam od onih koji su dio života proživjeli u uskim ulicama starog grada pa se zatim smjestili u udobnije stanove i kuće u cvijeću na pulskoj periferiji i kojima nedostaje centar grada. Stoga često nalazim razlog za odlazak u grad pa šetnjom od Portarate, preko Foruma, Kandlerovom do Giardina zatvorim đir. Prije par dana u praznoj Prvomajskoj, na nekoliko koraka od Foruma, zadovoljstvo je bilo sresti starog prijatelja još od njegovih Uljanikovih dana, Albina Padjena, za većinu Puležana poznatijeg po nadimku Mača.

Iako već u 80-ima, zadržao je svoju dječačku razigranost pa je za svoje vršnjake još uvijek mullo Mača. Mača je jedan od onih ljudi koji naš grad čini prepoznatljivim, onaj zbog kojeg se s pravom može reći da grad ne samo čine građevine, ulice, trgovi, već ga prvenstveno čine ljudi. Jedan je od rijetkih Puležana koji se još uvijek može prisjetiti nekih davno zaboravljenih osoba i događaja koji čine neizostavan dio memorije našega grada.

Nakon obaveznog komentiranja događanja oko pulskog nogometa, jer Mača ne propušta ni jedan trening pulskog prvoligaša, pa nakon malo ćakule o Uljaniku - "Ke vergonja, ćo", kratko komentira Mača - spomenuo sam mu temu današnjeg feljtona - Ernesto Tercovich.

- A, Terconi… Ši, ši, lo konoševo, kome no, Terconi, kome se čamava, Ernesto, ši, ši. Jera un grande amiko de mio papa, jera un podista, ma gaveva fradel, jera un bravo notatore, odgovorio mi je Mača na puležanskom.

Sportska obitelj

Ernesto Tercovich, prvak u mnogobrojnim atletskim utrkama, jedan je od mnogobrojnih zaboravljenih sudionika pulske sportske povijesti. Rođen je 1903. godine u pulskom radničkom naselju Barake, kao prvo od četvero djece u obitelji pulskog spazzacamina, dimnjačara Giovannija Tercovicha. Bila je to sportska obitelj jer će Ernestov dvije godine mlađi brat Armando stasati kao nogometaš i trkač u brzom hodanju, najmlađi brat Marcelo kao nogometaš i plivač, a i sestra Anna bit će uspješna plivačica.

Početak 1. svjetskog rata prekinuo je idilično djetinjstvo i poput mnogih drugih pulskih obitelji, razdvojio obitelj Tercovich. Naime, Pula, tada najveća ratna luka Austro-Ugarske Monarhije bila je moguć cilj talijanskih napada pa je grad s okolicom proglašen ratnom zonom, a stanovništvo evakuirano u izbjegličke kampove diljem Monarhije. Od prijašnjih 46.000 stanovnika, u Puli ih je ostalo tek 12.000.(Anton PERCAN)

Povezane vijesti

• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu
• UVALA SV. PETRA KOLIJEVKA JE PULSKOG SPORTA I REKREACIJE: Ovdje je osnovan prvi nautički klub i otvoreno prvo gradsko kupalište