Naš je poznati filmski glumac Puležan Igor Galo dobitnik velikog filmskog priznanja, Počasne nagrade "Aleksandar Lifka" koji mu je za izuzetan doprinos regionalnoj kinematografiji dodijelio Savjet Festivala evropskog filma Palić. Nagrada se od 2000. godine dodjeljuje filmskim stvarateljima za izuzetan doprinos europskom filmu, ali je ove godine odlučeno da se uvaži i doprinos regionalnom razvoju kinematografije. Aleksandar Lifka (1880.-1952.), jedan od pionira kinematografije središnje Europe, osnivač je Kina Lifka, početkom 20. stoljeća jednog od najbolje opremljenih kina u regiji. Galu će nagrada biti dodijeljena na 29. Festivalu evropskog filma Palić, 17. srpnja u Subotici.

- To je više počasna nagrada, cehovska, dodjeljuje je filmski svijet, ali nije samo filmska, već ima i društveni kontekst, u smislu kakvog si osobnog traga ostavio u društvu, jer iza svega stoji čovjek, po čemu je prepoznatljiv u prostoru. Nagrada se dodjeljuje od 2000. godine, a prva glumica koja ju je dobila bila je Milena Dravić. S naše, hrvatske strane nagrađeni su Rajko Grlić, Lordan Zafranović i Rade Šerbedžija. Dobitnici ove nagrade su i Nikita Mikhalkov pa Ken Loach i još neka respektabilna imena europske kinematografije.

- Je li Vas iznenadila vijest o nagradi?

- Bio sam zatečen, nisam je očekivao, na periferiji sam tokova, ali nisam izgubio kontakt s filmom. Male kinematografije locirane su oko metropole - kod nas Zagreba, a tu je, kako se neki znaju izraziti, "mala bara, puno krokodila". Nemam volju gurati se, nije mi baš nešto stalo. "Pod svaku cijenu" - nije moj moto. Uvijek mi je bilo važno kakav je projekt, je li po mom ukusu, prepoznajem li to kao nešto svoje. Međutim, i dalje sam prisutan u tom prostoru, od Slovenije do Makedonije. Sudjelujem i na međunarodnim filmskim skupovima na tom prostoru, član sam Savjeta Filmskog festivala u Turskoj, u Izmiru. U tom Savjetu je i Istvan Szabo, recimo. Postoji težnja da se rade projekti, ako se može i zajedno, ako su teme koje "diraju" cijeli taj prostor, razumljive svima. Može se napraviti puno, a ostati u svojim vodama.

Igor Galo u "Željeznom križu" kao poručnik Meyer

- Na kulturnoj suradnji ste radili i davnih dana?

- Nakon raspada bivše države radio sam na povezivanju s nama bliskim zemljama, Italijom, Slovenijom i Austrijom. Prilike nisu bile dobre za kulturu, ali postojala je volja da se ipak nešto napravi pa sam osnovao filmsku smotru - Filmski weekend, koji je omogućavao da se sve te veze ne pokidaju. Znamo da je Festival igranog filma u Puli nasilno i prekinut, bio je to kulturološki šok, uz brojna pitanja o potrebi za takvim činom, s jednom vrlo lošom izlikom, da je održavanje Festivala "ugroženost za građane i da je to za dobrobit svih nas". Međutim, nisam vidio smisao u tom prekidu, da ne kažem uništavanju jedne reprezentativne kulturološke institucije, koja je u Europi bila festivalski događaj po značaju i trajanju, sedmi ili osmi po redu, a u doba Hladnog rata čak premosnica između Istoka i Zapada.

Hladni rat je isključivao drugu stranu, a i sad smo u sličnoj situaciji. Opet svjedočimo podjeli svijeta, pucaju veze koje će prouzročiti nove traume, ali vratit ću se '91. godini kada me je dodatno zaboljelo što su se, pod još gorim uvjetima, na južnom Jadranu, u jeku ratnih događanja, održavale Dubrovačke ljetne igre. Onda shvatite da je takva odluka vezana isključivo uz to što je pulski festival imao u nazivu "jugoslavenski" i sudbina mu je isključivo zbog toga bila - zapečaćena. Nije tu bilo neke posebne brige za građane.

S Davorom Radolfijem u filmu "Dvije mame i dva tate" iz 1968.

Kako vrijeme prolazi, svjedoci smo da je rukopis uvijek isti. Svaka generacija na ovim prostorima doživi takvo što kao dijete i kao starac, što je potresno u našim sudbinama, a ovi prostori se iz toga ne mogu izvući jer nismo u stanju održati kontinuitet koji neće biti žrtva promjena uz drastične lomove. Vrijednosni sustav i u kulturi se mijenja, a mi ili ćemo se kao suncokret okretati prema suncu, ili se okrenuti nekom svom svijetu. Nikad sebi nisam dozvolio da narušim svoj integritet, u ekonomskom i osobnom smislu, uvijek sam pazio da zadržim barem 51 posto kontrole nad svojim osobnim dionicama, to mi je nužno.

- Nagrade Vam nisu strane. Vjerojatno je jedna od najznačajnijih ona na otvaranju 65. Pule 2018. godine, kada ste dobili Nagradu za životno djelo koja nosi ime legende hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića.

- Da, nagrada nosi ime jednog od naših najvrjednijih filmskih i kazališnih glumaca, a dodjeljuje je struka, filmski radnici, redatelji, uzak krug poznavatelja filma, oni koji mogu nešto da "izmjere", a u mom slučaju je pola stoljeća djelovanja, u ova vremena i samog postojanja, što je uspjeh sam po sebi (smijeh). Još uvijek nisam napravio rekapitulaciju svog filmskog rada, događa mi se da ispustim neke filmove kad me pitaju da ih nabrojim, jer nisu svi u prvom planu. I sad imam neke poluzavršene priče, skripte, za koje se nadam da će se završiti. Imam ih i u tom dokumentarnom dijelu. Za sebe kažem da sam kroničar zbivanja unatrag 35 godina, koliko sam osjećao dužnost da zabilježim trakom, videom onaj dio koji mi je nedostajao kao izraz.

- Dakle, ima filma i nakon filma u Vašem životu?

- Ne bavim se filmom kad me netko zove. Ja se njime bavim dnevno, a u svoju filmsku radionicu, za koju će neki reći da je bijeg od realnosti, uđem baš kako bih se vratio u montažu, kameru i film. Imam dosta materijala koje sam sačuvao, od tehnike nadalje, ali je to javnosti nedostupno, da, recimo, mladi ljudi koji ne znaju kako u praksi nastaje slika i kako se film kroz tih 120, 130 godina razvijao, imaju priliku to vidjeti. Mi u Puli, s iskustvom Festivala koji je krenuo davne 1953., imamo puno pravo, ali i materijale za tako nešto. Ambicija mi je, možda utopistička ideja, da napravimo muzej filma, muzej svega što ima veze s filmom. Bez ikakvog predznaka, osim filmskog. Od camere obscure nadalje.

- Jeste li s tom inicijativom išli prema nadležnim institucijama?

- Da budem iskren, "pipam", tražim naravno, jer kinematografija nije samo jedan lokal, a želje imam da se to ostvari. Nema samo nacionalne kinematografije, vrlo lako se izlazi iz svog dvorišta. Ili ti treba netko u Parizu ili traka u Kodaku, tako da si odmah izvan svog dvorišta. Prijedlog da se ide sa suradnjom sa zemljama koje su i prostorno i kulturološki povezane, bez obzira je li to bilo okupacijski, carstvom ili republikom, prijedlog je da se Pula poveže s Ljubljanom, Bečom, Trstom, Milanom, pa i na drugu stranu, na istok, gdje se svi raspoznajemo. Filmadžije u Trstu su bile oduševljene idejom povezivanja, a ja sam imao sreće jer su mi donijeli i pokazali što se snimalo u ranim 20-im godinama po Istri, pa sam, recimo, imao priliku vidjeti cijelu Istru iz vizure nekog grofa koji je išao iz Opatije u Trst.

Glamur oko Arene - filmske zvijezde i magarac (Privatna zbirka Igora Gala)

U tim scenama raspoznajete svoju Istru kroz kameru nekih prolaznika amatera, muzejski eksponati koji vas razgale. Samo kad bi se tako nešto začelo, a svi su raspoloženi da se to dogodi, da se uvežu u ovu priču gdje svi daju doprinos i nitko ne traži zasluge. Kada postoji jezgra dobre namjere, ide to lako. Naravno, važno je osmisliti kronologiju. Imao sam priliku vidjeti snimak ulaska vlaka u Pulu s carem Josipom II i njegov izlazak iz vlaka na željezničku stanicu. Time je i započeo željeznički promet kod nas, to je živa povijest. I onda pogledate vertikalu od njega pa do danas, koliko je ljudi prodefiliralo kroz tu stanicu, a sve ima veze s filmom. To je jedna zanimljiva varijanta, ali netko bi trebao saslušati te ideje, reći "ima smisla" ili "nema smisla".

Važno je sačuvati tu povijest. S demokratskim promjenama dogodilo se da su se iz svih škola stari filmski projektori, "šesnajstice", bacali na otpad. Na pitanje zašto, govorilo se da dolaze nove stvari. Zašto to ne ostaviti u upotrebi? Traka koja zuji, vidio sam to i u mojoj kući, fascinira djecu. Možda sam romantičar, ali što ću kad je to moja vizura i volio bih se nadati da to ima smisla. Imamo ljude i kapaciteta, a postoji toliko izvora financiranja. Recimo, Bečki arhiv je otvoren za takvu suradnju. Pitanje je jesmo li mi adekvatni partneri za takav ozbiljan zadatak. Austrijanci su dali ogroman novac da se uredi Mornaričko groblje u Puli. Ono je i muzej, biser, a mi smo to zanemarili. Ljudi u svijetu plaćaju da vide tako nešto. Ovdje nam je netko nešto ostavio, a mi skoro da ne kosimo ni travu.

Corriera - amfiteatro Romano - program (Privatna zbirka Igora Gala)

- Kandidirali ste se na natječaju za ravnatelja Pula Film Festivala. Jeste li bili razočarani što niste izabrani?

- Ne, nije mi žao. Ja sam se natjecao ispred profesije, a znao sam da najvjerojatnije formalno ne mogu proći jer nemam fakultet. To je u redu. Ali, da u cijeloj strukturi nema mjesta za jednog filmskog šljakera koji shvaća tehnologiju, zna što je film, koji zna kako treba izgledati prezentacija filma, njegov plasman, briga o filmu, e, ja to znam, ali za takvog čovjeka nema mjesta, ni blizu.

Ni u Savjetu ili Vijeću, gdje nema nijedne osobe koja ima direktnu vezu s filmom. Oni su servis, ali apsolutno pod diktatom iz Zagreba. Mislio sam da će nakon nekog vremena, a nagodinu je 70. Pula, Festival oblikovati vizija jednog autora ili umjetničkog direktora. Četverogodišnji mandat je vrijeme u kojem se plasira i trasira put koji će se raspoznavati u okruženju. Mi smo trenutno raspoznatljivi samo zato što imamo Arenu, programski se ni po čemu ne razlikujemo od ostalih festivala u našem okruženju. Vizije po kojoj bismo se razlikovali od ostalih nikad nije bilo. To slušanje "što se nosi u svijetu", praćenje trendova, gdje mi odmah pratimo ostale, ne pridonosi prepoznatljivosti. Pa čak i kad se osvrnemo na produkciju, gledajući tematski. "To se ne gleda u Europi", može se čuti, a ja mislim da svaka vrijednost ima svoju publiku. Mi publiku odgajamo. Ovo što sada proizvodimo - ne gleda se nigdje!

FJIF Pula - crtež Dušana Vukotića (Privatna zbirka Igora Gal)

- U Oprtlju se od 1996. do 2000. godine održavao trodnevni festival na otvorenome, Vikend u Oprtlju. Osnovali ste ga, bili njegov ravnatelj, tada sa svojom filmskom kućom Histria film. Kako je nastala ideja i zašto niste nastavili?

- Pula i Festival u to su vrijeme bili depresivni i smatrao sam da trebamo izaći iz te psihoze. Nategnuti odnosi u Gradu, Festival koji se održava pa ne održava, ambijent, ogroman prostor Arene za građane postao je drugačiji, prostor koji više nije bio ugodan za film. Puležani su Festival čak i bojkotirali, vidjelo se to i po posjećenosti. Jedno vrijeme se organizirano dovozio i dio publike, kako bi se donekle popunila Arena. Bilo je to mučno za sve. Tada sam se, a da i sam izađem iz tog stanja, aktivirao, da radim filmske usluge stranim i domaćim producentima, ali u malim projektima, za kinematografije koje su autorski orijentirane i nemaju neke "hollywoodske razmjere", a što mogu i odraditi s kapacitetom koji imam.

Onda sam pomislio da bi bilo dobro da se izmaknemo po Istri i ponudimo kao ideju Oprtalj, Draguć, neka lijepa seoska mjesta ekipama koje imaju potrebe snimanja na takvim lokacijama. Tu je priču otvorio slovenski projekt "Krvnikova freska" Romana Končara, tada mladog producenta i glumca, koji se raspitivao upravo za takav ambijent za snimanje svog filma.

I taj smo film snimili u Oprtlju '95. godine. Kad smo ga završili, a bili smo tu dva, tri tjedna, predložio sam da sljedeće godine na istom mjestu napravimo premijeru tog filma. On se oduševio. Kad već to radim, pomislih, zvat ću i Talijane, koji i inače vape za tim prostorom zbog nostalgije, kulturne povezanosti, samo ih treba fino pitati. Moja dobra prijateljica Annamaria Percavassi bila je tada direktorica i umjetnička voditeljica Alpe Adria Cinema, današnjeg Trst Film Festivala, i kada sam bio član žirija tog festivala za dokumentarni film, izložio sam joj ideju.

Tito, Sofija Loren i Josip Lazarić (Privatna zbirka Igora Gala)

- Obožavala je Istru i jedva je dočekala da se ostvari neka suradnja. Od mene je tražila samo da pišem ministarstvima, talijanskoj ambasadi, Odjelu kulturne suradnje, ali da festival traje tri dana, kako bi svaki dan "pripadao" jednom narodu. Talijanski dan, slovenski dan i hrvatski dan, a otvoreno je za sve: od prezentacije knjige do filma, može poezija, može vino, može glazba, a sve kao uvod u film. Talijani su sve platili svojim sudionicima, kao domaćin pokrio sam troškove hrane, bez smještaja. Intencija je bila da se ožive takve male sredine - biseri, i da se festival seli kao nekakva trupa po selima. Bez prevelikih formalnosti i ikakvih političkih konotacija.

U to vrijeme je Imaginarnu akademiju u Grožnjanu vodio Rajko Grlić pa sam im ponudio da kad nešto naprave, kroz radionice, kao ekskluzivu prikažu na našem festivalu. Oni su sve odgledali, ono što mi radimo i uz pomoć naših političara, bili pametni i cijelu tu ideju preselili u Motovun, naravno s puno više para, s parama koje ja tada nisam mogao ni zamisliti. Baratao sam eventualno s 50 tisuća kuna, za sve, a ovo u Motovunu je krenulo s potporom i pokroviteljstvom sponzora, što god je trebalo. Izdržao sam pet godina, a to je velik teret za obitelj, ali, priznajem, dosta je sve bilo i romantično. Jedan poseban ambijent, uspomene, a o tome ću napraviti dokumentarni film jer je to totalna bajka.

- Kako ocjenjujete današnji hrvatski film?

- Ne bih volio biti grub, ali meni te intimističke drame, s pogledom iz jednog kuta, osobnog, prvenstveno aktera, redatelja, previše reflektiraju te osobne priče. Obično su to neke frustracije, kompleksi koje se onda tumače kao da su društvene pojave. Te priče uvijek boluju od toga što nema kontra stava, a uvijek se osjeti neka gorčina, muka. Film, naravno, ima gorčine i muke, međutim mislim da se ovo radi tendenciozno. Vidi se, na kraju, po broju gledatelja, to je jako otužno. Imate neke filmove koje ne gleda ni 500 ili tisuću ljudi u čitavom prikazivačkom periodu. Ni to nije jedini problem. Film se završava svojim krajem i premijerom i ako, eventualno, ode na neki festival. Ne postoji kasnija briga o filmu, zato jer su svi zaokružili neki svoj dio priče. Ili su rasporedili novac pa više nema interesa, a ja bih rekao, rodili ste dijete, ali ga dalje ne odgajate, ne tražite od njega ništa i niti vam je stalo.

Stipe Gurdulić, Sam Peckinpah, Igor Galo i Davor Antolić u Areni 1976.

Iz osobnog iskustva mogu vam reći da sam imao benefite od nekih starih filmova, ne samo moralne i vrijednosne, već doslovno u novcu. Godinama iza toga. Nekada smo imali opciju da se ne naplatimo odmah od filma, nego ostavimo mogućnost, ako film "krene" po svijetu i nešto se proda, u tom slučaju svi ćemo zaraditi. Sad kad biste nekome tako nešto predložili, gledao bi vas kao da ste ludi. Neke filmove, u kojima sam i ja glumio, kupile su sve zemlje svijeta.

Filmovi se kupuju, a licence obnavljaju. U Kini se, recimo, obnavlja licenca za filmove "Most" i "Valter brani Sarajevo" već 45 godina, da ne govorimo o broju gledatelja. A tek priče o nekim filmovima, koje su refleksije gledanosti i prodaje! Nekada ste imali stanja, pregled kretanja filma. Danas nitko ne zastupa film javno i cijele godine. Na festivalu si samo gost, a ono što je potrebno jest kucati na vrata distributerima. Reći ću vam da je film "Imam dvije mame i dva tate" u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj tri tjedna bio najgledaniji strani film, pored svih američkih naslova.

- Mi se sada hvalimo kada netko uđe u konkurenciju, a festivala ima na tisuće. Nedostaje ambicije za hrabrije poteze, u produkciji, izlasku van s filmom, s angažmanom, ne oslanjajući se samo na našu kasu. Osim toga, jako puno mladih završava neku glumačku akademiju, kojih danas ima dosta, a mjesta za te mlade ljude nema u ovako malim zemljama. U tom slučaju možete biti samo eksploatirana roba. Kolika je šansa da neka mlada glumica/glumac do svoje 30. godine kod nas snimi film? Ja sam izgubio gotovo isti broj glavnih uloga koliko sam ih dobio jer se nekada puno ponuda događalo istovremeno.

- Tada je bilo toliko filmova da se radio probir, na svim razinama?

- Distributeri, recimo, kojih je u ono vrijeme bilo devet, deset, prvi su nastojali pogledati film i uzeti ga prije nekog drugog, bilo je to doslovno natjecanje i "fajt" da se otkupi film, "uzme" redatelj, a to je stvaralo pozitivnu energiju. Na Puli tada su bili pravi kreatori atmosfere jer su imali novac i interes, a kako bi privukli publiku, ulagali su u razne sadržaje. To se u Hollywoodu radi cijelu povijest. Kod nas je situacija trenutno poražavajuća. Kino distributeri, a ima ih puno manje nego nekada, za naše filmove nude potpuno neatraktivne termine. Blockbusteri moraju skupiti puno publike, tu je novac, dok mi po tom pitanju ne možemo ništa.

- Nastavili ste suradnju na kulturnoj sceni s kolegama iz regije, a uz Vas se vezuje i inicijativa iz kasnih 90-ih kada su se u Puli okupili intelektualci s prostora bivše države koji se neko vrijeme ovdje nisu pojavljivali.

- Iskoristili smo dobar trenutak, 50. obljetnicu Dana ljudskih prava UN-a, a moja supruga Mirjana je u to vrijeme postala jedna od 12 štićenih osoba u svijetu, pod okriljem UN-a, i pozvana je na Generalnu skupštinu u Parizu. To je bio odličan trenutak za otvaranje i u Puli smo okupili velik broj kulturnjaka te 1998. godine. Do te godine dugo nitko nikome nije išao. Nazvao sam, među ostalima, Ramba Amadeusa, koji se vidno iznenadio, ali se vrlo rado odazvao. Na rock večeri od domaćih snaga nastupili su KUD Idijoti. Imali smo i kazališnu predstavu pa nekoliko filozofa, monodramu, ljubljanski sastav Dertum, a želja nam je bila da pokažemo da nismo kulturno umrli.

- Čime se sada bavite?

- Kako me zanima uzlet Festivala, njegova špica, kao i pad, cijelo to razdoblje koje je pratilo i sudbinu bivše države, kroz grafikon tih 38 godina napravio sam dokumentarni film. Prije 15-ak godina, na 55. PFF-u začeta je ideja, napravio sam i neki uvodni dio. To su obimni materijali, snimio sam sve aktere koji su bili živi, a u ono doba i odgovorni za festival, direktore, među njima su, recimo, bili Martin Bizjak i Gojka Ostojić Cvajner, te brojne kolege.

Planiram to prikazati na 70. Festivalu, ali ovisit će o novcu. Iako sam konkurirao za sredstva iz Fonda HAVC-a, jasno mi je dano do znanja da nema interesa, a ni sluha. Nitko nije razmišljao o predlošku kao o pismenom uratku ili umjetničkoj vrijednosti, već samo o periodu o kojem dokumentarac govori. S druge strane, nema tko drugi to napraviti. Međutim, svi su vrlo susretljivi i dobronamjerni kada su u pitanju pristupi značajnim arhivima koji su vrlo bogati materijalom i moglo bi biti spektakularno. Indicije su da bih mogao imati pomoć u obradi filma, postprodukciji, kako bismo pomirili sve te različite tehnike, traku, video, crno-bijelo kolo, pa obradili to tonski, višekanalno, glazbeno, primjereno vremenu, a to je i veći dio troška. To može biti kompaktan cjelovečernji film, od 120 minuta najmanje, ali može biti, a to me više i zanima, TV serija, 55 minuta, tri epizode. To je potencijal, a vidim da ga neki ljudi prepoznaju.

- Poznati ste i po humanitarnom radu. Vaša supruga Mirjana predsjednica je Udruge Homo, kojoj su okosnica rada ljudska prava. I vi aktivno participirate u tome. Što Vas potiče?

- Postoje ljudi koji, kada primijete nešto što im se kosi s vrijednosnim sustavom, zapitaju se zašto se to mora događati. Mene su u školi zvali Pravdonja, "evo ga Pravdonja, opet on nešto". Primijetio sam pojave u našem društvu koje sam ocijenio kao duboko pogrešne: iseljavanje, gubitak posla, kroz iskustva drugih, recimo drugog naroda, vi osjetite što prolaze, kako im je, a oni, ili su toliko ponosni ili su povučeni, ne izlaze s tim u javnost. Kroz moju suprugu koja je Srpkinja, koja ima svoj senzibilitet i drugačija je od mene po temperamentu, doživio sam to vrlo izravno, a nisam htio da to prolazi sama.

Mene ne mogu napadati po nacionalnoj osnovi. Mene dirnu ljudske sudbine, ali uspijevam naći neku vedru stranu, ne potonem. I ljudi koji su bili u problemima, svojom snagom i vedrinom oduzimali su mi razloge da se prema njima ponašam sažaljivo. Nikada nisu rekli ružnu riječ, odakle onda meni pravo da nekoga napadam i krivim za njihovu sudbinu?!

Osim toga, pričaju na duhovit način o tim problemima, to smatram ogromnim benefitom u humanitarnom radu. Drugi je taj da počistiš društvo oko sebe, pa i u samoj familiji. U svom privatnom okruženju prepoznaš ljude koji, bukvalno, nisu dio tvog svijeta. E, to je benefit! Mi smo vjerovali da će se društvo brzo normalizirati, a mi se nastaviti baviti svojim poslovima, ali ovo traje. Sad nema ratnog ugrožavanja ljudskih prava. Ima poratnog, pa socijalnog, nepravde, nasilja i permanentne mutacije ugrožavanja ljudskih prava. Neke se institucije već 30 godina bave ovim problemom.

Riječ je o "profesionalnim zaštitarima ljudskih prava". To je najveće zlo. Društvo koje vrši nasilje nad građanima, plaća zaštitare ljudskih prava kao paralelni tok stvari, što je izraz najvećeg licemjerja, jer upravo oni imaju instrumente za rješavanje problema. Zašto bi, recimo, građani skupljali novac za neku operaciju, organizirali koncerte, ako postoje institucije kojima je to prioritet? Odgovor je da narod mora biti ugrožen jer je tada podanički, a osnovni sistem vladanja je da mu se ne dozvoli da se oslobodi. Ne znači da se nećemo i dalje baviti ljudskim pravima. Iako znam da sve to ima malo efekta, nade uvijek ima.

Povezane vijesti

• ŠTO DONOSI OVO LJETO? Kozlevac najavio da do kraja godine možemo zaboraviti masovna okupljanja, a Grad Pula istovremeno najavljuje manifestaciju "Na ulicama i trgovima" i koncerte na Forumu. Organizatori PFF-a vjeruju da će se on održati
• PETI DAN "Ideš? Idem!" i "Njemački inat" Osvježenje s prekratkim rokom trajanja
• Čak devet kanditata za ravnatelja Pulskog filmskog festivala: NATJEČE SE I DVOJE POZNATIH PULJANA