Baš mi kćer govori da se oni, njihova generacija, nikada nisu našli. Nemaju potrebu za time. Mi, s druge strane, ovih dana nosimo sliku s druženja jednoj bolesnoj kolegici. Zanimaju nas ti ljudi i obavezno obilježimo maturu svakih pet godina. Čak i odemo do škole, u isti razred i sjednemo na ista mjesta u klupama. Važno nam je to, kazao je
Na okupu u povodu velike obljetnice
"Jednom gimnazijalac, uvijek gimnazijalac. Neka se uvijek toga sjete i neka ne podlegnu vulgarnom materijalizmu", poručuju bivši učenici pulske gimnazije nekadašnjeg imena Branko Semelić svim budućim naraštajima koji će kročiti "žutom" školom, i to upravo ove godine kada slave zlatnu, 50. godišnjicu mature. Od ukupnog broja bivših učenica i učenika generacije 1968./1972. druženju se odazvalo njih 46. Inače, onomad su bili podijeljeni u pet razreda, od kojih jedan s nastavom na talijanskom jeziku.
Na okupu u povodu velike obljetnice
Radi se o vrlo uspješnoj generaciji, a neki od njih danas su poznati doktori, arhitekti, psiholozi, pa i ambasadori. Imali smo priliku razgovarati s nekoliko njih koji se, manje ili više, slažu da se radilo, tada kao i sada, o elitnoj školi. Naši su se sugovornici kroz priču rado podsjetili svih onih profesora koji su ih intelektualno formirali, pa i zbog kojih su kasnije upisivali ovaj ili onaj fakultet.
Ponovno u školskim klupama
"Bila je to jedna od vodećih gimnazija u cijeloj Hrvatskoj, a ti su ljudi bili, recimo to tako, nosioci elitnih generacija. Spominjala se varaždinska, neke zagrebačke i sušačka, a uz njih bila je i pulska gimnazija. Mi to tada nismo tako doživljavali, bio je socijalizam pa se gledalo drugačije na stvari, ali sada razumijemo da je bilo upravo tako. Pa sjetimo se samo profesorice Krašovec iz matematike - profesori kod kojih smo dolazili kasnije, na fakultetima, znali su dobro tko je ona i kako priprema učenike. Pa profesorica Olga Franić iz povijesti, Regvat iz biologije, Neda Bonefačić iz latinskog i talijanskog, Bravar iz tjelesnog i tako dalje, uz neizostavnu književnicu Nelidu Milani Kruljac koja je predavala talijanski jezik", kaže nam jedan od sugovornika.
"Posebno mi je ostao u sjećanju profesor Vladimir Ribarić, predavao je psihologiju, logiku i filozofiju. Sjajan čovjek i intelektualac, kao i ravnatelj Pretegiani. Bio je tu i slikar Alfredo Peruško koji nam je držao geografiju i talijanski, pa i nedavno preminuli Romano Ugussi koji je bio autoritet za filozofiju. Imali smo i izvannastavne grupe - pjesnička, marksistička, likovna, sportska i tako dalje.
Ma, tada je definitivno vladao veliki idealizam, i još više entuzijazam. Bili smo djeca baby-boomera, začeti nakon rata. Tada je budućnost bila svjetla, danas se baš i ne čini tako", veli nam naš drugi sugovornik, znakovito zaključujući razgovor:
"Baš mi kćer govori da se oni, njihova generacija, nikada nisu našli. Nemaju potrebu za time. Mi, s druge strane, ovih dana nosimo sliku s druženja jednoj bolesnoj kolegici. Zanimaju nas ti ljudi, i obavezno obilježimo maturu svakih pet godina. Čak i odemo do škole, u isti razred i sjednemo na ista mjesta u klupama. Važno nam je to, iako imamo osjećaj da današnje vodeće ljude škole to baš i ne zanima", zaključuje naš nekadašnji gimnazijalac, danas 69-godišnjak.